Punkreas

Mlijeko

Punkreas

Ex YU Rocks! Krupa na Vrbasu, BiH

Odlična dvodnevna open-air predstava sa 20-tak izvođača i dva nemila incidenta.

Već treću godinu za redom ovaj najveći open-air festival u BiH se održao u lijepom prirodnom okružju gradića Krupe na Vrbasu koji je udaljen nekih dvadesetak kilometara južno od Banja Luke. Budući da me iskustvo istog festivala od prije dvije godine naučilo da se ovdje ne dolazi bez određenih stvari, ovaj puta mi ništa nije nedostajalo. Da preskočim putovanje iz Zagreba i prelazak preko granice s mojim novopečenim prijateljima, bandom Mlijeko iz Dugog Sela čiji je basist imao dobar feler s osobnom iskaznicom pa se morao vratiti kući po valjane isprave, ostatak vremena u samom dolasku i smještaju je bio više nego srdačna dobrodošlica. Odmah smo dobili jedan već postavljeni šator u kampu koji je brojio stotine šatora i razapetih tendi, kuhao se topli obrok, te se sav naredni ciklus događaja bazirao i orijentirao na glazbu i koncerte. A samo da se spomene, u kampu je bila postavljena i tenda ispod koje su se tokom dva dana neprestano smijenjivali DJ-i sa raznovrsnom glazbom, ulaz na festival je bio besplatan, a cuga (osim mineralne vode) plaćala se bonovima kojih mi je na kraju ostalo još podosta neiskorištenih.

Prvi dan, 31. VII 2009. godine (petak)

Zbog nedolaska nekolicine najavljenih izvođača organizator je u posljednji trenutak malčice promijenio redosljed bandova na popodnevnom programu "In Memoriam Goran Kovačević punk rock maraton" koji je startao negdje oko 13h na uobičajenoj manjoj pozornici. Za razliku od prethodna dva festivala, ove godine je glavna pozornica smještena tik do ove manje, od koje je bila udaljena nekih 20-30 metara što se pokazalo kao odličan potez gdje se publika nije rasijala naokolo po obližnjem nogometnom igralištu i okolnim livadama. Vrlo neugodno iznenađenje jedino je dopiralo iz jednog drugog kampa koji je bio postavljen nekih stotinjak metara dalje, no to je izgleda bilo nešto sasvim nevezano uz ovaj festival. Nije me baš pretjerano zanimalo 'tko-što-zašto', ali čini mi se da je ovaj kamp bio namijenjen učesnicima raftinga na brzim vodama Vrbasa koji su čitav dan vrtjeli nekakvu turbo-folk glazbu kao kontru onome što se dešavalo u dva dana festivala. Ali, to je najmanje bitno...

Ne bih mogao tvrditi koje bandove sam propustio budući da smo stigli oko 15h, ali toga dana uz one koji su tek trebali nastupati bili su još najavljeni TREĆA SMJENA (www.myspace.com/trecasmjenatz) iz Tuzle i GLAZGOV KOLAC (www.myspace.com/glazgovkolac) iz Banja Luke čije nastupe nisam uspio pogledati. U nesnosnoj ljetnoj vrelini popodneva na dobrih +45 stupnjeva odgledali smo završnicu nastupa ISPAD (www.myspace.com/ispad_bl) iz Banja Luke. To je trio koji je svirao vrlo moćan i snažan punk-rock, a onda su potom nastupili RGK (Republika goli kurac) (www.myspace.com/rgkrepublikagolikurac) iz Banja Luke koji su otprašili žestokih pola sata hc-punka s konotacijama metalcorea nalik na mješavinu splitskog Đubriva, koprivničkog Overflow i neprikosnovenih utjecaja Exploited. Radi se o kvintetu u postavi Boka (vokal), Marko (gitara i vokal), Feđa (gitara), Bodo (bas) i Lovra (bubnjevi), a odlika banda je da imaju vrlo melodične pjesme sa vokalnim višeglasjima uz tekstove na srpskom jeziku, odlične aranžmane u kojima se neprekidno provlače međuigre dvije gitare, te da su uz brze i žestoke tempove znali ući u lakše i umjerenije stoner metalcore-punk ritmove gdje se osobito istaknuo pjevač Boka sa znalački odrađenim atmosferskim ugođajem.

U 15.45h nastupili su OSTACI KAPETANA (www.myspace.com/kapetankasim), kvartet iz Donjeg Vakufa (gitara, bas, bubnjevi i solo vokal) koji svira onu uobičajenu žestoku ska/punk-hc smjesu između Rancid i Pennywise. Njihov pjevač je neke tekstove čitao s papira, napravili su dobru feštu i đusku ispred pozornice za najhrabrije, no opaka ljetna vrelina uglavnom je gotovo svu publiku zadržala u debeloj hladovini pored Vrbasa. Na kraju nastupa izveli su odličnu obradu "Niko kao ja", Šarlo Akrobate.

