Ovaj vedar i "neobavezan" jazz-pop-funky album djelo je priznatog
hrvatskog saksofoniste koji je svoj visoki rejting potvrdio kao studijski
glazbenik i prateći član različitih postava i izvođača (od Parnog valjka,
Dino Dvornika, Vanne, do Gibbonija, Divas, Tony Cetinskog, Meri
Cetinić, Nine Badrić...).
Rad je utemeljen na njegovih 12 autorskih kompozicija plus dva covera ("You've
got a friend" Carole King i "Against all odds" Phil Collinsa)
u kojima se očituje njegova visoka sklonost ka primamljivim i vedrim melodijama
u kojima likuje lepršavost i vedrina koja jako dobro može upotpuniti prostor
zvan "popodnevna fjaka", a u povremenim trenucima prisjetiti će
na Candy Dulfer, neke radove Steely Dan i Igorovoj vjernoj formuli uzora od
Ernie Wattsa, Kirk Whaluma, Groover Washingtona Jnr., Gerald Albrighta, Kenny
G-a, David Sanborna i sličnih. Sam izbor njegovih skladbi je donekle OK, samo
je stvar u tome što njegov sax zvuči previše "gnjecavo" i kao da
ih je skladao za sočne scene porno-filmova. Možda je to i dobro za njegov
rejting, ali sve skupa zvuči jako, jako blesavo. Pa kaj čovječe delaš? Si
popederčil? Tko više danas pada na takvu Imagination "Just an illusion"
bedastoću? Poluraskošne scene obogaćene sa zvukovima sympho-rock stylinga
su pretjerane za sirotinjske ideje u aranžmanu. Tipična "bogata"
produkcija bez ikakvog stila, raskošni pokušaji aranžmana (barem u naslovu
"Sheeps & wolfs") je čisti, oprostite, drek koji apsolutno ne
govori ni o čemu. Kao da slušate ploču "za zaljubljene" iz vremena
prije osnivanja prve države Slavena na Balkanskom poluotoku. A mislim da i
oni ipak nisu bili tak bedasti.
Ako danas još uvijek postoje fanovi imena kao što su Supertramp, Toto, Phil
Collins, George Michael, Elton John, New Kids On The Blocks, Toto Cotugno...
onda će ovo cjepidlačenje imati svoje uporište u onom pogledu kao što i Mišo
Kovač ima u svojem tridesetogodišnjem falšanju , te Boris Novković u sklapanju
sasvim neumjesnih obrada Claptona i "My sharona", Legije u "More
than feeling" ili Sandy u svojim bedastoćama. O Alki Vuici i njezinoj
sestri nećemo. Sve je to veliko sranje kojem samo fali 'armonika i plesanje
na stolu. A Igor Geržina je na ovom albumu upakirao bedastoću i tancanje na
stolu u porno varijanti s nekakvim lošim ukusom. Skroz bezveze. Ovo jedino
ima smisla za ljude koji neće slušati glazbu i htjeti će zbariti komada (bilo
muškog ili ženskog) i odvesti ga na fuk partiju. Ovo je izvan svih granica
dobrog ukusa.
I ne stidim se kaj sam ovo napisao. Čvrsto stojim iza toga. Poslušajte album
i sve će vam biti jasno. Onaj tko veli da mu je istinski super, od mene će
dobiti neandertalski poklon. Toljagu i unđimerenakantar čestitku. Ajme, kakva
dreka objavljuje Aquarius... a mogu imati sjajne izvođače.