ALVAREZ - Summer Monstrous (2009, Slušaj najglasnije / Microphonia Records)
Alvarez je solo pseudonim Velibor Nikolića, gitarista i pjevača alternativnog banda Jewy Sabatay. Živi i radi u Pančevu, a za ne vjerovati je da ima čak 16 d.i.y. demo radova koje je počeo objavljivati od 2003. godine. Svoje prvo javno izdanje objavio je 2007. za Microphonia Records pod naslovom "Hang The Ghost!", a ovaj album "Summer Monstrous" (natprirodno ljeto), objavljen je paralelno za Microphonia Records i Slušaj najglasnije. Također je prisutan na kompilaciji "Dark:Scene vol. 5" (2008, Dark:Scene Records) sa kompozicijom "Morning blood".

Velibor na ovom albumu je sam svoj majstor koji pjeva i svira sve instrumente (gitara, bubnjevi, klavijature, bas, samplovi...), te je sam producirao, snimao i doradio ovih 55 minuta. Prvo što upada u uho je njegov karakterističan tugaljivo-elegičan vokal s mračnim i hrapavim tonalitetom, te umnogome podsjeća na Sinišu Bajića - Bajsa iz nekadašnjih Infra-Red, odnosno današnjeg Claymore iz Bosanskog Novog (Novi Grad). Drugo su prilično bizarne tekstualne teme (engleski jezik) ovijene sa mračnim i pomalo stravičnim sličicama koje je kroz inspiraciju izvukao iz horror filmova objašnjavajući album kao konceptualnu sintezu pojedinca koji svoj ljubavni život doživljava preko horror filmova B-kategorije. A treće je vrlo raznolika glazbena građa albuma koja se pretežito naslanja na striktan indie-rock stil s uporištima u zvuku Sonic Youth i ranih Dinosaur Jr., mada tu ima još mnogih gitarističkih elemenata koji se odnose na samu atmosferu melodija (The Notwist, Muse, Radiohead, Electric Wizard, Mogwai, The Cure...).

Album ima određeni šarm lo-fi zvuka što mu daje prljavi šlih u nabrušenijim kompozicijama, no veoma dobro je snimljen i kvalitetno urađen u aranžmanskom pogledu. Budući da se radi o konceptualnom radu koji je vrsno napravljen, teško se mogu izdvojiti neki hit-favoriti, te stoga album zaslužuje vjernog i strpljivog slušatelja od prve "Summer monsters" s elementima post-rocka, psihodelije i tromim doom ritmovima valcera do posljednje skladbe "Sanitarium park" u kojoj gostuje Tearpalm s velikim udjelom mračne i potisnute ambijentalne glazbe. Ipak, vrijedi izdvojiti mračni indie-rock "Motor without a face (goodbye)" sa blues ritmom i gitarističkim ekspresijama Sonic Youth de-kompozicije, vrlo eksperimentalnu psihodeličnu trip-hop laganicu "Multi-colored sponge-fish of disappointment" s gostovanjem Tripno(i)sis (poput kombinacije Claymore i eksperimentalnih Radiohead) i vrlo tugaljive "Sincerity killed the dog", te mini simfonije "Liar that I loved" i "Saturday rats".

Veoma atmosferičan i melodičan rock album u kojeg je vjerojatno uložen ogroman trud. A za trud najbolje znaju oni koji su radili po principu one-man banda kada su se suočili sa problemom snimanja bubnjeva i održavanja cijele ideje koncepta, aranžmana i nadosnimavanja svih narednih dionica koje nisu činile jezgro melodije. Ovakav solo album zaista nije lako napraviti jer je ovdje riječ isključivo o analognom načinu snimanja bez ikakve pomoći kibernetike.

Naslovi: 1. "Summer monsters", 2. "Motor without a face (goodbye)", 3. "Multi-colored sponge-fish of disappointment" (feat. Tripnoisis), 4. "Out of formaline", 5. "I am getting close to complete this structure", 6. "Sincerity killed the dog", 7. "Liar that I loved", 8. "Saturday rats", 9. "This tree is bleeding", 10. "Sanitarium park" (feat. Tearpalm)

Ocijena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/alvarezhatesurl

HITCHCOCK - Lies (2009, Slušaj najglasnije)
Zagrebački garažni obilato decibelni punk-rock sastav koji je u posljednje 3-4 godine stalno mijenjao postavu (između ostalih gitarist Vedran je otišao u Brkove gdje je pjevač), reciklirao je dva pjevača i momentalno ima novu pjevačicu Ana Mariju koja ovdje nije prisutna, no jezgro sastava kojeg čini vođa Zoran Preradović (gitara), Toni (bubnjevi) i Marko (bas) je konstantno. Zoki i Marko su radili u legendarnom punk/hc sastavu Motus, te su gitarističko-ritmična i melodijska alfa i omega hrvatske koncertne zabavljačke ska/punk rock'nakupine' Valungari.