Posljednji u ovom "In memoriam GK punk rock maratonu" nastupili su svima znani Prijedorčani, UNUTRAŠNJA EMIGRACIJA (www.myspace.com/unutrasnjaemigracijabend) koji su prema očekivanju bili najkompaktniji u smjesi punka, hardcorea i ska ritmova na koje ispjevavaju i izvikuju svoje angažirane tekstove na srpskom jeziku. Novina u njihovoj postavi je nova pjevačica Anja, kao i to da se Robi uz svoj vodeći vokal uhvatio i gitare. On je vrstan punk showman, te je pozvao na binu sve zainteresirane da im se pridruže, pa je u jednom momentu na pozornici bilo i po 20-tak ljudi koji su s njima pjevali i pogali. U tih pola sata napravili su pravi urnebes nakon kojeg je jedino riješenje bilo osviježenje u Vrbasu.

Pauza do otvaranja večernjeg programa na glavnoj pozornici se iskoristila za pripremanje hrane, ručanje, nogomet na obližnjem igralištu, razne igre, kupanje u Vrbasu i popodnevni odmor u debeloj hladovini. Zbog nesnosne vrućine dvaput sam se bacio u Vrbas, ali majko mila, već sam zaboravio da je ta rijeka tako hladna da su mi se noge okamenile, no što je interesantno, nakon svih onih ispijenih piva u sekundi sam se rastrijeznio. Zaista ne znam kako se domaća ekipa može kupati u ovako hladnoj planinskoj rijeci koja je hladnija od Mrežnice i Lokvarskog jezera... Bilo je tu i hrabrih momaka koji su skakali sa visećeg cjevovoda nekih 6-7 metara iznad rijeke, a neki su izveli i striptiz zabavljavši publiku.

Između ostalog, ova vrlo dugačka pauza je poslužila i da odgledamo tonsku probu Dubioza Kolektiv koje zbog kasnijeg razvoja događaja nisam uspio naslikati u koncertnom izdanju. Iskreno rečeno, nikome na pamet nije padalo da bi uz svu onu zaista raznoliku ekipu Srba, Muslimana, Hrvata, Crnogoraca, Slovenaca, Makedonaca, Holanđana... koji se svi nazivaju 'buraz', zajedno cugaju, vrte roštilj u kampu, đuskaju i zabavljaju se pod univerzalnom zastavom rocka moglo doći do nekakvog neželjenog ekscesa. Osobno, moji dojmovi kad god dođem u BiH na porciju rock koncerta su vrlo visoki jer me uvijek iznenadi neka nova ekipa ljudi s redovito srdačnom i prijatnom dobrodošlicom u svim pogledima. U tom periodu do početka oficijelnog programa na glavnoj pozornici počela se skupljati znatna količina publike koja je dolazila praktički s gotovo svih područja ex-Yu teritorija pri čemu su se mogli čuti mnogi jezici i dijalekti, a i mnoštvo toga iz različitih krajeva Europe. Danci, Njemci, Šveđani, Finci, Francuzi, Mađari, Talijani, Česi i tko zna kakvi sve ne turisti s Jadrana i bliže okolice...

Večernji, odnosno zvanični dio Ex-YU Rocks! festivala otvoren je u 20.30h s nastupom kvarteta SASI (http://sasi.blogger.ba) iz Srebrenice koji su ostavili sjajan dojam. Njihova glazba se temelji na ostavštinama new-wavea s funk-rock potkom (tekstovi na srpskom) i šteta je što su dobili samo pola sata programa jer taman kada su svojom svirkom i nastupom počeli okupljati i buditi publiku iz lagodnog popodnevnog odmora morali su i završiti sa nastupom. Poseban ugođaj u njihovoj glazbi i imageu daje dugokosi bradati bas gitarist koji svira vrlo umješne raznolike melodijske linije, a kada bi na glavu stavio šešir u koji stane barem 20 litara vode, djelovao bi kao Dusty Hill iz ZZ Top. Nakon nastupa želio sam popričati s ovom ekipom, ali negdje su nestali u backstageu i više ih uopće nisam vidio.

