Izvještaj - SLOBODAN KAJKUT, 15. IV 2010., Galerija Bačva, Zagreb

Prvi solo nastup Kajkuta u Zagrebu je nešto najoriginalnije što se u ovome gradu dogodilo ove godine po pitanju atmosferične i eksperimentalne dark drone-trip / hop glazbe, no pamtiti će ga svega šačica ljudi.

Početak austrijsko-japanske večeri u Zagrebu otvorio je Banjalučanin, Slobodan Kajkut, s prebivalištem u Grazu, koncertom u Galeriji Bačva na Trgu žrtava fašizma. Sam termin početka u 19,20h je vjerojatno bio 'preran', tako da se, nažalost, okupilo daleko manje audijencije nego što se očekivalo za prvu solo promociju ovog iznimno nadarenog glazbenika u Zagrebu. No, druge nije bilo, jer se odmah nakon koncerta hitalo u Teatar&TD gdje su nastupali japanski noise-rock majstori Zeni Geva i austrijski noise / hardcore-progressivci Jakuzi's Attempt... Ali, osobno me zaista čudi da je od tih milijun stanovnika velegrada za iskonski glazbeni art (koji u ovom slučaju ima i određene 'pop' predznake) zainteresirano tek toliko ljudi koji bi komotno mogli stati pod nadstrešnicu obližnje tramvajske stanice na Trgu žrtava fašizma. Dokaz je to da smo mi, ponosni Hrvati još uvijek obični balkanski priglupi i zatucani seljaci, suvremenijim žargonom rečeno snobovi koji padaju na imena i legende, furke i marke, te na razne trivijalne medijske instant-pop trikove. Da je u najavama stajalo 'Kajkut, bubnjar ex-Mizar', sasvim sigurno došlo bi barem 100-200 darkera i onih koji s ponosom nose svoj amblem 'teškog i olovnog' mračnjaštva. Ali Kajkut nije takav tip glazbenika, njegova karijera se ne sastoji od 'groupie' fanova, već od 'listen' konzumenata. I dobro da je tako, jer ovaj glazbenik zna što radi i svijestan je klopke show-bizza.

Kajkut je svoj prvi solo nastup u Zagrebu potpuno artistički osmislio i programirao, no realizacija nije bila kompletna jer je u posljednji trenutak 'krepao' projektor (ili nešto u vezi njega) koji je trebao upotpuniti cjeloviti konceptualni dojam. Unatoč izostanku ovog važnog video faktora, koncert je bio jedan od najupečatljivijih underground nastupa koje smo mogli doživjeti u posljednje 2-3 sezone. Baziran isključivo na promociji drugog, takozvanog off-projekt albuma "Kajkyt" (2009, Wire Globe Recordings / Ohmafy Records / God), ili "Krst" kako se može nazvati zbog bijelog križa na crnoj omotnici (a i sve četiri skladbe nose to ime), Kajkut je u potpunosti dočarao svoju ljubav prema drone/doom tempu, trip-hopu, psihodeliji, minimalizmu, te eksperimentalnoj, noise i avangardnoj glazbi. Oboružan sa laptopom i samplerom, te mikrofonom, njegov nastup sveo se na vješti spoj sumorno teške atmosfere koja je, barem mene, u početnih dvadesetak minuta asocirala na djeličak onog olovno mračnog ambijenta psihodeličnog koncerta Sun O))) održanog 28. X 2009. u Teatru&TD. Ako niste znali, zvučne frekvencije koje su ljudskoj psihi metodički umjerene (a i dogovorenom regulativom od prije nekih 40-tak godina i ustanovljene), Kajkut je 'prošišao' na taj način da stvori napad na živčani sistem neznanto povišenijim frekvencijama koje ljudsko uho ne registrira, ali ga registrira psiha u tom pogledu da počinje stvarati ogromnu količinu adrenalina koji neugodno djeluje na živčani sklop. O tome bi se mogla napraviti cijela disertacija...

Nakon što je počeo pjevati, to jest, narativno polumelodično sricati svoje semantičke sklonosti prema makedonskom i bizantskom jeziku, atmosferu je prebacio u gotovo sakralne gothic vode popraćene sa hipnotičkim bubnjarski sampliranim trip-hop ritmom, dok je posljednji dio koncerta bio najuvjerljivi. U njemu je umjesto onih gitarskih noise dionica koje su prisutne na albumu iskoristio kibernetičke zvukove samplera adaptiranih na licu mjesta koji su dodali cijelom zvuku electro-noise, a kasnije, pred sam kraj i electro-industrial / noise epitet kakav se često može čuti na koncertima 'Smaranja'. Uostalom, dovoljno je poslušati album "Kajkyt", te kada već ovdje niste bili, pokušati si zamisliti dojam njegove izvedbe u kupolastoj art prostoriji kakva je Galerija Bačva.

Ne bi se moglo reći da je sam umjetnik zadovoljan sa ovim svojim prvim pojavljivanjem pred zagrebačkom publikom koja je došla u vrlo malenom broju, no čudi činjenica da se nitko nije pojavio od one ekipe koja zagovara eksperimentalnu electro-noise / industrial (a i gothic) glazbu. Kako god, pred ovim umjetnikom je vrlo težak put na stvaranju vlastite publike koja će ga pratiti u njegovim transformacijama. Talentiran je, vrlo ozbiljan, akademski glazbeno obrazovan i naslušan, sklon eksperimentima, a to je ono što ga odmah odvaja od cjelokupne 'pop' scene na kojoj se prizanju, manje-više, samo 'hitovi'.

Kajkut stvara svoju osobnu marku, amblem i pečat, simbole koji su posebni, originalni, autentični i posve drugačiji od onih koji se čuju u današnjem feudalnom 'pop' poretku.