HGF 2009
Predfinale 1 - 15. i 16.04.2009. - Klub Sax!, Zagreb, Hrvatska

Na dvije izlučne večeri polufinala HGF 2009 koje je specijalizirano za izvođače iz Hrvatskog Zagorja nastupilo je 9 bandova. Svatko je dobio 30 minuta da prikaže svoj repertoar, a u taj vremenski termin je uključeno naštimavanje, izmjena instrumenata i kablova. Ali u principu, tu se nema šta gubiti na vremenu jer je zvuk u Klubu Sax! vrlo dobar, te su svi izvođači svoje tonske probe obavili još u kasno predvečerje. Dani za 'razigravanje' bili su srijeda i četvrtak. Krenimo redom...

Prve večeri, u srijedu 15.IV 2009., prvi su startali ACID DIODA, trio iz Klanjca (gitara, bas i bubnjevi) koji su sprega stoner i doom metala s povremenim grunge dodacima. Prvu skladbu su otvorili sa čistom kopijom Soundgarden klasika "Slaves and bulldozers" i nastavili je sa atmosferičnom i psihodeličnom potkom umjerenog ritma gdje se posebno ističe gitarist koji je sklon de-kompozicijskim strukturama. Sve skladbe su izveli na engleskom jeziku i kroz gotovo sve njih (izveli su oko 5-6 pjesama) karakterističan je aranžmanski spoj tromog psihodeličnog uvoda, kombinacije stoner / doom ritmova i de-kompozicijski fragmenti u posljednjem dijelu aranžmana. Mnogo duguju ostavštini Black Sabbath, Melvins, Electric Wizard, Soundgarden i sličnoj ekipi, te su svoju glazbu obogatili sa vrlo zanimljivim aranžmanima koji su u nekim momentima svedeni skoro na minimalizaciju melodije s kojom postižu dinamiku i dižu atmosferu skladbi. Međutim, komunikacija im je čista nula, čak nisu niti rekli dobro veče ili naziv banda, te su prestatični za svoj izraz koji u okvirima teritorija kojim pluta njihova glazba zna biti vrlo dojmljiv i scenski više od, paralelno gledajući, psihodeličnog shoegazerstva. Gitarist je uglavnom dobrim dijelom nastupa svoju dugu kosu polagao skoro do poda kao da ga je htio izglancati u tromim i ne žestokim riffovima. No, to je ipak samo klasičan doom/stoner band kojem još treba neko vrijeme da se razvije. Imaju potencijal.

A šta reći o T KAO KRAVA? Bili su na polufinalu HGF-a 2008. u Route 66 i od tada su malčice napredovali u svojoj nevinoj mladosti. I dalje su privrženi striktnom punku iz '77 (Sex Pistols i The Clash) s blagim utjecajima hc ritmova (Exploited), te furkom na KUD Idijote. Tekstovi su im na hrvatskom jeziku, ali su potpuno nerazložni i nema ih potrebe komentirati - "Pivo je naš život", "Murija sim, murija tam, muriju vidim svaki dan", "Bambus" ili "Mito i korupcija". Punker živi, razmišlja i komentira ono što se oko njega događa i ima izgrađen svjetonazor, gleda TV Dnevnik, prati medije, štampu, politiku i zove na pobunu (javnu ili sofisticiranu), no ovi dečki osim imagea i punk muzičice koju pokušavaju prašiti u stilu od prije 30-tak godina s ne baš prevelikim kreativnim sklonostima ne ostavljaju gotovo nikakav dojam punkerskog bijesnog garda koji uzvikuje anarhističke parole. Više smiješne i onako tinejdžerski bedaste. Ako ništa drugo, dečki su zvrkasti i zabavni, ali to nije niti desetina od njihovih idola, već čisto nevino parodiranje. Dok sam ih gledao kako se frontmen nakon svake pjesme obraćao svojem uskom krugu punk škvadre da mu dadu gutljaj pive (koju više nisu imali, pa je dobio gemišt), razmišljao sam kako bi li se to sve lijepo dočaralo u Muppet Show. Još da je Animal za bubnjevima (ha-ha-ha). Smiješni su ovo malci...