Na ovome vrlo kratkom EP-iju koji iznosi nešto manje od 19 minuta, Hitchcock je po prvi puta zvanično objavio svoj neimenovani EP iz 2006., te tri snimka iz rane faze kada nisu bili zadovoljni sa snimcima jer su previše vukli na metal zvuk. Bilo im je i vrijeme da se pojave na nosaču zvuka jer je njihova glazba strašno moćan i eksplozivan melodičan punk-rock koji je uz to i veoma dobro snimljen kod Nikše (Kramasonic studio) i produciran materijal (Sal Canzonieri iz Electric Frankenstein) u kome glavnu riječ vode sjajni gitarski riffovi i koncizan bubnjarski hc/punk ritam. S ovime materijalom, Hitchcock su bili najsnažniji garažni punk-rock band u Zagrebu, imali su suvremen i ubitačan zvuk, te su u tom pogledu sjajan logičan slijed prva dva energična albuma koprivničkih Overflow, no na žalost mnoštva punk-rock škvadre nemaju politički angažirane tekstove što i nije velika šteta budući da je njihova snaga sadržana u strahovito kvalitetnoj energičnoj glazbi punoj odličnih gitarskih riffova. Kada sam s njima išao u Vrbovec na jedno od gostovanja u AKC Garaže, jedna od opcija je bila da im budem pjevač jer su ga baš u to vrijeme mijenjali. Zoki je rekao 'nema veze što ćeš pjevati, bitna je naša glazba'. Budući da sam vodio svojeg psa Linića u kombiju Valungara, to je bilo neizvedivo, pa je vokale preuzeo Zoki. Uz to smo se i sitno porječkali jer su baš tada kultni D-Beat punkeri Disfear objavili sjajan album "Life The Storm"...

Ovdje se nalazi 7 sjajnih garažnih punk-rock kompozicija koje se doduše ne mogu uspoređivati sa svjetskom konkurencijom u tom fahu, ali su vrsno aranžirane, odsvirane i realizirane. Garažna punk-rock škola za sve koji misle krenuti u tom pravcu. Ovako to treba izgledati. Nabrušeno, energično, melodično, ritmično, brzo. Ajde, konačno i objavljeno... Nova faza Hitchcock tek treba uslijediti u jednom možda drugačijem izdanju.

Naslovi: 1. "Get away", 2. "Five miles", 3. "Feel alive", 4. "All you need", 5. "Lies", 6. "Through my eyes", 7. "Vertigo"

Ocijena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/hickokband

HTON - Hton (2009, Slušaj najglasnije)
Vojvođanski band koji je osnovan 2004. startao je kao duet Igor Devića (vokal, gitara, bas) i Ljubiše Jojića (gitara), te im se nakratko pridružila Tijana Starković (violina, ex-Paniks). Rade na vrlo poznatoj relaciji Subotica - Novi Sad / Ujvidek (uz dodatak Bačke Topole) koja je iznjedrila cijeli niz veoma kvalitetnih indie-pop i post-rock imena, a kada su se 2007. preselili u Novi Sad, počinju raditi kao klasičan trio uz bubnjara Ozren Lazića. Prisutni su i na onoj odličnoj akustičnoj kompilaciji Edvard Halasa "Putnik" (2008, Slušaj najglasnije) sa skladbom "# # #" koja je uvodnik u ovaj albumčić ili bolje rečeno mini-album, pa i EP koji iznosi svega nepunih 27 minuta.

