Moj kolega Kris je prilikom recenzije debi albuma "Daljine", Nine Romić, izjavio - 'izvrstan debut album', a ja samo mogu potvrditi njegove riječi na osnovu fantastičnog promotivnog koncerta.

Ne bih sa sigurnošću mogao utvrditi moje ushićenje promocijom debi albuma Nine Romić, "Daljine", da li je uzrokovano mojom trotjednom apstinencijom od koncertnih zbivanja pa sam se zaželio žive svirke ili činjenicom da je koncert bio fenomenalno jednostavan, ali kako god, moram priznati da me ovako već jako dugo na hrvatskoj sceni nitko nije oduševio sa svojim živim nastupom.

Sva sreća što sam na večerašnji koncert krenuo sat i pol prije zakazanog vremena jer sam se poprilično zeznuo otišavši do MMC-a u Vlašku. Ja idiot+moron nisam gledao u najavi da je taj klub, odnosno prostor (ili što već jest) na drugom kraju ulice, u Ilici prema Črnomercu, te da sa MMC-om u Vlaškoj nema nikakve veze. Prvo sam nazvao Remi iz Elementala koja u tom momentu nije bila pri mobitelu, onda Mario Kovača kome sam zasmetao u subotnje veče oko pola 9 da mi objasni, ako kojim slučajem zna, gdje se nalazi taj MMC "Kopriva" (sorry Mario na gnjavaži), da bi mi na koncu Nikša, znameniti producent i uvijek spremna 'katica za sve', putem mobitela detaljno objasnio gdje se "Kopriva" nalazi. Joj, šta da vam pričam, to su bile muke ježove dok nisam našao tu "Koprivu". Nalazi se na Ilici, glavnoj zagrebačkoj ulici, ali da je tražite svijećom i povećalom, teško da bi je našli jer nema nikakav uočljiv natpis, nikakav naputak, ništa. Ustvari, to je prilično neugledan, starinski prostor u jednom haustoru još iz vremena Franza Ferdinanda i njegovih prethodnika koji izgleda kao da je u njega električna struja došla skupa s internetom... Reklo bi se, otmjeni, starinski zagrebački šlih koji je igrom slučaja pretvoren u klubić - lokalčić, ali, avaj, na njihovom šanku te večeri se točilo pivo iz običnog q-packa i za 2 dcl naplačivalo 10 kuna. Ma nisam mogao vjerovati! Iz čiste pristojnosti sam uzeo jednu čašicu piva koja nije čak bila niti 2 dcl (+- pjena) i skoro sam iz protesta otišao gonjen mišlju da nikad više ovdje neću doći jer nema nikakve veze sa r'n'r-om i undergroundom, ali sam ipak ostao jer me neizmjerno interesiralo što je to Nina napravila budući da sam bio svjedok njezinih 'prvih koraka' od nastupa u "Spunku", na "Live Acoustic Festivalu" 25. XI 2007. kada sam je prvi puta čuo i vidio, preko koncerata u Klubu "Sax!" i povremenih nastupa koje sam mogao i stigao popratiti po Zagrebu. Evo, citirati ću samoga sebe, koji sam uz Hadžu (nekad www.groupie.hr, danas www.mikrofonija.com) bio vjerojatno jedino i prvo 'piskaralo' koje je prepoznalo njezin talent - 'No, kada je na pozornicu izašla NINA s gitarom u pratnji Filip Kozlice iz Lotusa uz odličan i jasan zvuk, žamor se odmah slegnuo i krenula je sjajna kantautorska serija od 45 minuta. Djevojka ima fantastičan vokal nad kojim će se zamisliti Dunja Knebl, Lidija Bajuk i djevojke iz Afiona (Lidija i Marijela), te ako će se početi baviti etno glazbom biti će prvo ime domaće scene. Čak je izvela uvodnu "Ljubav se ne trži" i jednu od posljednjih "Čula jesam", tradicionalne narodne kajkavske pjesme iz Međimurja i Podravine. Ova nesumnjiva dama s vokalom i gitarskom tehnikom poput Joan Baez, izvela je osim toga cijeli set vlastitih autorskih skladbi koje su pune emocija i pršte sjajnom vokalnom izvedbom. Najupečatljivije su bile "Kristali" i "Oblaci". Zbog svoje iznimne originalnosti publika ju je pozvala na sasvim opravdano zasluženi bis. Budućnost je nesumnjivo njezina'. (izvještaj Live Acoustic Festival, 25. XI 2007, Spunk, Zagreb).

