One Piece Puzzle
"13 zlatnih hitova" (Menart, 2009.)

Za početak se predstavi, kako se zoveš, odakle dolaziš, koliko imaš godina, po horoskopu, šta radiš u životu...

Ovim nesuvislim upitom koji zvuči kao da je izrezan iz nekakvog studentskog radijskog intervjua, grupa One Piece Puzzle otvara svoj CD ambicioznog naziva "13 zlatnih hitova". Sve odgovore na upite iz uvertire, grupa nudi kroz pojedine skladbe koje se nižu na CD-u, a ako se desi da neko slušateljsko uho propusti dokučiti ovaj konceptualni pristup, tu je odjavni zvučni zapis gdje se čitavih 35 minuta mantrično ponavlja "Neću stat!".

Ako je suditi po onome što je bend smjestio na razmeđu uvodnog pitanja i odjavnog odgovora, koji zbog njegove ustrajnosti ne možete ignorirati, nema razloga sumnjati u ono što nas ovaj bend želi uvjeriti... Ma, kako se sutra zvali, bilo svojim aliasima ili eventualnom promjenom imena benda, ma gdje god se zemljopisno smjestili, One Piece Puzzle, točnije Ratka Rural, Bartol Juha, Armageljon Espaljon i gospodin T., definitivno nemaju namjeru stati, kako sa radom, tako ni na prvom albumu. Ostalih je dvanaest skladbi dalo dovoljno materijala da se svaki poklonik modernih glazbenih strujanja nadraži, no ne i zasiti, pa se bez pretjerivanja može reći kako se već po izlasku prvijenca, jedva čeka realizacija danog nam obećanja. Stoga, hoćemo nastavak!

U jednom drugom tekstu koji se doticao koncertnog nastupa grupe, suflirao sam kolegi Popovskom, (što je isti i prihvatio) kako sam uvjeren da je One Piece Puzzle trenutno najjebozovniji bend u regiji, i to ne nužno zbog djevojke pred mikrofonom. Tajna je u energiji koja u svojoj esenciji nije brutalna, već dapače vrlo zavodljiva, rezultat čega je činjenica da One Piece Puzzle na slušatelja djeluje poput jurećeg zahuktalog stroja, kojemu se ne želite ukloniti s puta, već dapače, priželjkujete neka vas pregazi svom silinom. Upravo takav učinak ima ovaj CD na slušatelja. Mazohistička želja za srazom nekoliko desetaka tona zvučnog mehanizma, s par desetaka kilograma ranjivog mesa, baš na tragu jednog dijela teksta iz "Princeze Polucije" ("Osakati me, obilježi me, da se skupim, svinem, zgrčim od bola...").

Da bend gazi, jasno je već kod prve skladbe "Želim biti Seljak-veseljak" koji je načeo slušateljevo uho light motivom "Neću stat", jednostavnom gitarskom dionicom i ubitačnim industro taktom. Tim ritmom grupa s tek oscilacijama u tempu koje ovise od pjesme do pjesme, pumpa do kraja minutaže ovog nosača zvuka. Da nas ne zabole uši, i da materijal ne uđe u prazan hod, skrbi Ratka svojim gdje kad maznim glasom, a po potrebi i prodornom i ljutom jekom koja zvuči kao da prva dama riječkog rocka svakog jutra grlo ispire žiletima.

Također, ma koliko album bio čvrst, pametno je omekšan sampleovima i pokojom trubom i klavijaturama, a našlo se mjesta i za orgulje. Ovakva kombinacija materijal čini dopadljivim jednako koliko i sirovim, što prihvaća sve postulate industro-popa, u koji se članovi benda sami pozicioniraju.

Tekstualno bend šeta kroz naočigled nepovezane čudne misaone forme, koje su tu tek u službi glazbe. Tom mišljenju ne odmaže skladba "Tuć Tuđu Babu" koja se čini poput šizoidne brojalice... "Tuđom babom tuć tuđu babu, ja i tvoja baba u hladovini hlada...". Ako nam je to lako prihvatiti kroz vizuru ljubičastog (inače, omiljene boje šizoida) gdje se na vizualnom planu kao dokaz nudi podeblji pramen Ratkine grimizne kose, i jednako toniranog covera albuma (kojeg je, treba spomenuti, odlično dizajnirao Goran Butorac Frenki), razuvjerit će nas sve što će na albumu uslijediti.

Možete misliti kako se OPP bavi parolaškom politikom, no ipak, o čemu god da pjevali, pa bilo to droga i samodestrukcija, paranoja ili sladostrašće, napuhane veličine ili uvjetovanje opstanka kroz dogmu, oni samo ukazuju na postojeće stanje iz okružja. U tome su svakako bitni bljeskovi poput stihova "Drobim, razvaljujem, sebe, sve..": "Bolje kurac u ruci nego pamet na grani", "Vijagru u hostije", "Ja sam svoja muza, moje vrijeme tek dolazi" ili "Mi bi se sad jebali, pitanje je s kim..." dok bi tekst pjesme "LSD" mogao svoje mjesto bez većih problema naći u ustima naratora kao uvod u kakav budući bladerunnerovski SF film.

S obzirom da je album "13 zlatnih hitova" sniman na nekoliko lokacija, i da je proces zapisa potrajalo godinu i pol dana, zanimljiva je prisutnost cjelovitosti, bez osjetnih prijelaza u skladbama. CD zvuči kao cijelost izrezana iz jednog komada, One PIece Puzzle u pravom smislu riječi, što samo govori o karakteru članova benda i uspješnom prijenosu zamisli na vrpcu. Pridodamo li k tome, konceptualnu odrednicu, bend je opravdao ime, očekivanje i trud.

Čestitke na albumu, Rijeka ima još jednu vrsnu ispunu u nemaloj zbirci dobrih albuma.

"13 zlatnih hitova" (Menart, 2009.): "Invokacija" / "Želim Biti Seljak-veseljak / "Tuć Tuđu babu" / "Derem! Rokam! Guzim!" / "Paranoja" / "Mala Voćka" / "Ne jebi bez kurca" / "Žnjiha" / "Princeza Polucija" / "OPP" / "LSD" / "Mala i Medo" / "Kanta Meda" / "Neću Stat"