U 21.10h izlaze NOKTAMBULES (www.myspace.com/noktambules) iz Pariza koji su doslovce miš-maš svega i svačega. Ima u njihovom zvuku ska, reggae, etna, popa, rocka, natruha francuske šansone, cabareta, jazza, world-musica, ciganske glazbe... U glavnoj liniji izmjenjuje se djevojka na synthu, klarinetu i saksofonu, te vodeći gitarist i frontman koji pjeva na francuskom jeziku, no bez obzira što se ovdje na našim prostorima taj jezik koristi isto onoliko malo poput španjolskog, ova momčad je svu audijenciju ispred pozornice digla na urnebesnu đusku svojim ritmički nabijenim plesnim kompozicijama s albuma prvijenca ŤBoulevar Magentať iz 2006. Nakon njihovog jednosatnog plesnog nastupa dodatno ulje na rasplesanu gomilu nasipao je višečlani orkestar bubnjara (poput zagrebačkih Zlih Bubnjara) koji su izveli ritmičko plesni session ispred pozornice koji je trajao gotovo pola sata. Urnebes, kojeg moram priznati nisam očekivao, a na kraju se ispostavilo da je ovo bio jedan od najboljih koncertnih feedbackova i najsrdačnije prihvaćenih nastupa na cijelom festivalu.

A onda, u 22.20h na scenu izlaze VUNENY (www.myspace.com/vuneny), svima dobro znani elektronski dvojac iz Mostara (Andrijan Zovko i Nedim Ćišić) koji su posve okrenuli priču u drugom, suvremenijem smijeru. Nikada prije ih nisam gledao uživo, a slušajući njihove albume "Play That Silence" (2004), "V2" (2006) i nanoviji "Whatever Singularity" (2009) nisam mogao pretpostaviti da je riječ o ovako vrsnom, modernom i upečatljivom koncertnom bandu. Ovdje bih mogao štošta zamjeriti novinarima koji su vrlo površno izvještavali s njihovih nastupa, isto kao i recenzentima njihovih albuma jer su komentare o njima pisali (barem one koje sam ja čitao) manje-više nedovoljno upućene osobe u žanr kojeg Vuneny ekstravagantno primjenjuju. Prije svega, na ovome koncertu do izražaja je došao suptilni sklad ove dvojice glazbenika koji gitarom, synthom, laptopom, samplovima, efektima, procesorom, kibernetikom i vokalom šaraju sa stilovima od EBM, electro post-industriala, psihodelije, big beata, dance electro-rocka, dark-wavea, ambijentalne i gothic glazbe koju su ukalupili u fantastičnu plesnu smjesu na razmeđi Primal Scream (electro faza 1997 - 2003), The Young Gods, The Chemical Brothers..., uz neprikosnovene utjecaje pokretača alternativnog elektronskog žanra od Suicide do Throbbing Gristle i Cabaret Voltaire. Vrlo bliska paralela su izvođači sa novosadske Dark:Scene Records etikete (osobito Figurative Theatre, Dichotomy Engine i Third I, pa i blaži Youth A.D.) koji na otprilike sličan način rade i izvode svoju pomaknutu viziju plesne i psihodelične elektronske glazbe. Toliko me oduševio ovaj nastup da se nisam odlijepio iz prvog reda, te uopće nisam posmatrao šta se događa u publici gdje su alkohol i još tko zna kakve supstance počele ozbiljno da se raskuhavaju u usijanim glavama. Jednostavno, ovaj fantastičan koncertni nastup me tek nakon završetka jednosatne svirke gotovo ostavio raspamećenim gdje naprosto nisam mogao vjerovati da sam prisustvovao nečemu u zvučnom rangu The Young Gods.