Neopisivo mi je drago što sam je vidio i slušao u početnim danima (ustvari, pravu zaslugu za njezino otkriće imaju Stipe Periša i Tomislav Zorić iz Olovnog Plesa koji su otkrili još cijeli niz sličnih autora), a nije naodmet ne spomenuti da je večeras glavno mjesto u prvom redu publike imala upravo dama hrvatskog etna - Dunja Knebl. Nisam htio biti nepristojan tražeći je za mišljenje, ali sam djelomično uvjeren da je sigurna kako je čula i vidjela jednu novu zvijezdu hrvatske kantautorske scene.

Elem, koncert Nine u MMC "Koprivi" je bio nešto što ja mogu samom sebi protumačiti ovako - David Sylvian + akustični R.E.M. + Port Mone + Sting + Bob Dylan & Neil Young... (a tu se još može dodavati štošta, primjerice Tori Amos, The Smiths, Morrissey, Radiohead, Lush, Pale Saints, Galaxie 500, Songs: Ohio, Mazzy Star...). Njezine pjesme su pune boli, emocija koje govore o završetku ili najavi okončavanja nečega o čemu joj je stalo, one govore o životu, ne personificiraju i ne metaforiziraju (primjerice poput vrlo sukladnog Čopora koji je u lirskom pogledu daleko kompleksniji), direktne su i vrlo intimne. Podbadaju u dušu. Još pogotovo kada čujete njezin nježan i prodoran, emotivan vokal koji ima nevjerojatan talent, a nije iz kruga 'dream-pop' vokala, pa niti iz protestne hippy struje, onda je pomalo nevjerojatno da ju je uzeo 'pod okrilje' Aquarius Records koji je prvenstveno okrenut pop konzumentima. Dobro, OK...

Koncert je bio, šta da vam pričam, fantastičan. Ninine pjesme su same po sebi, kada bi ih čovjek gledao sročene na papiru kao suhoparni tekst banalne činjenice, no njezina izvedba je strahovito nabijena emocijama. Od vokalnih dionica koje su odreda impresivne i odišu smirenošću, do glazbenog performansa gdje je uz Ninu na akustičnoj gitari bila prisutna amplificirana sekcija - Damjan Čakmak (ex-S.O.M., električna gitara), Orlan Tus (Mika Male, flauta, melodika) i meni posve nepoznati Fred Lanz (harmonika, klavijature). Upravo ova ekipa je udahnula novu dimenziju njenim pjesmama koje su elegično bazirane na nekoliko osnovnih akorda, no Damjan im je svojom suptilnom ambijentalnom svirkom dodao stanovitu psihodeličnu 'dream' atmosferu, dok su Orlan i Fred porazmjestili melodijske aranžmane tako da se osjetio šlih natruha neo-folka, francuske šansone, gothica... , a sve u klasičnim pop formatima za sanjarenje. Kasnije sam razgovarao sa Fredom koji već dulje vrijeme živi u Hrvatskoj; ovdje je osnovao porodicu, a inače je Francuz iz Lyona gdje ima band Jusqualalie (www.myspace.com/jusqualalie) i ovih dana se tamo vraća kako bi održao koncert s matičnom postavom. Što se Nininog nastupa tiče, koliko mi se čini, izvela je kompletan opus albuma "Daljine" otvorivši ga s naslovnom skladbom, a nakon toga su usljedile "Nnnnn" (nema je na albumu), "Zauvijek", "Iznad krovova", "U mom malom mraku", "Put", "U zoru će sanjam...", "Mrtva priroda", "Kristali", "Kraj", da bi koncert završio s obradom tradicionalne "Zvira voda". Bisa nije bilo, a uz svu prisebnost i detaljnu dotjeranost, kako vokalnu, tako i sviračku, malo sam ostao iznenađen kada je negdje na polovici nastupa Nina prokomentirala da ju 'pere trema'. Sumnjam da je to netko primjetio... Nema veze, treme nije bilo, a sve skupa je bilo postavljeno sa posve jednostavnim konceptom gdje su iskrene emocije i vrlo snena, melankolična, lagano - psihodelična glazbena potka igrali glavnu ulogu istaknuvši snažne pjesme bez ikakvih lažnih gafova kakvima obiluje hrvatska pop i pripadajuća estrada.