Glazba im je odlična, poluakustična neo-folk svirka s odličnim uvodnikom i završetkom, ali tekstovi su na engleskom jeziku koji odmah čini jednu veliku barijeru između široke publike i njih. U samom početku 'otpile' veliki dio publike (poput zagrebačke Heroine) i krenu u svoju avanturu letargije i preblagog indie-rocka. Iskreno govoreći, ovo je sjajna glazba koju su Hton napravili, ponekad prenježna i previše letargična, ali imaju odličan završni minimalistički neo-folk 'pionirski-koračnica' komad "Marshal Tito's parade" kojeg se ne bi posramio niti Galaxy 500 (pa i Pale Saints) u trajanju od skoro 9 minuta psihodelične minimalistički orijentirane glazbe na prototipu Velvet Underground. Kompozicija je odlična i pokazuje kako nova generacija rođena nakon smrti Josip Broza doživljava svijet oko sebe u ex-Yu. Doduše, Hton pokazuje to sa strogom disciplinom uz discplinirani ritam odnosa ritmički valjajućeg bas bubnja (skoro pa techno bas-pedala), akustičnog ritma gitare i neprekidnim minijaturama gitare. Ovo je bez ikakve sumnje, hit ovog albuma. Dugačak je, ali sjajan komad. I prisjećam se sjanih bandova koji su svirali na sličan način - Ride, The Fall, The Velvet Underground...

Prvi broj "# # #" je pravi neo-folk komad u stilu mađarskih Sturmast (melodijski i gothica Joy Division), sjajna je kompozicija kao i spomenuta završna "Marshal Tito's parade", dok su "Marjena" i "Linda Kasbian" gotovo nepotrebni komadi koji se nikako ne mogu mjeriti s prve dvije navedene kompozicije. Onako, blago rečeno, one su u rangu Marshmallows negdje dok je imao nekih 18-19 godina. Ma, ponekad si razmišljam čisto seljački – zakaj ovakav kvalitetan post-rock/neo-folk band ne pjeva na mađarskom jeziku koji je pun vokalnih složenica i stalnog sistema suglasnik-samoglasnik s rijetkim riječima koje sadrže dva suglasnika jedan za drugim (primjerice Szekesfehervar). Mađarski je strašno pjevan jezik kojeg indoeuropljani nikako ne mogu skontati. Ja na sreću nekako, jer supruga mi ima mađarske korijene i jako dobro govori taj izuzetno melodičan jezik.
Od Hton tek treba tek očekivati prave skladbe...Uvodna "# # #" i "Marshal Tito's parade" su odlične, od kojih ovu zadnje spomenutu stavljam na listu najboljih domaćih pjesama 2009. godine.

Naslovi: 1. "# # #", 2. "Časovničarstvo pt. 2", 3. "Marjena", 4. "Linda Kasabian", 5. "Marshal Tito's parade"

Ocijena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/htonics

LIHEN - You Better Throw Smile Off Your Face Before I Nake It Off (2009, Slušaj najglasnije)
Ovaj dvojac iz Niša u sastavu Aleksandar Popović (vokal, povremeno akustična gitara i bubnjevi) i Dušan Vuković (klavijature, gitara, programi) je nakon produkcijski zbrkanog debija «Nepoznate istance» (2008, Slušaj najglasnije) napravio solidan, štoviše u nekim momentima odličan album pun dovitljivih i ineligentnih pjesama na engleskom jeziku kao da su prebirali po prošlosti new romantics / post-punk-electro faze. Za razliku od nezgrapnog debija gdje su osim nekolicine simpatičnih pjesama na srpskom jeziku zaglibili u nesrazmjer neujednačene produkcije koja im je mnogo toga oduzela, ovdje su se u vrlo kratkom vremenu adaptirali skoro do neprepoznatljivosti.

Album ima čak 22 naslova u prihvatljivim pop formatima od dvije do četiri minute, ukupno iznosi nepunih 65 minuta i težište mu je prebačeno na izrazito plesni ritam dance-rocka i zanimljive minimalističke opservacije. Posebnost cijelog dojma pružaju gostujući vokali Sanje Živković i Anđele Đorđević u komadima "Mango F", "Ringler against you", "No solutions", "End of the...", "Nobitorm see heaven" i "Be nice or just leave" (vrlo dobar komad u old school hip-hop ritmu), te Bojan Petrović na trubi u vrsnim instrumentalima "Verglus" i "I shouldn't know". Prvih 9 pjesama (obratite pažnju na popis skladbi) je plesnog i živahnog karaktera gdje se uz spomenute pjevane komade "Manfo F", "No solution", "Ringler against you" i odličan instrumental "Verglus" (vrlo pogodan za najave i špice radio emisija) posebno izdvajaju brojevi "Quotes" sa mračnim vokalom Aleksandra i plesnim ugođajem Cabaret Voltaire iz ranih '80-tih, zatim "Perfect" sa funk opičenom dionicom basa kao da je otrgnuta iz teritorija funk tech-house oblasti, no zamjerka je što se pjesma ne razvija i traje prekratko, tek nešto više od dvije minute.

