1. GitarFest
22.05.2009. - Sportska dvorana, Novi Grad / Bosanski Novi (BiH)

17 lokalnih izvođača iz sjeverozapadne BiH u humanitarnom programu za djecu s poteškoćama u razvoju trajao je tek nešto više od 4 sata.

Sa vlastitom glazbeno-žurnalističkom etikom da širokom auditoriju izvjestim o ovom ogromnom organizacijskom poduhvatu pohrlio sam tog petka u BiH obližnji mi Novi Grad (nekada Bosanski Novi) na samoj granici sa Hrvatskom. Čekanje do početka spektakla stacionirano je po običaju u caffe-baru 'Upitnik', te sam se sa zaista neočekivano velikim brojem publike oko 20,30h uputio u pravcu Sportske dvorane. I odmah sam naletio na nevjerojatan paradoks o kojem bih mogao ispisati cijelu disertaciju, ali zbog vlastite etike to ipak neću... Naime, gospoda od zaštitarske 'security' službe na glavnom ulazu me nisu pustila u dvoranu s izlikom da im je lokalna policija zabranila moj ulazak na koncert. Tek nakon drugog pokušaja, negdje oko 23 h, kada su aludirali i sami organizatori, te nekolicina prijatelja i poznanika na policiju i zaštitarsku službu, na jedvite jade mi je pokazano 'zeleno svijetlo'... Sve skupa to je izgledalo neshvatljivo i bez razloga kao u Kafkinom 'Procesu' s tako blesavim izgovorima u koje ne bi povjerovao niti najveći naivčina, a najoriginalniji biseri bili su 'to je onaj šepavi s ruksakom što je stigao vozom i bio cijelo popodne u Upitniku' i 'imaš ambasadu u Sarajevu, njima se obrati'. Ajme fešte od rock-spektakla i inozemne publike! I sad dođi idući put na neki sličan događaj ili koncert...

Stoga, kao prvo, ne mogu ništa reći o izvođačima koji su nastupili jer ih nisam niti vidio niti čuo, ali za spomen na ovu nesvakidašnju crticu valja ih ipak napomenuti. Bili su to Tref Pik & Razbojnik (Koz. Dubica), Aggressor (Banja Luka), MoyneMonic (Prijedor), Dramolet (Bihać), Javni Nered (Bosanska Krupa), Buba Bend (Kostajnica), Bob Rock (Koz. Dubica), Alan Ford (Čelinac), Motherfunky (Prijedor), Crveni oktobar (Koz. Dubica), Staklena zvona (Novi Grad), Keske & Pari (Koz. Dubica), Claymore (Novi Grad)... Međutim, u vrlo revoltiranom izdanju sa neshvatljivim zapletom oko zabrane ulaska, čim sam stupio u dvoranu izgubio sam bilo kakvu orijentaciju u pogledu izvođača. Auditorij je bio krcat (pa i pretovaren), no ipak se moglo ušetati u prve redove ispred pozornice, organizacija je (osim u mom slučaju) bila zaista na visini zadatka, ali razglas je bio toliko očajan da se niti najavljivača između svakog izvođača nije razumijelo qrtza šta govori. Zato je zaista suvišno navoditi šta je koji band izvodio (barem od onih koje sam ipak uspio pogledati), no između ostalog sve se manje-više svodilo na nekakve cover sastave koji su otpjevali Majke, Hendrixa, Led Zeppelin, AC/DC, Metallicu i slične standarde. Bilo je tu i sasvim solidnih autorskih bandova koji vjerojatno u nekoj boljoj prilici zvuče veoma dobro, ali tko-što-komu-čemu... zaista se nije moglo razaznati ponajprije zato jer se spomenuti voditelj apsolutno ništa nije mogao razumijeti. Njegove najave su u odnosu na razglas bile visokog zvučnog nivoa kao da govori preko megafona iz daljine sa susjednog brda, te bih vam lagao da kažem naziv nekog od 5-6 bandova koje sam uspio pogledati. Ali kao što to već dobar stari narodni običaj biva, publika ispred pozornice je bila u deliriju. Kako su se izmjenjivali bandovi, tako je i kolala najbliža audijencija njihovih prijatelja i obožavatelja.

No, zato su stvar donekle spasili CLAYMORE (www.myspace.com/electroclaymore) koji po običaju ne koriste bubnjeve već laptop, gitaru i bas gitaru, te su odradili poštenih 15 minuta koliko je u prosjeku dobio svaki od 17 izvođača. Od tri izvedene skladbe samo sa sigurnošću mogu reći da je posljednja bila «She told me she was dying» sa prepoznatljivim minimaliziranim gitarističkim sympho-electro melodijama, dok je prvoizvedena bila laganica bez pratnje laptopa, no što je Bajs pjevao, to se kao i u slučaju ostalih bandova zaista nije moglo odgonetnuti. Izveli su jednu posve novu kompoziciju u opako plesnoj techno varijanti sa ritmom koji ima strahoviti dancefloor-groove što je izazvalo pravi rave štimung ispred pozornice. Bajs se unatoč neskladu oko zvuka sjajno adaptirao na pozornici, te je pokazao da ovaj duet-band može testosteronski zapržiti i zapaliti na velikim scenama.

Nakon njih još su nastupila čini mi se dva sastava, ali ruku na srce, nisam imao volje da to slušam uz onakav razglas i cijelu halabuku koja se digla oko mojeg dolaska. Svaka čast ljudima iz organizacije koji su se zaista potrudili i vjerojatno se danima pripremali, no realizacija zvuka je bila katastrofa. Tanan razglas, prevelika dvorana koja je puna betona, čelika i stakla... joj, joj, joj. Suzdržavam se za bilo kakav daljnji komentar.

Elem, publika je mogla i glasati za najbolji band ubacivanjem ulaznica u glasačku kutiju, no kako je sve skupa završilo, to zaista nemam pojma. Pokušavao sam saznati naziv pobjednika, odnosno tri prvoplasirana banda (nagrade su navodno bile vrlo primamljive), ali niti traga, ni glasa o tome.
Na godinu, ako će se ponovno raditi ovakav zaista ogroman organizacijski poduhvat, nema druge nego pribaviti pravi razglas u rangu open-air festivala na kojem i najlošiji band zvuči sasvim pristojno. A i razmisliti o dolasku i tretmanu 'stranaca' koji bi ostavili poneku KM na šanku i u sklopu pripadajuće 'turističke' infrastrukture.