Izvještaj - Valhalla - ANGEL OF FIRE + WE COME ONE, 11. XII 2009., KD Željezničar, Zagreb

Dva nastupa hard'n'heavy banda sa dvadesetak glazbenika pretvorio se u pravi mali spektakl.

Zagrebačka KD "Željezničar" pomalo se počela pretvarati u omiljeno mjesto za izlaske gdje se prednost daje rocku, a sve više i metalu, te se predstavlja, uglavnom, domaća (i ex-YU scena) koja na tom mjestu dobiva svoje mjesto pod suncem. Uz poneke iznimke glede globalno prihvaćenih bandova (dva dana prije nastupili su makedonski Superhiks), KD "Željezničar" je na najboljem putu da postane kultni prostor za održavanje svirki izvođača poprilično širokih stilskih odrednica.

Večeras se okupila solidna cifra ljudi na dva, uvjetno rečeno, demo (ili još bolje d.i.y.) banda. Za prvi od njih, ANGEL OF FIRE, iz Zagreba, nije bilo nikakvih sumnji da će okupiti pozamašan broj prijatelja i poznanika, dok se za požeški WE COME ONE pomalo strepilo glede odaziva publike. Koliko mi se čini, ovaj mnogoljudni band je po prvi puta nastupao u Zagrebu, no na konto stečene reputacije posebno interesantnog glazbenog spoja metala i pleh sekcije, te nedavnog učešća na Super Talent Show Nove TV, uspjeli su pridobiti zavidnu količinu publike i onih koje je zanimalo kako to sve izgleda i funkcionira uživo.

Prvi su startali Angel Of Fire, mladi zagrebački metal / gothic-rock kvintet (dvije gitare, klavijature, bas i bubnjevi) sa bubnjarem Vlad Vučetom koji ima svega desetak godina. Malac se gotovo nije niti vidio na visokom podiju iza one gomile bubnjarskog seta... Band je svoju set listu prilagodio prema nedavno snimljenom debi albumu "Lift Your Flames", a budući da ga još nismo dobili, pretpostavka će biti da su ga odsvirali u kompletnom sadržaju koji iznosi nekih 12-13 kompozicija. Kao najava svake pjesme, na začelju pozornice se pojavila stara legenda hrvatskog metal-rocka, Enio Vučeta (Legija) koji je svojim kratkim citatima o mraku, svijetlu, zvuku, konjanicima, borbi dobra i zla, narativno uvodio u svaki naredni broj, te se naposljetku i sam uključio u svirku izvevši jedan solo na gitari. Uz kompozicije "Angel of fire", "Lost tiger", "Sound of a memory", "Nightwalker", "Black horseman", "Mirrors of fate", "The dawn", "Stoneflower"... koje su izvedene na zavidnoj razini s obzirom na njihove godine (osim mlađahnog Vlada, ostatak banda u prosjeku ima nekih 17-20 godina), posebnost nastupa je činila pratnja od nekoliko vrlo mladih djevojaka i momaka koji su sa njima izveli dva broja ritmično udarajući u indijanere i tomove koje su iznjeli na pozornicu. Kroz gotovo sat i pol svirke u kojoj se ispreplela esencija klasičnog gothic-metala, posebno se istaknuo fretless bas gitarist Vanja Pandžić i klavijaturist Emil Zuccon koji daju poseban i mračniji atmosferski štih njihovim pjesmama, te se jasno uočio cjelovit koncept prošaran Eniovim naracijama i vještinom izbjegavanja standardne suhoparnosti koncerta ovako mladog banda koji bi moguće, bez pravog mentora, nakon izvjesnog vremena postao dosadan i monotono predvidljiv. Također su ugostili i Damir Lipošeka – Kexa koji im je odsvirao dionice na gitari, te još jednog bubnjara (nisam uspio zapamtiti ime) s kojim je mlađahni Vlad izveo specifičan bubnjarski duel. Sve u svemu, Angel Of Fire su odsvirali iznimno kvalitetan koncert pun iznenađenja i gostiju, pjesme im imaju vrlo dotjerane aranžmane, u progressive stilu s uporištem u spomenutom gothic-metalu, te su sasvim opravdano zaslužili bis na kome su ponovno izveli "Angel of fire". Što se mog osobnog ukusa tiče, malčice su pretromi s otkidanjem u ležernije tempove, no od njih se može očekivati još štošta jer su pokazali da imaju rapidnu tenziju napretka ka usavršavanju tehničkih i konciznijih detalja, kao i u osmišljavanju cjelokupnog dojma nastupa koji ima sve bitne karakteristike velikih stadionskih atrakcija. Još samo malčice da su bile podebljane gitare frontmena Igor Okičića i plavokose Magdalene Loborec, dojam bi bio za još poneki palac gore.