Završnicu plesnog dijela albuma čini naslovna "Better Throw Smile Off Your Face Before I Nake It Off" sa plesnim indie blues-rock minimalizacijama nalik na The Fall. A mirne duše, može se usporediti i sa Kodagain iz Knjaževca jer pjevač Aleksandar modificira svoj glas u nekoliko varijanta (normalno, mračno, 'preko nosa'...). Nakratko, dio albuma čine laganije eksperimentalnije skladbe u kojima ima prisustva insinuacija na jednostavnijie The Residents (skladba "Burn") i akustičnog psycho / gothic neo-folka ("End of the..."), da bi se tijek ponovno vratio u plesnu formaciju, ovaj puta sa mračnim vokalom Aleksandra i laganim primjesama The Sisters Of Mercy (najdulja skladba "Sacrifice"). Pa se onda album ponovno u svojem mračnom okružju nastavlja s laganom akustičnom neo-folk psihodelijom nalik na mađarske Cawatana ("Rivense"), pritajenom electro-glitchu (instrumental "Atube"), a nije niti na odmet ne spomenuti vrlo dobru vokalnu acapella dosjetku ("I see...") gdje je jedini instrument vokal Aleksandra na Tehac način, ali u daleko melodičnijem i pop okruženju bez ludila. Ista skladba s istim tekstom nastavlja se uz pratnju ritam mašine, klavijatura i popratnog electro sadržaja ("I see the..."), te se do konca albuma proteže još nekolicina pjesama koje u sebi provlače niz minimalističkih struktura electro / post-punk scene od kasnih '70-tih do danas (Human League, Suicide, mirniji i plesniji Aphex Twin, lakši Ministry, The Young Gods, D.A.F., Clock DVA, Mark Stewart & Maffia, Psychic TV...)

Vrlo dobro djelo koje je malčice predugačko, na trenutke previše naglašeno sobnom lo-fi produkcijom, ali je veoma ugodno za poslušati jer predstavlja esencijalni duh underground pionira elektronike / post-punka/ gothica u plesnim i mračnijim sintagmama s veoma dobrim instrumentalističkim riješenjima uz prisustvo blage psihodelije. Kako je krenulo, Lihen bi mogao zagolicati po 'kičmi' pop undergrounda...

Naslovi: 1. "Misty", 2. "Mango F.", 3. "No solutions", 4. "Rigler against you", 5. "Verglus", 6. "Quotes", 7. "Brash", 8. "Perfect", 9. "Better Throw Smile Off Your Face Before I Nake It Off", 10. "Burn", 11. "End of the...", 12. "Sacrifice", 13. "Rivense", 14. "Atube", 15. "I see...", 16. "I see the...", 17. "Thrully love", 18. "I shouldn't know", 19. "Nobitorm see heaven", 20. "Aklun te", 21. "Be nice or just leave", 22. "Best regards"

Ocijena (1-10): 7
Web: još nemaju web-stranicu

MERDE SUR LA MER - Pure Klasic (2009, Slušaj najglasnije)
Rijetko se na domaćoj sceni pronađe iskonski originalan izvođač koji nije pod striktnim utjecajima mainstream i općenito prihvaćene, one druge strane, underground glazbene kulture. Često se pojmovi oko mainstreama i undergrounda brkaju zakonitostima izdavaštva, glazbenim izrazom koji je ponekad zaista razdvojenih teritorija, no u principu, uvijek je riječ o recikliranju nečijih tuđih ideja u novom ruhu. Još od vremena lucidnih albuma Captain Beefhearta, Frank Zappe, cijele faze psihodeličnog, eksperimentalnog, kraut i space rocka, te ranih The Residends, ponekih faza Tuxedomoon i naravno, gurua John Zorna koji radi svakojake 'čušpajze', ovakav album na momente u svojem sadržaju nije još viđen i slušan na glazbenoj sceni!

