Nije mali broj Barana što se sjećaju kako je šoumen Neša Milosavljević iz ljeta u ljeto zabavljao sa velikim uspjehom, uz akustičnu gitaru i usnu harmoniku, ljepši pol u zlatiborskom kampu u Šušanju. I nikoga nije čudilo što su se elementi zakašnjelog hipi revivala provlačili kroz gotovo cjelokupnu prvu fazu rada "Galije", obzirom da su se budući mega-hitovi niške grupe ("Gospi", "Još uvek sanjam", "Burna pijana noć") brusili kroz svakonoćne nastupe pred gomilom ustreptalih omladinki. Međutim, pokazalo se, mejdan akustičarskog zvuka nije bio bez dna. U kreativnom vakuumu, nakon nekoliko godina plovidbe punim jedrima, ni u roku, ni van njega, "Galija" je snimila 1986. album "Digni ruku", prepun praznog prostora i "popunjavanja rupa", a ionako melodijski oskudne pjesme još su gore zvučale u nejasnom aranžmanu.

Dolaskom Radomana Kanjevca, "Galioti" postaju politički, vjerski i nacionalno aktivni, te omote albuma krase fotografije vojnih kamiona na putu ka Kosovu, dok se tekstualno sastav približava proglasima koji se sve češće mogu čuti na "mitinzima podrške". U vrijeme prvih višestranačkih izbora, snimaju maksi singl "On je isti kao on", sa jasnim poređenjem Tita i Miloševića, a glorifikaciju imena i djela ovog potonjeg, uz otvorenu podršku Socijalističkoj partiji Srbije nastavljaju sve dok je to bilo marketinški i egzistencijalno opravdano. "Stare trube" su vremenom odtrubile svoje. "Daleko je sunce" na "Korak od slobode".

Novu stvaralačku pauzu "Galija" je prebrodila vraćanjem izvornom melosu i standardima "južne pruge", a sam Neša je s uspjehom odradio soundtrack za nagradama ovjenčani film "Zona Zamfirova". Problemi su nastali kad je ekipa htjela da se vrati u vode u kojima je donedavno s lakoćom plovila, albumom "Dobro jutro, to sam ja".

Povratnički CD, na žalost, umnogome odslikava sličnu situaciju i liči na već pominjani iz sredine osamdestih. Bez mnogo dobrih melodija, sa šturim i često promašenim aranžmanom i nemuštom produkcijom, novi nosač zvuka bjelodano prikazuje bonacu u kojoj se našao brod kojim plove Neša i prijatelji. Nema jasno profilisanog stila, ritam sekcija je zamijenjena ne najsrećnije programiranim mašinama, a u želji da se zvuči ozbiljno i "punokrvno" razvodnile su se i obesmislile lijepe ideje čija se osnova i dalje nalazi u akustičarskom arealu. Glavni problem upravo i jeste činjenica da je "Galija" ovdje ostala na nivou ideje, ne razradivši pritom ništa kompleksnije i ne ponudivši ništa osim muzičkih crtica u kojima će njihovi stari fanovi prepoznati odbljeske vrcavog Nešinog talenta.

Album je ravnomjeran, bez pamtljivog hita, a nešto pozitivniju ocjenu zaslužuju kompozicije u kojima bend koketira sa etno zvukom, uvodna "Čujem te lepo kako dišeš" i "U tajnama je stvar". Zanimljivi su i brojevi nastali na fonu najranije akustičarske "Galije" - "Promenilo se sve", "Ona je moja" i "Kaži mi", i čini se da je vraćanje korjenima, uz kompleksno preispitivanje sadašnjeg položaja, a bez uljuljkivanja slatkastim pričama samodopadljivosti i samohvala, ono što je danas potrebno Nišlijama. Posezanje za programmingom i izraubovanim elektronskim pasažima ("Tvoj heroj ostaće mlad" i "Prava reč je dovoljna"), nategnuto hinjenim mediteranskim motivima ("Vera"), te doslovno preslikavanje foršpila provjerenih rok standarda ("I still haven't found" grupe "U2" u "Ti možeš sve") nikako nijesu postupci koji bi se očekivali od sastava koji je toliko vremena na sceni, a čije su kompozicije nezaobilazan kamen u zidanici jugoslovenskog pop-rok zvuka. Vrijeme je za detaljan remont u brodogradilištu.

Autor: Željko Milović, Bar, SCG z.milovic@cg.yu

---