I onda, taman kada se sve posložilo za pravu kulminacijsku veselicu u očekivanju zvijezda večeri DUBIOZA KOLEKTIV (www.myspace.com/dubioza), a ispred pozornice se naguralo tko zna koliko tisuća ljudi, ja sam skoknuo do kampa da uzmem cigarete gdje su se ložile vatre, okretale kobase, odresci i kukuruz, te sam na šanku okrenuo pivu-dvije i pri tome čavrljao s jednom sarajevskom novinarkom o sjajnom pozitivizmu prisutne publike različitih naroda ex-YU. Dubioza Kolektiv su odmah s prvim taktovima podigli ama baš svu publiku na noge, skandiranje i urnebes. Iz prilične udaljenosti vidio sam samo tisuće ruku u zraku i osjetio strahovito moćan atmosferski feedback između banda i publike, a zvučni dojam koji je ovaj prizor ostavio podsjetio je na Rage Against The Machine i Asian Dub Foundation. Izveli su tri skladbe i onda pljaf-pljas! Neki, tko zna kakvi pijani, drogirani, ušlagirani, blesavi i apsolutno nacionalistički ekstremisti počeli su bacati kamenje na pozornicu pri čemu je basist Dubioze, Vedran Mujagić pogođen u glavu. Band je odmah prekinuo koncert riječima 'ovaj band danas više neće nastupati', te su se uz gromoglasne ovacije i zvižduke pokupili s pozornice. Mislio sam da će sad ti bacači kamenja najebati ko volovi u kupusu, no nitko apsolutno ništa nije poduzeo da bi se uhvatili krivci, odstranili s ovog do tada fantastičnog festivala i primjereno kaznili. Oni zaštitari i policija su stajali mrtvi-hladni, doslovce ih je boljela kita za sve ovo. Nevjerojatno... Da se ovako nešto dogodilo (i da se dogodi) na onim sličnim open-air festivalima poput Exita, VipInMusic, T-Mobile, na Rock Otočecu, Rokaj ili Radar Festu, security služba i policija bi ubili Boga u izgrednicima. Ne mali puta sam prisustvovao sličnim stvarima ne samo na koncertima, već i na utakmicama u Hrvatskoj gdje su znali nadrljati i ljudi koji nisu ništa skrivili, ali su ni krivi ni dužni bili u blizini ekscesa. Kakva sramota koju su napravili idioti! I to bandu koji je socijalno i politički osviješten angažirani tandem koji govori o talogu pokvarenosti izrabljivačke vladajuće elite koja se upravo bogati na radu staleža koji je večeras prisustvovao ovom koncertu. Bože moj, nevjerojatno je da ovi iskreni govornici poput Dubioze imaju svojih neprijatelja u ovakvoj publici... Ne znam, ali prosto je neshvatljivo da se u ovoj rasplesanoj masi od nekoliko tisuća ljudi koje sve povezuje druženje, zabava, srdačno upoznavanje, cuganje, veselica i prije svega rock kultura različitih oblika i svjetonazora pronađu ovakvi nepodojeni majmuni kojima ovdje apsolutno nije bilo mjesto. Tu se odmah mogao jasno uočiti veliki propust koji ide na teret organizatora, premda nitko to nije mogao očekivati nakon dvije godine uspješnog održavanja festivala u ovom prelijepom krajoliku uz Vrbas. Ali brate, uz besplatan ulaz na dva dana festivala i onoliku zaštitarsku službu nitko nije kontrolirao ulazak unošenja svih onih ogromnih količina alkohola, nisu se pretresali ruksaci niti osobne stvari, nitko nije provjeravao identitet publike i potencijalnih 'sumnjivaca', apsolutno se u tom pogledu nije niti malo skrenula pažnja ili pokazala čvrsta šaka zakona poput primjerice slučaja na ovogodišnjem Dirty Old Festu u Velikoj gdje je policija pretresala svaku osobu i sve automobile (pročitajte Đoletov izvještaj), ili pak na Radar Festu 2008. u Varaždinu kada su se oduzimali foto aparati, profesionalne kamere (o unošenju pića i hrane, a kamoli neke droge se nije moglo niti pomisliti), te su se čak morali i kišobrani ostavljati na ulazu u stadion. Naravno, nakon završetka festivala sve se uredno vraćalo vlasnicima. Ma, tko bi uopće mogao pomisliti da će se nešto slično dogoditi uz onakvu vedru, veselu, opuštenu i nadasve prijateljsku atmosferu koja je vladala tokom cijelog popodneva i večeri.

Nakon ovog zaista neočekivanog ekscesa naprosto me bilo strah šta će se dalje odvijati... Pauza koja je uslijedila pomalo je nalikovala na otužan i neslavni završetak jednog lijepog tuluma kojeg su prekinuli banditi ispod prozora. Publika se znatno prorijedila, padali su komentari da svirke više neće biti na glavnoj pozornici, pa se veći dio stacionirao ispred one male pozornice gdje su nastupali DJ-i vrteći elektronsku plesnu glazbu, no nakon izvjesnog vremena na veliku pozornicu su ipak izašli KING NAAT VELIEV & KOČANI ORKESTAR (www.myspace.com/originalkochaniorkestra). Dva udaraljkaša, trubači, saksofonist i limeni duhači bas, izveli su sjajan koncertni performans u kojem su se neprestano izmijenjivale melodijske i solo dionice, a da se razumijemo, ono što su svirali nije nikakav trendovski folk/world-music hir kakav bi se mogao očekivati od jednog duhačeg orkestra. To su prije svega fantastični glazbenici, majstori zanata koji su predvođeni fenomenalnim debeljkom na trubi koji je u balkanskim okvirima nešto poput najveselijeg Louis Armstronga, a glazba im je profinjeni sklop plesne baštine romske kulture, balkanskih ritmova i blagih insinuacija na orijentalne arabeske. No, zbog onog nemilog incidenta, atmosfera i feedback publike je znatno opao, ali ovu ekipu na pozornici to nije niti najmanje omelo. Profesionalno su odradili svoj dio zadatka i okončali ovu prvu večer festivala, hvala Bogu, bez ikakvog izgreda.

Još se potom dugo u noć cugalo na šanku i u kampu, tulumarilo se, čavrljalo i zabavljalo, a ja sam već skoro mrtav od umora legao pored prekrcanog šatora u samo svitanje jutra kada je iz Vrbasa počela izlaziti gusta, svježa i prilično hladna orošena magla.