Merde Sur La Mer su zagrebački trio u sastavu Andreja Košavić (truba, gitara, klavijature, priručni efekti), Igor Hofbauer (bubnjevi, vokal) i Darko Bečeić (gitara, vokal), te su svoj javni diskografski debi odgađali prilično dugo vremena. Sjećam se, njihov album "Liver, Skin, Le Zuaro" Zdenko Franjić mi je dao na recenziju još negdje koncem 2007., već sam ga htio uvrstiti u izbor najboljih radova godine, no onda je stigla 'depeša' da band odgađa objavljivanje albuma jer nešto nije štimalo... Cd je bio neupotrebljiv; nije se mogao niti slušati, niti gledati. Očito je bio otisnut u nekoj lucidnoj varijanti. I pune dvije godine cd mi je, vjerovali ili ne, stajao pored tipkovnice i samo čekao na 'zeleno svijetlo'. U međuvremenu se dogodila i jedna teška nesreća u kojoj je Andreja Košavić polomila nogu u Ljubljani 2008... Ali onda slijedi iznenađenje. Vjerojatno su se Merde Sur La Mer predomislili i odlučili objaviti svoj, možda, prvi 'bolji' snimak "Pure Klasic" iz 2005. koji se nalazi u obliku omota na tom albumu sa druge strane. Sam band nikada nisam gledao uživo i osim Andreje (sestra Ice Razorblade Jnr. iz Gone Bald, ex-Ha-Det-Bra, Achtung Dichtung, Prsten...) apsolutno ne znam momke iz banda.

Riječ je o glazbi koja je čiste eksperimentalne prirode, album traje punih 45 minuta i osnovna poveznica kojom se ovaj nevjerojatan materijal može opisati jest John Zorn, Throbbing Gristle i češki Zabloudil (pogotovo zadnja disharmonična stvar snimljena uživo «Live in Sezona» koja je nehajno odrezana). Psihodelično eksperimentalna potka koja se nalazi u njihovoj izvedbi poprima apstraktne/ avangardne smjernice gdje je sloboda izraza zajamčena u svim pogledima, kao i loš snimak koji je uobičajen za gotovo veliki dio scene koja koketira sa tzv. 'apsurdima' i boemskim glazbenim luzerstvom. Međutim, ovdje se radi o krajnje slobodnom izrazu koji je lišen bilo kakvih određenih klišeja standardnog poimanja pop i rock glazbe gdje ovaj trojac po vlastitim nahođenjima koriste svoje umijeće eksperimentirajući sa znanim postulatima kako bi dobili što bolji zvučni ugođaj. Primjerice, prva skladba "Zoo melancolic ftc anus2" ima svoj plesni ritam i bas melodiju koja vuče na ostavštinu kraut-rocka, ali i skroz šašave dionice 'priručnih sredstava' (ksilofon, kojekakvi zvukovi i šumovi), te sjajne psihodelične zvukove trube Andreje.

Treba napomenuti da se prve tri skladbe pretapaju jedna u drugu i da taj dio albuma zvuči kao da je riječ o jednoj stilskoj kompoziciji, koja se u njihovom slučaju može nazvati psihodeličan, melodičan i eksperimentalan neo kraut-rock sa mjestimičnim noise improvizacijama. Uz ovakva tri luda broja (i spomenuti "Zoo...", tu su još "Mamas and papas visiting the nervous mouse" i "La cuaenta por favour la isola della sale") povezana u jednu kompoziciju nikada nisam čuo na ovakav lucidan način. Nije to ništa od poznatih stilskih obrazaca (mada većina toga vuče na psihodelični plesni kraut-rock), ali ima obilje eksperimenata zbog kojih je rock još uvijek zanimljiv teritorij za istražavanje dok postoje ovakvi izvođači koji rocku nisu rekli 'zbogom' već 'dobro jutro, imamo vam šta prikazati'. U zadnjem 'stavku' "Mamas and papas visiting the nervous mouse" Andreja čak i pjeva kao da je na nekom psihodeličnom techno (hm, ha-ha-ha, partyiju). Sjajno!!! "Beautifuly piece of depression" je sjajan komad psihodeličnog blues-jazza (s uvodnikom koji nalikuje na klavijaturističke Bethoveen / Bach minijature), a vokal Andreje je ovdje došao do potpunog izraza. Senzibilan je i jednostavno rečeno obojen poput bjelkinje koja iskonski zna pjevati blues na način kao da ga je doživjela u kreativno vrijeme Elle Fitzgerald prije nego što se prepustila oportunizmu najezde pop glazbe. Ima tu još i nekih sličnosti sa Majom, pjevačicom banda Spina koja je u mnogim pogledima vokalno daleko bolja... Ali, originalnost izvedbe je tu. Ovom sastavu daleko bolje stoje eksperimentalne stvari u kojima se osjećaju kao riba u vodi nego li 'zarobljeni teritorij' priprostog popa, koji na svu sreću nema nikakve veze s njima. Odličan eksperimentalni album. Bravissimo! Genijalno.