We Come One su izašli nekih desetak minuta prije ponoći u cijeloj postavi sa pet duhača (dva trombona, dvije trube i jedna ogromna tuba) i pet klasičnih metal-rock glazbenika (dvije gitare, bubnjevi, bas i klavijature), te su odmah zapržili s naslovnom skladbom albuma "Utopia". Duhači su bili poredani na front pozornice (jedna od njih je i djevojka na trombonu), te su klišej prepuštanja vodeće uloge metal sekcije ostvarivali tako da su svi čučnuli u onim dionicama kada su u prvom planu bile gitare. Ovaj spoj limene sekcije i snažnog metala u kome ima zaista svega (progressive, thrash, dead, black, hard / blues-rock, NWOTBMH...) zvuči moćno i autoritativno sa bogatim gradacijskim strukturama, a neki od duhača svirali su i po notama što više nego dovoljno govori o njihovoj glazbenoj konciznosti. Sa albuma prvijenca odsvirali su još "Perversion", "Seer'e eyes", te pred sam konac nastupa, "War" i "Ruska fantazija", dok se veliki dio set liste uglavnom temeljio na poznatim obradama poput "Fear of the dark", "Nothing else matters" i njihovim razvikanim adaptacijama klasičnih retro-pop tema "Pink Panther" i "Ghostbusters" s kojima su završili nastup. Osim što WCO zvuče strahovito upečatljivo (sve skladbe su instrumentali), oni su i vrlo atraktivni na sceni; brass kvintet se non-stop smjenjuje u vodećim dionicama, a iza njih gomilica glazbenika odrađuje klasičan metal performance sa headbangingom. Osim toga, svi su u tamnoplavim kombinezonima sa ušivenim crvenim natpisima We Come One, te su negdje na sredini koncerta upriličili i rođendansku čestitku prvoj obljetnici programa Valhalla upalivši prskalice koje su pobacali u publiku.

Feedback ovog spektakla je bio na zavidnoj razini s obzirom da se radi praktički o demo bandovima koji su o vlastitom trošku objavili albume, te se u usporedbi s onim rasprostranjenim mišljenjem o sjajnom vremenu Yu novog vala može učiniti kao slučajan trenutni uspjeh. No, pogledamo li stvari malo dublje, činjenice koje govore o posjećenosti relativno 'novijih' izvođača u posljednje vrijeme pred prepunim auditorijem (Goribor, Mlijeko, Petrol, Repetitor, S.o.M., Afion, Man Zero, Bernays Propaganda...), iz temelja su pomele sve one prve nastupe Pankrta, Električnog Orgazma, Šarlo Akrobate, Idola, Azre, Prljavog kazališta... iz vremena 1978-81. Nekada su ovi legendarni bandovi nastupali pred šačicom ljudi, dok danas velika većina demo-scene i debitanata s albumima nastupa pred impozantnim brojem posjetitelja. Stoga se za budućnost domaćeg rocka ne treba brinuti, ona je došla i sastavlja veliki mozaik s raznovrsnim stilovima. Glazbe ima koliko ti srce želi, koncerata još i više, svira se svake večeri na nekoliko mjesta u Zagrebu, te je ponuda takva da jednostavno niti konstantni pratitelji scene ne mogu uhvatiti sve ono što se događa na njoj.