UPSET (www.myspace.com/upsetzbhc) iz Zaboka (pa majko mila, koliko li samo u Zaboku ima bandova?) su vrlo gnijevni i nabrušeni hardcore band koji na demo sceni dostojno slijedi smjernice velikana poput Biohazard, Sick Of It All, Agnostic Front, Downset... Postoje od 2004. godine i večerašnjim nastupom su pokazali da su se razvili u moćnu petorku koja melje svojim snažnim groove riffovima i bombastičnim scenskim nastupom. Uz vrištavog pjevača Štoksija (Shtoxi) koji je gotovo sve skladbe izveo u istom tonalitetu s izuzetkom jednog komada gdje repa, ali naravno na uskovitlani način (sve na engleskom koji se pri tome apsolutno ništa nije razumio), dobra strana zvučnog angažmana je u tome što znaju nivo i boje instrumenata usaglasiti tako da ne stvaraju kakofoniju koja obično biva kod demo hardcore bandova. Glazba im je prilično minimalizirana i jednostavna, ali je vrlo plesna i za hardcore nije prežestoka, štoviše, ponegdje im manjka energičnosti u ritmovima. No, zato su posljednju stvar izveli na brutalan, skoro deathcore/metal način gdje je najbolje do izražaja došao bubnjar Trsha koji je bombardirao s mitraljez-bas pedalom i opičeni gitarist kojem ne znam ime (druge večeri je nastupio u bandu Apples Of Trees). Scenski su vrlo dobri i energični, djeluju vrlo uigrano, tehnički su koncizni i za domaći hardcore underground su dobrodošao band koji po svemu sudeći ima planova, želja, a i mogućnosti da izađe iz lokalnih okvira. Bijesni, vrlo bijesni band... Yeah, man! Motherfuckaaaaaaa! Konačno jedan band koji je doduše još u 'jajima'. A što će se iz tih 'jaja' izlegnuti? Može biti svašta. Ali vuzmeni zajec sigurno neće...

Prije nego što se krene na seciranje narednog banda, treba naglasiti da je direktor HGF-a Siniša Bizović stručnom žiriju dao strogo određene naputke po kojima se ocijenjuju izvođači. Uz 6 kategorija (scenski nastup, originalnost, tekst, izvedba i glazba) nalazi se i disciplina koja se odnosi na poštivanje autoriteta organizatora. Svaki izvođač je dobio 30 minuta brutto, računajući spomenutu postavu i rastavljanje potrebnih glazbenih instrumenata. Ta izvedba u Saxu nije teška i zahtjeva svega 2-3 minute čega su se prethodni bandovi držali (vrlo slično kao i na programu Novi zvuk), što znači dok se jedan povlačio s pozornice, za to vrijeme se već drugi namještao i tu je sve štimalo gotovo u minutu. A malci iz T Kao Krava su to shvatili preozbiljno sviravši samo 20 minuta za što im treba odati poštovanje.

No, kvartet FIFTY-G iz Zlatar Bistrice su si posve zakomplicirali situaciju. Prvo su potrošili punih 10 minuta na uštimavanje, a onda su na pozornici proveli punih 40 minuta i izveli set skladbi s kojima zaista nije primjereno doći na takmičenje demo bandova koji se prvenstveno i osnovno nadmeću u svojem autorskom izrazu. Od ukupno 6 skladbi izveli su samo početni dio svojeg autorskog repertoara (mada mi je prva stvar nalikovala na neki grunge komad a'la Nirvana, ali nije bila Nirvana), dok su zadnji i najdulji dio izveli Hendrixovu "Foxy lady" i pokušaj copy / paste Led Zeppelin klasika "Wholle lotta love". Okey dečki, sve je to bilo krasno i koncizno izvedeno, ali kako po samo 2-3 autorske stvari koje su jedva iznosile 10-12 minuta ocijeniti vašu autorsku kreaciju? "Još jedan dan bez tebe" je bila rock balada u stilu Opće Opasnosti, dok je "Lepe ti je Zagorje zelene" sa pokušajem animiranja ne baš preživahne, već uglavnom mirne i statične publike sa završnicom u klasičnom hard-rock maniru sa ethno elementima je komad s kojim band može da izvuče pozitivnu atmosferu (primjerice na pijanim i raskalašenim bajkerijadama), no gdje je tu bandov kreativni opus? Poslije nastupa pričalo se da je band u zadnji trenutak izmijenio repertoar. Ma daj, pa nisu ljudi i žiri došli na selsku zabavu u Marija Bistricu za Veliku Gospu... Band je odlično otprašio, ali čemu svirati obrade?

