BIBER Biber (CITY Records, Beograd, 2004) |
U pravoj čorbi prava mirođija
Iako je u svijetu new-age, odnosno njegova etno-ambiental komponenta,
dominantni trend već nekoliko godina, u Srbiji i Crnoj Gori nije bilo nikoga
ko bi izuzetno bogato muzičko nasljeđe ovih prostora otjelotvorio u cjelinu
primjerenu aktuelnom momentu svjetske diskografije. Uglavnom su u prošlosti
to bili autistični pokušaji usko zavučeni u rukavac džez provenijencije (Lala
Kovačev i “Paganke”, Vlada Maričić, pa i “Louis Band” u prvoj postavi sa Mačkom
i Lolom Andrejićem...), no, pokazalo se i u ovom primjeru - bez modernog aranžmana
i produkcije, nema boljitka. Vrata je, paradoksalno, otškrinuo čovjek iz sasvim
drugog filma. “Lane” je proskakutalo evropskim proplancima, a u “Ad Hoc Orchestra”,
koji je pratio Željka Joksimovića na takmičenju “Eurosong”, saz je svirao Rastko
Aksentijević, spiritus movens trupe koja je stvari u ovdašnjoj etno-muzici konačno
postavila na svoje mjesto.
Projekat “Biber”, vidi se to na prvi pogled, smišljeno je urađen za šire (čitaj: globalno) tržište, brižljivo i filigranski precizno koncipiran, i realizovan na više nego zavidnom nivou. Nije se tome ni čuditi – Rastko Aksentijević ima dugu porodičnu muzičku tradiciju, a ni ostala dva člana, Bojan Vasić (pijanista) i Milorad Kocić (klavijature, programming) nijesu za potcjenjivanje. Rastko je sin legendarnog pojca staroslovenske i crkvene muzike Dragoslava Pavla Aksentijevića, i sa njim i bratom Damjanom tvori grupu “Zapisi” koja tretira izvornu srpsku muziku. Akademski je obrazovan gitarista-klasičar, autor mnogih kompozicija za domaće pop izvođače, a na CD-u “Bibera” potpisuje, pored sviranja matičnog instrumenta, i muziciranje na šargiji, sazu i tamburama.
Na nosaču zvuka je 12 kompozicija, sve bolja od bolje, i svaka bazirana na balkanskim tradicionalima. Osnova je, dakle, izvorna, a na potku narodnog melosa nakalemljena je moderna komponenta, i to na način koji godi uhu, nenametljivo i spontano, tako da zvuči kao da je u pitanju neraskidiva cjelina. Opšte uzevši, album se može podijeliti u dvije cjeline – prva je ona u kojoj dominira odlični glas guest-vokala Jelene Tomašević, a drugu predstavlja skupina etno intoniranih techno-dance instrumentala, kao stvorenih za kompilacije tipa “Buddha bar”. Priču započinje “Zmaj preleće”, nesumnjivo hit za radio-stanice, sa gajdama u uvodnom dijelu (reminiscencija na maestralni album “Ikona” – izvođači “Lola V Stain” i Pece Atanasovski) i pojanjem Pavla Aksentijevića, kojeg u offu i refrenu pocrtava prijatni vokal Tomaševićeve. Oko njenog glasa vrti se i pametno odabrani prvi singl, tipična pop-balada puna etno-krasuljica “Gde si bilo jare moje”, praćena dopadljivim spotom sa manekenkom Ivanom Stanković u glavnoj ulozi. Na istom fonu je i “Čije je ono devojče”, najljepši momenat na albumu, u kojem zanosni glas Tomaševićeve pluta iznad osnovne melodije držeći slušaoca u vizantijsko plavim nebeskim visinama. Ona je glavni vokal i u dvodjelnoj pjesmi “Gipsy”, čiji se “part one” blago dodiruje sa boljim numerama iz fundusa “Grand produkcije”, dok je razrada u drugom dijelu klasičan primjer elektronske obrade zadate teme.
Ne treba se čuditi ako u bliskoj budućnosti svjetske disko-podijume zaposjedne
“Turta”, zarazni techno-broj sa mutnim ženskim vokalom, napravljen po klišeu etabliranih
izvođača te provenijencije, i egzotičnim solom na kavalu kao šlagom na torti.
Nikako gora, ako ne i bolja, je “Skundrinka”, u kojoj su šargija, saz i frule
u glavnoj ulozi, a tik uz njih je i tamburaški postavljena “Levakinja”. I svjetska
etno ostavština je namirena uvrštavanjem numere “Drum’n’bass”, jer vokalizacija
na pomenutoj zvuči potpuno istovjetno (dakle, nerazumljivo i nama nemušto) kao
one na tibetanskim, indijskim ili kineskim pjesmama sa diskova koje tretiraju
tamošnji etno. Ako bi se i moglo dokučiti šta će na ovom nosaču zvuka tehno-trens
razbrajalica “Koljenima (tabanima, laktovima, dlanovima) sitan biber tuci”, potpuna
je nejasna svrha postojanja svadbarske (ovdje dens) pošalice “Prijo moja kako
ćemo - Prijatelje, lako ćemo”, što je i jedina mrlja ovog odličnog albuma. Nosač
zvuka zatvara pjesma “Ozdol ide”, najbliža vizantijskom sazvučju i originalnom
predlošku, a kao bonus pridodata je “Nova brka” na engleskom, legura odbljesaka
radova “Ere”, “Enigme” i Roberta Majlsa.
Nema dobrog variva bez bibera. A varivo koje je ponudio trojac
na čelu sa Aksentijevićem, više je nego ukusno. Gotovo da nije bilo ovdašnjeg
projekta za kojeg bi se sa sigurnošću moglo reći da mu se smiješi svijetla budućnost
planetarnog uspjeha. “Biber” je balkanski muzički adut, i oko toga nema nikakve
dvojbe. Oni su sve ono što je Bregović htio, a nije umio da napravi.
|