Drugi dan, 01. VIII 2009. godine (subota)

Uz jutarnje kafenisanje u jednoj od birtija u Krupi na Vrbasu gdje smo skoro pošandrcali zbog dugotrajnog čekanja na kafu i mineralnu vodu, već prije podneva se i obilato počelo cugati. Netko pivu, a netko i rakiju. Pa onda tonske probe, dolasci bandova, nova upoznavanja, jutarnje kupanje u ledenom Vrbasu... U tom međuvremenu stigli su Punkreas iz Nikšića koji su putovali punih 8 sati i jedva su dočekali predah, te sam s njima uz vrlo ugodan i nadasve prijateljski razgovor okrenuo jedno 5-6-7 piva. Za zagrijavanje, he-he... Već tada je organizator spretno i domišljato počeo dijeliti dugoljaste crno-bijele nalijepnice s natpisom 'spusti kamen! Ex-YU No-Rocks!' kao podsjetnik na zaista nenormalan i neshvatljiv čin kamenovanja Dubioze Kolektiv prethodne večeri s ciljem da svijesno aludira na publiku kako bi se sačuvalo dostojanstvo i spokoj festivala.

Prva i nezahvalna svirka na drugom danu "In memoriam GK punk rock maratona" pripala je trojcu MLIJEKO (www.myspace.com/mlijekoband) iz Dugog Sela čiji se bas gitarist Neno pojavio u posljednji trenutak. Kao što je već u samom uvodu rečeno, imao je feler sa dokumentima na granici pa se morao vratiti kući po pravovaljane papire tako da je na žalost morao propustiti prvi dan festivala. Oni su krenuli sa svirkom u 13.25h po uzavreloj žegi, ali su pošteno odsvirali svojih pola sata repertoara koji je bio sastavljen isključivo od novog materijala kojeg pripremaju za svoj nadolazeći prvi album koji će na jesen biti objavljen za Slušaj najglasnije. Njihova svrika je snažan post-punk plesnog temperamenta, tekstovi su na hrvatskom jeziku, te su se svojim stilom posve izdvojili od svih izvođača u oba dana festivala. Definicija njihovog zvuka i nije toliko bitna u ovom kontekstu, ali pokušajte zamisliti spoj Gang Of Four i The Pop Group sa Šarlo Akrobatom, Fugazi i Jane's Addiction uz noviji žestoki gitaristički indie-rock i dobiti će te idealnu smjesu post-punk glazbe kakvu svira Mlijeko. Superiorni i nabrušeni u izrazu uz sitne tehničke poteškoće kada im je krckao kabel izveli su i jedan broj s laganijim uvodom kojeg je gitarist i pjevač Filip satirički najavio za Chuck Norrisa. Odličan nastup, a posebno valja izdvojiti bubnjara Kerleta koji je imao tu nesreću da je svih ovih pola sata morao biti izložen suncu budući da sjena od tende na pozornici još nije doprla do njega.

U nešto boljoj poziciji pronašao se bubnjar narednog banda THE PATRICKS (www.myspace.com/thepatrickspunk) iz Banja Luke koji je nakon 2-3 pjesme već bio u hladovini tende. Barem mi se tako činilo. Smiješno je reći hladovina jer je temperatura na suncu bila skoro +50 stupnjeva, ali i ono malo sjene je itekako dobro došlo da ovaj peterac ne zakuha od vrućine. Momci su vrlo mlad band koji postoji od proljeća 2006., a gitaristu Feđu smo vidjeli dan ranije u postavi Republike Goli Kurac (RGK), kao i basistu Milana u Ispadu (oba banda su iz Banja Luke). Koncem 2008. počeli su snimati svoj prvi album koji će uskoro biti objavljen u d.i.y. ediciji. Njihova svirka se ne razlikuje mnogo od stereotipnih hc-punk bandova oldschool usmjerenja; uz elemente Peter And The Test Tube Babies, Exploited, GBH, Anti Nowhere League, UK Subs, Misfits... pronađe se ponekih insinuacija na Ramones, Bad Brains, Black Flag, Minor Threat, Nomeansno, no u principu, to je onaj najprepoznatljiviji punk/hc obrazac sa kratkim i britkim pjesmama koje su izveli na srpskom jeziku.

Po najvećoj mogućoj žegi koja je vladala tog dana, a možda i tog ljeta, na +50 i još ponekom stupnju Celzijusa više na suncu, u 14.35h startali su PUNKREAS (www.myspace.com/punkreasniksic) iz Nikšića koji su odsvirali brliljantan set skladbi sa nedavno objavljenog debija "Glavom kroz zid". Pronašle su se tu "Atentat" i "Drakula", a izveli su i nekoliko novih pjesama koje pripremaju za svoj naredni album. Nove skladbe pokazuju daleko kompaktniju i naglašeniju svirku na međuigrama Bule na gitari i Petra na basu, sve su odreda plesne, melodične i nabijene poletnom svježinom, te oni kao band imaju vrlo izgledne predispozicije za široki plasman među punk-rock publikom na teritoriju ex-Yu. Naravno, ne treba niti spominjati da su im svi tekstovi odreda puni bunta i ciničkih humoreski, te da je frontmen Dabo jedan od izrazitijih lidera i pravih punk showmana s jasnim i pozitivnim porukama. Na žalost, nepodnošljiva vrelina tog subotnjeg popodneva je uspjela ispred pozornice izmamiti tek dvadesetak najhrabrijih (između ostalog i mene), dok je sva ostala publika bila zavaljena u hladovinu pored Vrbasa.

