Album ex-postave Yammat. Onda znate o čemu je riječ...

Otvoreni Radio i nekadašnji glazbeni post-adolescentni magazin "Nomad" koji su Yammat predstavljali kao "nove nade" cro-popa, imali su debele razloge za to. Yammat je svakako u vrijeme svojeg postojanja imao solidne radiofonične kompozicije i nekoliko dobrih skladbi, no međutim, nikada nije bio opće prihvaćen kao pop produkt s visokim komercijalnim učinkom poput Severine, Ivane Banfić ili Huljićevih proizvoda.

Današnji nastavak ovog, ne pretjerano slavnog sastava, jest album ostatka Yammata kojeg čine Nenad Bordugan i Maja Posavec (uz još tri člana i pridruženom postavom), koji su upakirali 13 vrlo dobrih plesnih pop pjesama otpjevanih na hrvatskom jeziku. Finoća koja im je na prvom mjestu je stalno prisutna, a lepršavi i optimistični tekstovi o romantici, ljubavi, zanesenosti, emocijama i sitnim erotskim insinuacijama se i dalje nastavljaju, no u svemu tome manjka "drskije" krvi koje su primjerice imali Bastardz, Jinx ili daleko kreativniji izvođači poput Boe, U škripcu, Idola, te znamenitih new-romantics izvođača Visage, Classics Nouveaux ili primjerice sjanih art-pop-jazz-rockera Steely Dan (a i Stinga) s kojima su sličnosti više nego očite.

Svih 13 skladbi na "De Tour" albumu (oznaka na cestama za "obilazak zbog radova") su vrlo dobri pop komadi u kojima se isprepliću reference kurentnih down-tempo stilova od acid-jazza, komornog latino dance stila (Gotan Project), trip-hop-popa (Thievery Corporation), uz nezaobilazan konglomerat elektronike i bezgrešnih d'n'b taktova u singlu "Gvaš". Međutim, osim lepršave sjete i romantike s kojom De Tour blistaju, ovdje će se teško pronaći mjesta za "krv i suze".

Čitav album je previše nevin, kao da slušate dan i noć "True" od Spandau Ballet. Šta bi falilo da bar na par sekundi na ovom albumu postoji atmosfera "She makes me wanna die" od Trickija? Kako god, Nenad je u priloženom press materijalu izjavio "da možda nakon trećeg ili petog slušanja čitav materijal može postati eventualni pokazatelj kvalitete albuma". Eventualni ili ...?!

Singlovi s albuma su: ne pretjerano optimistična "Ljeto počinje" (pop-funky-jazz sa refrenom "...svatko će od nas morat sam kroz ovo ljeto...") i romantičarska seansa "Mjesec" sa razlivenim Majinim vokalima i vrlo dobrim efektima duhača, te pozitivnom pozadinskom "klavijaturistikom". Mada, sudeći po materijalu, ovdje ima još nekolicina vrlo dobrih potencijalnih hitova, samo je stvar u tome što se njihova karakteristika previše oslanja na "urbano" gdje manjka slama, krumpir, fićo, trula daska i jadan, siromašan život Balkanaca. Previše jet-seta. Jednosmjerno, samo za superluksuzne automobile koji se kupuju na kredit i klubove gdje pivo košta 5 eura.

Sve je super, samo imam osjećaj da su Minimum System Requirements, Spina i Samt & Keper Quartet puno toga dalje, jednostavnije i dublje napravili, a još uvijek nemaju albume. Hm? Komercijalno? Da. I vrlo skupo. Otmjeno. Svileno. Previše šminke. Previše. Pretjerano. Baš za nestvaran svijet Otvorenog Radija kojeg ionako nitko ne doživljava kao "kult". Što znači miljama daleko od Radija 101 ili nekadašnjeg John Peel Sessiona na BBC Radio 1. Moderno i ništa više. Bezbjedno k'o mlijeko.