Zadnji band ove prve večeri bili su HELLBOUND iz Bedekovčine. Netom prije nastupa prišao mi je jedan mladi dugokosi metalac-rocker i predstavio se kao Deda. A, jebemu miša, pa ti si taj freak koji piše na terapiji o prastarim bandovima AC/DC, Saxon, Motorhead... Kolega. Mladi dečko, profesor biologije s velikim ambicijama u prosvjeti i obrazovanju. Momak svira gitaru u bandu i svira je u okvirima starinskog hard'n'heavy stila fantastično. Kaže da ga moderni rock i suvremeni metal ne zanimaju. Dobro, nikom ništ'... Elem, band je vraški potkovan kvartet (bas, bubnjevi i dvije gitare), pjevač ima vrlo dobar hrapavi i promukli a'la Lemmy vokal (kada je bio još na početku karijere, tamo negdje nakon odlaska iz čuvenog Hawkwind 1975. kada je bio 'nogiran' nakon američke turneje), a momci sviraju vrlo homogeno i kompaktno, paze na razdvojene harme i međuigre, te se uglavnom nigdje ne podudaraju sa šablonskim sekvencama koje znaju biti do zla 'samoubojstvo iz vlastite zasjede' kod velike većine demo bandova. U tom pogledu su po tome bili najdotjeraniji band večeri. Bas svira melodije / ritmove, gitare se isprepliću u brojnim nadmetanjima između riffova i solaža, bubnjar sa svojim korpulentnim stasom od nekih stotinjak kila održava pravu kronometarsku kondiciju banda na okupu, te sve skupa zvuči usvirano, onako testosteronski 'do balčaka'. Naravno, tekstovi su im na engleskom jeziku, tempo je pravi rock'n'hard / heavy zvuk spomenutih AC/DC i Motorhead, te su svirku okončali točno u minutu ne izašavši iz predviđenog koncepta od 30 minuta. Tehnički su vrlo dobar sastav, ali u čemu je problem... Zadnju stvar su izveli "Let there be rock" (zna se od koga), Deda je na završnici opičio onu uobičajenu 'skala-sprint na 110 m s preponama' dionicu od koje su se dečki iz banda (a i prisutni ljudi) u čudu pitali 'jebate, kaj ga je spopalo' (što je vrlo efektno zvučalo), ali... Hm, prestarinska je to mužika. To smo sve vidjeli, čuli, slušali, doživjeli, proživjeli, proanalizirali, natulumarili se na "Thunderstruck", "Ice of space", (Divlje jagode, Gordi, kako-tko), Saxon, rani NWOBHM i jednostavno, to više nije toliko zanimljiva i elanom gitarskih riffova-solaža oduševljavajuća glazba kao što je bila prije 20 i više godina. Jest, ponekad i dan danas ponese Elvis, The Beatles and Stones, ali samo kada se čuju na radiju ili na nekom tulumu. No, tu nema više magije kao što je bila u '50-'60-'70-tim ili u slučaju Hellbound malčice i u '80-tim. A svi oni su rođeni u '80-tim kada je ta magija uglavnom prestala i svoje mjesto prepustila daleko opakijim sljedbenicima koji su dogurali do najrazličitijih oblika hard'n'heavy rocka utjelovljenog kroz metalcore, elektroniku, industrial, avangardu, doom/sludge, drone itd. Hellbound su tipični hard'n'heavy r'n'r band koji je trebao postojati tamo negdje 1977-83. Tada bi bili opako moćan i značajan sastav u rangu spomenutih Gordi, pa i slovenske Paklene Pomarandže. Danas su samo retro band koji hoda odavno poznatim utabanim stazama. Znam da svi slični domaći bandovi nikada nisu poslušali rane hard/heavy albume David Bowiea (kao i opus Blue Oyster Cult) koji su proročanski nagovijestili mnogo stilova i mogućnosti razvoja distorziranog metal-rock'n'rolla. Zato metalci još u '70-tim nisu mogli shvatiti apstrakciju umjetnosti distorziranog riffa i same metafore umjetnika. Jbga, taj moćan riff kada ponese, onda ponese i nitko više ne sluša o čemu tekst govori... A baza i dalje ostaje r'n'r.