Ja sam se toliko zakuhao, tikva mi se užarila, mozak mi je ključao, te sam jednostavno nakon toga otišao na hlađenje u Vrbasu nekih 500 metara nizvodno, tako da sam propustio nastup novosadskih garažnih punk-rockera BRICKHEADS (www.myspace.com/brickheads). Na onakvoj vrelini više jednostavno nisam mogao izdržati premda sam inače otporan ko konj i na one ispijene litre i litre piva, a i na maratone namijenjene izdržljivim teglećim mulama. Nakon dvosatnog odmora, kraćeg spavanaca u hladovini pored Vrbasa, prijatnog obroka i predvečernje šetnje po obližnjim slapovima u brdima koja su prepuna starinskih vodenica, drugi, večernji dio programa na glavnoj pozornici otvorili su banjalučki metalci EGONAY (www.myspace.com/egonay). Oni su također poput većine demo izvođača vrlo mlad band (počeli su u proljeće 2008), te su na ovom nastupu prikazali čitav niz početničkih boljaka. To se prvenstveno odnosi na prilično predvidljive i dosadne aranžmane koji su pretenciozno ukomponirani na način da u pjesmama mora biti svega i svačega – od uobičajenih gitarističkih skala, riffova i obrazaca, do zamornih sympho melodija na klavijaturama kao da se odprve iskušavaju na skladanju cjelovitih progressive-metal remek-djela u trajanju od desetak minuta. U zvuku imaju mnogo starinskih sintagmi sympho-rocka s power-metal elementima, tekstovi su im odreda na srpskom i sva je sreća što su izveli samo tri skladbe jer su, istini na volju, počeli dosađivati i ljudima koji su se u sve većem i većem broju počeli skupljati ispred pozornice u očekivanju headlinera večeri. Egonay će biti sasvim solidno poslušati na kućnom stereo uređaju kada objave poneki zvanični studijski zapis, no za sada su samo još uvijek mladi i slijepi maniristi za ovako veliki i značajan festival.
Nakon toga dolazi jedan od najavljivača koji je obavijestio da slovenski hardcore metalci KILLING OPTION (www.myspace.com/killingoption) iz Laškog i Celja nažalost nisu došli, što je jedno od velikih i neugodnih razočarenja. Naime, o ovome bandu sam čuo mnogo pozitivnih priča i nadasve sam se radovao njihovom nastupu, pogotovo zato jer su između ostalog svirali sa veličinama poput Undying, Exploited, Toy Dolls, Overflow, Deafness By Noise, KUD Idijotima, te austrijskim From Dawn To Fall, Dimitrij, Coronary i Jakuzi's Attempt. Tja, velika šteta. No, biti će vrlo skoro prilike da se uvjerimo u njihovu koncertnu snagu jer u sklopu Balkan Tour nastupaju sa zagrebačkin srodnim sastavom Failed Plan Artefact u Zagrebu (08. X 2009.), Sarajevu (09. X 2009.) i Novom Sadu (10. X 2009.).

Program se uz kraću pauzu u 21.35h nastavio sa nastupom šesteročlanog sastava ZION CREW (www.myspace.com/zioncrewso). Dolaze iz Sombora i Bačkog Monoštora (20 km zapadno od Sombora), ali zaista nemam pojma zašto im u nastavku prebivališta stoji i Split. Pomislio sam da to nije moguće neka kolaboracija sa St!llness, ali nije... No, sve u svemu, Zion Crew su vrlo bliski ovom popularnom splitsko-zagrebačkom sastavu, kao i Antenatu ili lakšem izrazu Dubioza Kolektiv. Također imaju sličnu tematsku fabulu zasnovanu na reggae temeljima (prijateljstvo, mir, ljubav, politika, socijala itd.), a zvučno se drže spajanja nekoliko vrlo popularnih obrazaca isprepličući hip-hop, metal, funk-rock, dancehall, te naravno spomenuti reggae i nezaobilazni ska. U nekim skladbama zamiriše na Asian Dub Foundation, RHCP, RATM..., uostalom, nema se šta pričati, sve je to poznata i vrlo omiljena glazbena smjesa u posljednjih desetak godina koja uz spretnu realizaciju uvijek daje pozitivne rezultate kod publike. Zgodan i zabavan su band s obiljem gitarskih intervencija, vrlo su pokretljivi i rasplesani na pozornici (imaju dva vodeća pjevača – Levang Darija i Chakku), podjednako težište drže i na bržim i na laganijim ritmovima, te su na račun svojeg šarolikog glazbenog koktela veoma ugodno rasplesali publiku. Između svojih autorskih skladbi izveli su i vrlo dobru obradu Marleyevog klasika ŤExodusť u rock verziji s primjesama reggae ritma.

