©INOBUSI
"Nekad jurimo kroz polja, a nekad
stojimo u stanicama"
(City Records, Beograd, 2005)
|
NA DRVENIM SJEDI©TIMA U AMERIKU
I taman kad sam mislio da me nista na muzickom nebu Zajednice
ne moze vise iznenaditi, iz kukuruzista je izronio bijeli pokretni pravougaonik
"©inobusa". Rijec je o sasvim posebitom sastavu blues orijentacije,
s tim da njegova polazna stanica nije Cikago, vec neka od panonskih postaja
na relaciji Apatin - Novi Sad. Blues u Vojvodini? Lale sa usnom harmonikom i
slide gitarom? Mozda zvuci nespojivo, ali samo za one sto nijesu upoznati sa
zaista raskosnom i raznolikom zvucnom slikom koju je nudila i nudi sjeverna
pokrajina. I "©inobusi" nijesu pioniri u svom poslu, cak ni u Vojvodini,
jer je jos davnih devedesetih izasao nosac zvuka - disk "Vojvodanskog blues
benda". A o "Garavom sokaku" koji je blues sam po sebi, da i
ne govorim.
"©inobus bluz bend" je osnovan 2003. godine. Veoma
brzo su stekli lokalnu popularnost svirajuci R&B standarde po klubovima,
da bi vec godinu dana kasnije nastupali na "blues & jazz" stejdzu
"Exit Festivala". Sredinom ljeta ove (2005.) godine izlazi im prvijenac
ambicioznog, no simpaticnog naziva "Nekad jurimo kroz polja, a nekad stojimo
u stanicama".
Kvintet sasvim solidno "drzi vodu" u svom muzickom
arealu, no, nista novo i nista spektakularno. Uglavnom su to slowhand kompozicije
"crne" Amerike, transponovane u ovdasnje sazvucje - preovladava ogoljeni
zvuk, uz malo dzeza tu i tamo. I gotovo da nijesu mogli naci adekvatnije ime
za svoj bend - pominjanje simpaticnog, sporog (ali dostiznog) prevoznog sredstva
iz romanticnih vremena "one" zemlje, i nehotice priziva ambivalentna
osjecanja sjete i radosti, no, upravo je takva i muzika koju nude "©inobusi"
na svom nosacu zvuka. I kompozicije brzeg ritma, a kamoli one sporije, nose
sa sobom "neobjasnjivu ravnicarsku tugu" o kojoj je suptilno govorio
mokrinski gospodin Mika Antic.
Paradoksalno i neocekivano, ali poslije prvih nekoliko taktova,
jezik ovdasnjih naroda i narodnosti, sasvim dobro pasuje uz taktove gitare i
pasaze na usnoj harmonici, sto samo govori o univerzalnosti bluesa kao muzicke
forme. Ubacen u prostore gdje se "popnes na bundevu i vidis sve pred sobom",
upakovan u sepet lokalpatriotizma (narocito u numeri "Secanje na Srem"),
kao stvoren je za zadimljene noci u kakvoj cardi, makar i "Na kraju sveta".
Zanimljivo je da pjesme izvode cak tri razlicita vokala, s tim da je engleska
vokalizacija u numerama koje se izvode na maticnom blues narjecju prilicno tanka.
Ocigledno su "©inobusi" najvise tipovali na "Kraj
jezera", obradu cuvene napitnice jos cuvenijeg Zvonka Bogdana, pa je tu
ponuden i bogatiji aranzman, uz tamburice i valjano iznijansiran vokal, i svakako
je ovo jedno od boljih mjesta na albumu, ali zaista upecatljive i efektne su
i dzezirana "U rano jutro opet budi me dan", zatim obrada USA tradicionala
"It's hurts me too" ("Boli i mene"), instrumental bivseg
clana benda Djordja Adzaipa "Catch the Chicken", kao i odjavna, sjetna
"Bela tacka".
Zamjerka albumu bi se morala uputiti u nivou produkcije, jer
ovakav, mocan blues (ili barem to pretenduje da bude) zahtijeva jacu i ostriju
postavku gitara, i nikako suv glas kao sto je ponudjeno, jer je vokal Milana
Koraca, ovakav kakav je, vise za pop muziku nego za blues zalopojke. A ovo "zalopojke"
nikako ne treba shvatiti u pezorativnom smislu, jer i sam prijevod rijec "blues"
dovoljno govori o kakvoj je emociji ovdje rijec. "©inobusi" su temeljito
zakoracili u vode komercijalnog bluesa, sasvim dovoljno "ostavsi na liniji",
a isto tako pametno ga razvodnivsi ne bi li bokun popili i oni koji sa bluesom
gotovo nikakve veze nemaju. City Records, recimo.
|