Druge večeri nastupila su 4 banda, Sax je bio uobičajeno krcat, a atmosfera uobičajeno okey. Prvi band izašli su FLYING RABBIT (www.myspace.com/flyingrabbitrockband) iz Zaboka (ma, taj Zabok ima više rock-bandova nego stanovnika). Naši stari poznanici... Ovaj klasičan rock kvartet (gitara, bubnjevi, bas i solo vokal) je tih dana imao vraški r'n'r raspored. Dva dana prije svirali su na ovom mjestu zločina, u Klubu Sax! na Novom zvuku (kojeg sam morao propustiti), večer prije su nastupili u Zaprešiću na demo-festu, a nakon svirke na ovome polufinali HGF-a imali su još nekih nastupa. Maraton za demo-band, kapa dolje... Njihov pjevač Darko Kopajtić je svih tih dana bio baziran na relaciji posao-doma se otuširati-i trk na koncert. Jbga, težak je život r'n'rolera... Vjerojatno indisponirani sa ubitačnim rasporedom kojeg ne može niti pas s maslom izdržati, večeras nisu bili band koji se mjesecima priprema za nastup. Onako, rutinski je to bilo izvedeno i vidjelo se na njima da jedva čekaju da se odmore od svirke s kojom ne mogu zarađivati za život. Darko je solidan pjevač, na nedavnom demo-materijalu (uskoro više riječi o njemu) zvuči puno bolje, a band svira klasičan rock s blues (pa i djelomičnim grunge primjesama). Partibrejkersi, Majke, No Rules... Sve pjesme su izveli na hrvatskom jeziku, bazično su u r'n'r formatu, a kao najupečatljivije izdvojile su se ŤUdahni životť i "Serotin". Band za bajkerijade i to ne skrivaju. Okey boys!

Kako bi moj dobar prijatelj i nadasve talentirani glazbeni umjetnik Bajs (Claymore, Infra-Red) iz Bosanskog Novog / Novigrad rekao, na sceni su se pojavili 'kurčić band'. Baš smo nedavno Bajs i ja pričali o demo-sceni. Ha-ha-ha! On mi je spominjao neke bandove iz BiH, ja njemu iz Hrvatske, te smo se onako pošteno i intelektualno uz jutarnju kavicu zafrkavali na terasi gradske kafane u Bosanskom Novom/Novom Gradu. Band SINDIKAT (www.myspace.com/sindikatkr) je mladi rock-kvintet iz Krapine. Dečki se možda još nikada u životu nisu napili, možda još nikad nisu imali ozbiljnu djevojku koja bi ih prigrlila u strastven zagrljaj i pofukala, a o njihovim vršnjačkim bandovima poput Dim List (Ivan Vondraček) pojma nemaju. Eh, neka netko kaže da je mladost-ludost... Kod ovih momaka mladost nije ludost, već dosada. Oni čekaju da im se nešto dogodi u životu o čemu bi mogli napraviti pjesmu. Nemaju revolt i nikakav stav koji bi barem malčice asocirao na r'n'r bunt ili nekakvu prgavost. Sviraju nevinu pop-rock muzičicu koja je negdje u rangu Izolier Band, pokušavaju sintagme Zabranjenog Pušenja pretvoriti u vlastiti svjetonazor, ali gdje ćeš to ukapirati kad nisi kako kaže St iz Goribor 'pičke nikad probao'. Ovi momci nikad nisu 'brali kupus i celer i doživjeli da te netko za par funti jebe'... Momci su skroz nevina djeca od nekih 16-20 godina, a izdvojila se stvar "Čuje se" (inače, sve pjesme imaju na hrvatskom jeziku). Zvuče kao monotoni Skroz i Letu Štuke u letargičnom maniru. Ma kaj da velim, ovakav band bi bio dobar za tip mamica i tatica koji pokušavaju odgojiti dijete da se ne prepušta nikakvim porocima, a uz to ne dobije nikakvu sliku o svijetu u kojem živi. Bezazleno. Uh, kaj je to r'n'r? Oni balavi T Kao Krava su se barem dobro zafrkavali večer prije. A jedna djevojka koju neću imenovati je prilikom tonske probe izjavila 'joj, pa ovi budu dosadni kao Nautilus'. Sorry, Nautilus je daleko bolji i originalniji band...