Nešto prije 23h na pozornicu su izašli LETU ŠTUKE na čelu sa Dinom Šaranom i naravno, napravili su klasičnu mainstream zabavnu rock feštu s podignutim rukama u zraku gdje se pjevalo i skandiralo po već dobrom i prepoznatljivom scenariju. Publike možda nešto manje nego li večer prije na onom nesretnom nastupu Dubioze, ali pozitivnog adrenalina ipak nije manjkalo. Bez ikakvih ekscesa, Štuke su otprašile svoj jednosatni nastup u visokom renomeu mega popularnog banda okončavši nastup sa lijepom baladom "Mjesto za dvoje", da bi bez ikakve pauze Dino odmah rekao 'da odmah skratimo i pođemo na bis bez ikakvih skandiranja', te su za kraj izveli "Minimalizam". Pošteno i od srca, onako kako i treba.

A onda se opet dogodilo sranje... Taman u pauzi kada se očekivala kulminacija večeri, a najavljivač je sve izvjestio da je Srbija postala novi svjetski prvak u vaterpolu, ispod tende gdje je bio smješten glavni šank, tik do same glavne pozornice, počelo je nekakvo komešanje. Prvo se tresao konopac koji je držao jednu od sporednih strana zavjesa na glavnoj pozornici, a onda je u onom prostoru ograđenom čeličnom mrežom koji je bio namijenjen kao backstage za glazbenike počela tučnjava. Približio sam se na nekih desetak metara i imao sam što vidjeti... Jedno troje-četvoro ljudi su držali jednog momka dok su ga petorica-šestorica njih udarali nogama i šakama u genitalije, trbuh i po glavi. Uz opće komešanje gdje se više nije znalo tko pije, a tko plaća, nastradali su i ljudi koji su se tokom ova dva dana mučili i znojili na šanku, a onda su iznenada počele letjeti i cigle, giteri od nekih 6-7 kila po tendi i šanku, neki tipovi su preskočili i taj šank, srušili onu čeličnu mrežu i počeli se naganjati i mlatiti u onom prostoru ispred male pozornice gdje su DJ-i vrtjeli plesnu elektroniku, te su doslovce sve one plesače razjebali i rastjerali što je na kraju rezultiralo time da je DJ soundsystem program bio okončan taman kada je prava fešta trebala početi nakon završetka koncerta Obojenog programa. A oni zaštitari i policija su se opet ponijeli kao da ih se sve to ne tiče. Pa pobogu, koja je onda njihova funkcija? Koga su oni tamo štitili? Da ne povjeruješ, oni su gledali kako se ljudi mlate, kako razvaljuju šank i ogradu dok naokolo lete cigle koje su nekoga mogle ubiti... Ne mogu vjerovati! Katastrofa! Poslije sam iz rekla-kazala priča načuo da je glavne batine pokupio jedan momak Holandez koji je navodno radio na tonskom pultu na maloj pozornici ŤIn memoriam GK punk-rock maratonať... A ako je tako, onda mi zbilja nije jasno šta se taj doborovoljac i volonter nekome zamjerio da bi nastala ovakva makljaža u kojoj je netko i mogao gadno nastradati. Možda je i bilo ozlijeđenih, ali moram priznati da se za detalje nisam nikoga usudio pitati jer sam u onoj situaciji shvatio da je najbolje držati jezik za zubima i ništa ne fotografirati da i sam ne bih dobio po gubici zbog znatiželje... I više jednostavno ne znam koji je to smisao te policije i te takozvane security službe koja nije u stanju nikoga zaštititi od ovakvih ekscesa. U tom trenutku sam poželio da se sve završi, te sam jedva čekao odlazak kući. Volja za nastavak festivala je ne samo meni, već i prisutnoj publici koja je sve ovo vidjela pala na nulu.

