|
| YU GRUPA
"Dugo se znamo"
(PGP RTS, Beograd, 2005)
|
NASTAVAK SA OZNAKOM "YU"
Pisanje prikaza svakog novog ostvarenja "YU grupe"
uvijek ispred sebe ima pozitivan predznak, jer je pojavljivanje albuma dokaz
da je jedna od najdugovječnijih i najpostojanijih institucija SFRJ roka joą
uvijek ľiva i aktivna. I uistinu, "YU grupa" je jedna od rijetkih
ovdaąnjih konstanti čija vrijednost nikada nije valorizovana na pravi način,
iako je ogromna armada balkanskih muzičara, direktno ili indirektno, bila inspirisana
njihovim radom, naročito segmentom čija je osnova bila uvođenje balkanskog folklora
u rock muziku.
Priča seľe u davnu 1970. godinu, kada su Dragi i ®ika Jelić
(na sceni sa sastavom "Albatrosi" joą od 1962.), sa Mivetom Okrugićem
i Bokom Bogdanovićem napravili bezimenu grupu kojoj je publika dala ime "YU".
Uslijedile su partizanske godine jugo-roka, svirke po hotelima i terasama, ali
i demo snimci za britansku kuću CBS i nastupi u prestiľnim londonskim klubovima.
Ređali su se singlovi "Nona", "Kosovski boľuri", "Crni
leptir", "Čudna ąuma", "Opasno", "Mornar",
"Dunavom ąibaju vetrovi", a svoj su neizbrisivi pečat u dvadesetpetogodiąnjem
muziciranju sastava ostavili Raąa Đelmaą, Dragoljub Đuričić, te Ulcinjanin Miodrag
Bata Kostić, neskriveni uzor Gorana Bregovića pri formiranju tzv. "pastirskog
rocka". Druga, reanimirana faza "YU grupe" otpočela je dolaskom
Petra Jelića, sina trećeg od braće, Radeta, pa je svjeľa krv uslovila i neąto
čvrąću i sloľeniju zvučnu sliku, ali je sve i dalje ostalo u omeđnicama bazičnog
"ZZ Top" roka i električnog bluza.
Poslije velika pauze, pred publikom je projekat simboličnog
naslova "Dugo se znamo", na kome Jelić-triju pomaľu i Igor Maleąević
(bubnjevi) i Saąa Lokner (klavijature). Ponuđenih deset numera imaju prepoznatljiv
zvuk "YU grupe", ali zvuče začuđujuće svjeľe i vitalno, kao da se
ne radi o preľivjelim dinosaurusima epohe hard-rocka. Neke od kompozicija, naravno,
ne mogu pobjeći od kliąeiziranih obrazaca, i to su najslabiji momenti na CD-u,
no, zato je tu naslovna numera, pjevljiva i melodična, zatim "Zaąto ljubav
navodi na strah", kao i briľljivom harizmom dozirana "Boľe spasi me"
čiji je autor Đule iz "Van Gogha". Joą jedna od intrigantnih numera
istog autora je "Tango" (paľljiviji hroničari pop-rock subkulture
se sjećaju da je na albumu "Opasan ples" naslovna numera Đukića i
drugova bila upravo u tom arealu), koji počinje ogoljeno, na pola puta do bluesa
igrom klavira i gitare, da bi kreąendo doąao u razradi uvođenjem vriątećih gitara
i viąeglasjem u refrenu. Na sound Erika Kleptona naslanja se "Poklanjam"
sa Petrom Jelićem u ulozi lead vokala, dok duh flower-power ąezdesetih provijava
u odjavnom songu "Poslednja pesma", punom akustičarskih krasuljica.
Zamjerka se moľe uputiti za nesvrsishodnu upotrebu klavijatura,
jer je Saąa Lokner, pored osnovne funkcije podrľavanja melodije "tepisima"
u pozadini, rad proąirio i na nepotrebno i iritantno soliranje i ubacivanje
elektronskih efekata (primjer je inače odlična "Ima samo jedna stvar").
Posebna stavka je uvođenje ritam maąine u rock ovakvog tipa (a ąto bi prije
samo desetak godina sami Jelići označili kao svetogrđe), čime je uvodna numera
"Zamoliću te" nepovratno upropaątena.
Jelići su pokuąali da na novom albumu unesu nove elemente u
svoju svirku, ali se ne čini da su u tome imali puno uspjeha, niti da je to
bilo uopąte potrebno. Oni su svoje zvjezdane trenutke stekli upravo plivajući
u vodama riff-rocka filovanog etno elementima, a svaka modernizacija donosila
je otklon sluąalačke publike navikle na konstantu, ąto svirka "YU grupe"
i jeste. Moľda je u pitanju pokuąaj dodvoravanja mlađoj publici, koja njihove
hitove zna samo iz self-made kompilacija "Hitovi 80-tih", a moľda
je samo potreba da se bude drugačiji nego do sada. Nevolja je samo ąto su naąli
loąeg savjetnika za tako neąto, jer sve ąto je novo, nije i dobro. Bajaga je
pravi primjer.
| 