A onda su na pozornicu došli MANHEIM. Klasičan rock-trio iz Zaboka (ma, fuck, koliko taj Zabok ima još bandova?). A to što su svirali je relativno rečeno moderni hardcore s djelomičnim metal utjecajima. Imaju tekstove na hrvatskom i odlično zvuče, onako, kako bi se po ciganski-rumunjski reklo u mojoj Stiski pored Đurđevca (Šaban Bajramović je tamo snimao svoj video spot negdje 2001-2002), unđimerenakantar, bunbuješcic pula, unđi pula, draku dukači... fucking dobar band. Zafrkanti su svoje vrste koji imaju odlične tekstove na hrvatskom jeziku. Frontmen, vokal i basist je iz Noxin banda s kojim sam 2008. proveo cijelu noć čuvajući terasu 'Golubeka' u Zaboku. Dečko je odličan mužikaš, sjajan performancer i otkačenjak, pa mu je netko iz publike bacio nekakvu majicu na vrat bas gitare. Eh, šteta kaj tu nisu bile prisutne djevojke iz Ž/Buke, one bi bacile i još ponešto od garderobe. Ali band je sjajan... Tri instrumenta i dosta brutalna suvremena hc muzika koju bi rado stavljao svaki dan u cd-player. Ma ovi dečki imaju smisla za zabavu, neozbiljnost koju miješaju sa surovom stvarnošću, kako bi Franci Blašković rekao 'za popizdit'. Dobro se sjećam da je basist 2007. na koncertu Only Tu iz Rijeke u sklopu HGF-a skočio na pozornicu i svirao 'zamišljenu' gitaru. Dečko je anjc-a, a to je potvrdio s ovim nastupom. Živo mu se fućka što netko bude rekao o ovome bandu (inače, svira u daleko mirnijim, staloženijim i pop-rock/synth orijentiranim Noxin = Ultravox+Boa). Ovo je bio vizualni urnebes... Šteta što to niste vidjeli.

A zadnji band APPLES OF TREES (www.myspace.com/applesoftrees), su još jedan band iz Zaboka (elem, taj Zabok frca od rock-bandova) koji su opičili ono što se zove moderni indie-rock 21.stoljeća! Demo-bandovi su često (i u principu) okupirani na imitaciju svojih idola koji često imaju ne baš prevelike rejtinge. Na primjer, tko se na demo-sceni pokušava uhvatiti u koštac sa David Bowieom, Public Enemy, John Zornom...? Nitko ili malo rijetko tko... Apples Of Trees su gitaristički rock-kvartet (bas, bubnjevi i dvije gitare) za kojeg samo mogu slijediti pohvale jer su jedini band od svih koji su nastupili na ovome polufinalu u obje večeri a da se ne drže kao pijani plota nekakvih retro tendencija odprije 10, 20, 30 ili više godina. Sviraju potpuno moderni rock u kojem protežu u najvećoj mjeri vlastite glazbene sklonosti, pa tek onda nekakva stilska načela koja se tek okvirno mogu usporediti sa stoner zvukom, post grunge stilizacijom, i indie-rockom u okvirima od žestokih Kyuss, QOTSA, preko The White Strips do djelomičnog prisustva britanskog rocka. Zvučni spektar im je zaista širok i u tome su zaista najviše napredovali od svih bandova koji su se pojavili na ove dvije polufinalne večeri HGF-a. Pjesme su im na engleskom jeziku (vrlo odriješiti vokali), sve su odreda uglavnom brze, plesne, frcaju melodijama, pomalo razlivenim noise-psihodeličnim elementima, aranžmanski su vrlo usklađeni i dotjerani, te daju velike nade za boljitak domaćeg rocka. Uz to imali su vrlo dobru komunikaciju i homogeno bogat kompaktan zvuk, te nije bilo nikakve dvojbe oko pobjednika. O njima, nadajmo se, hrvatski rock će tek početi pričati.

Na samom završetku proglašeni su pobijednici - za prvu večer to su UPSET, a za ovu drugu APPLES OF TREES. Oba banda su učesnici finala HGF-a.