Zbog svega što sam vidio u tih dvadesetak imbecilnih minuta, apsolutno sam izgubio volju da se pomno posvetim nastupu OBOJENOG PROGRAMA, glavnih zvijezda večeri iz Novog Sada. Više sam pazio da nekome slučajno ne stanem na žulj, da nekoga ne dotaknem ramenom ili da ga ne nagazim jer je naokolo bilo na stotine razasutih promatrača koji su ležali i sjedili po tratini i pijuckali pivo. Tko zna šta se sve nije još moglo izroditi zbog nekakvog sasvim slučajnog i nenamjernog dodira ili nedaj Bože da mi je izletio poneki 'kaj'...
Elem, Kebra je po običaju cijeli koncert držao teku u ruci povremeno iščitavajući svoje tekstove, band je vrlo dobro svirao svoj klasični minimalistički plesni dance-rock/electro repertoar s naglašenim uplivima suvremene elektronike, samplova i onih poznatih The Fall obrazaca, a pjesme su se smijenjivale od hita do hita. "Da li je to čovek ili je mašina", "Dejvi", "Prijatelju kočnice ti ne rade", "Ona je sasvim sama", "Nebo, nebo plavo je", "ABCD avioni"... Svirali su punih sat i pol vremena uz jedan bis i pokupili ogroman aplauz, te se nakon toga čula glazba s razglasa na koju se sasvim pristojno moglo zaplesati i proveseliti. Međutim, meni do veselja nije bilo...

U organizacijskom pogledu zvuka sve je štimalo na najboljem mogućem nivou ako zanemarimo sitne omaške kod demo bandova na maloj pozornici po onoj uzavreloj vrućini. DJ-evi koji su vrtjeli glazbu između dva nastupa odlično su pripremili repertoare uvodeći publiku u onaj glazbeni sklop koji treba da se dogodi na pozornici, ljudi na šanku, djevojke koje su prodavale bonove i još mnogo volontera i ljudi u pratećoj infrastrukturi su bili na visini svojeg zadatka. Jest da to nisu profesionalci poput onih na Exitu, T-Mobile ili sličnim velikim festivalima, ali su srčani, uljudni i prijazni, te mnogo prijatniji od onih koje viđavamo na visokotiražnim koncertima. Zatim, svaku pohvalu prije svega zaslužuju svi oni bandovi koji su po abnormalno nesnosnoj vrelini na skoro +50 stupnjeva svirali svoj žestoki punk koji rastapa led i zagrije na -20 stupnjeva Celzijusa. Oni su bili junaci broj jedan, a da su kojim slučajem nastupili u zvaničnom dijelu večernjeg programa, odnijeli bi dobar dio aplauza kojeg neki 'headlineri' čak nisu niti dobili. Ali trebalo bi ozbiljno razmisliti o tome da 'In memoriam Goran Kovačević punk rock maraton' starta barem oko 18h kada temperatura blago opada i kada su uvjeti za svirku daleko podnošljiviji, kako za glazbenike, tako i za publiku. Zatim, razmisliti o tome da poput svih velikih open-air festivala u pauzama između dva izvođača ne postoje nikakve velike pauze, a kamoli tonske probe koje ponekad potraju i više od pola sata. Zna se, svaki veliki izvođač ima svoje tehničare koji hvataju band sa zvukom u prvoj pjesmi, uostalom, svi oni veoma dobro znaju svoje zvučno-tehničke parametre i finese u kojima njihovi roadiji izmjene instrumente, kablove i svu potrebnu rider-listu na pozornici za desetak minuta. A ne bi bilo niti na odmet u pak onoj drugoj soluciji, koja se možda s obzirom na mogućnosti nameće, da se 'In memoriam GK...' paralelno odvija sa zbivanjima na glavnoj Ex-YU Rocks! pozornici. Dok nastup na jednoj završi, dotle na drugoj pozornici počne novi i priprema se naredni band... I s ovim mogućnostima koje ovaj festival ima, to je vrlo lako ostvarivo, a ako netko žali za popodnevnim programom, za to se uvijek mogu pobrinuti DJ-i.
No, sasvim druga stvar i problem koji se na ovom festivalu nametnuo su apsolutno nesposobne i nikako pripremljene službe zaštitara i policije o čemu sam već dovoljno govorio. Također nigdje nisam primjetio niti kola hitne pomoći jer je pravo čudo da od one vreline i sparine nitko nije doživio toplotni udar, sunčanicu ili srčani udar od skakanja u strahovito hladni Vrbas. Bez obzira što ovaj festival najviše pohode vrlo mladi ljudi (uglavnom od 16 do 30 godina), vjerojatnost za neočekivane probleme i hitnu zdrastvenu pomoć u onoj ogromnoj populaciji od nekoliko tisuća posjetitelja je vrlo visoka i na granici je opasnog rizika.

Glazbenicima i tehničkom osoblju (kao i svim volonterima) svaka čast i palac gore, a onim nesposobnjakovićima i kukavicama od zaštitara i policije jedan veliki šamar. Treba se nadati da na godinu ovakvih ekscesa koji su mogući svugdje neće biti i da će biti otklonjeni u samom korijenu.

Autor teksta: Vladimir Horvat Horvi Zagreb, Hrvatska djhorvi@net.hr

---