Naslovi: 1. "Zoo melancolic ftc anus2", 2. "Mamas and papas visiting the nervous mouse", 3. "La cuaenta por favour la isola della sale", 4. "Beautifuly piece of depression", 5. "Live in sezona"

Ocijena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/merdesurlamer

MERDE SUR LA MER – Liver, Skin, Le Zuaro (2009, Slušaj najglasnije)
Drugi album banda koji je snimljen još 2007. (onaj kojeg sam dvije godine držao ispred kompjutera) vjerojatno je samo želja ovog banda da ga konačno objave. Međutim, stvar je sljedeća. Album je prekratak (samo 25 minuta), pjesme su sažete u prokleti 'pop' format od nekih 3-4-5 minuta i nedostaje eksperimentalnosti prvog odličnog albuma. Premda album ima psihodelije i eksperimenata, te je na momente daleko bolje snimljen, nije niti izdaleka zanimljiv kao prvijenac. Ovdje se ne može više govoriti o vanserijskoj intuiciji glazbenika koji su spremni na slobodu izraza, već zarobljenost u okviru pop glazbe koja im nikako ne odgovara. Vjrojatno su si nešto premišljali 'ovo i ono' isto ko i varaždinski Krankenhaus u zadnjoj fazi prije raspada 1999., ali definitivno, to nije onaj sjajan band sa prvog albuma "Pure Klasik".

Prva stvar "Merde hard shit" je spoj plesnog funka i noise rocka, druga "Sheep show must go on" ima nekih naznaka sitnih eksperimenata s kojima zaista ne znam što su Merde Sur La Mer htjeli postići. Ništa Bog zna što se ne događa na albumu, dok ne dođe stvar "Great dance vibrations" koja ima neki, barem ako ništa drugo, plesan tok i sjetu kako je taj band originalno zvučao na prvom albumu. Eksperimentalno i na momente svježe sa nabacanim, sve redom, analognim zvukovima odsviranim uživo. Mislio sam da je riječ o nekoj dobroj lo-fi zafrkanciji prije dvije godine, ali ovdje je vrag uzeo stvar u svoje ruke. Sve skupa, ovaj lo-fi-snimak albuma se uz 'fonetske' muke ne može normalno preslušati, već se moraju otkočiti sva osjetila i prepustiti se njihovom čudnovatom egzibicionizmu. Jedan kanal se malo čuje, malo ne (posebno u posljednjoj "Dead pussy love song")... Možda su baš to i htjeli Merde Sur La Mer. Slušati ga bez predznanja o sjajnom "Pure Klasik" može izazvati čudnovate psihodelične imaginacije i određene reference na primjerice pomaknute apstraktne elemente The Residents (osobito u naslovu "Vampir the acrobat") ili luckaste zafrkancije Vicki Bennett (People Like Us), no daleko je to od nečega što bi se moglo izaći izvan okvira njihove prijatne sklonosti za nenametljivim ekscentrizmom.

Sa albuma su realizirali video za skladbe "Merde hard shit", "Dino the horse", "Pas-mačka" i "Vampira" na split video CD-u sa Worrg pod naslovom "NMFSCD - Net Lebel" koji je također objavljen za Slušaj najglasnije.

Naslovi: 1. "Merde hard shit", 2. "Sheep show must go on", 3. "Dino the horse", 4. "Pas-mačka", 5. "Great dance vibrations", 6. "Vampir the acrobat", 7. "Dead pussy love song"

Ocijena (1-10): 7

MERDE SUR LA MER split with WORRG - NMFSCD Net Label, video DVD (2009, Slušaj najglasnije)
Još jedan u nizu video izdanja Slušaj najglasnije je split DVD sa video spotovima MERDE SUR LA MER i WORRG. DVD sadrži 12 spotova (svaki od ova dva izvođača je predstavljen sa 6 video brojeva), te variraju u svojem ekscentričnom underground prikazu. Nekolicina njih su raznolike elektronske animacije, neki su kombinacija živih video zapisa i animacije, ali svi su veoma duhoviti, otkačeni i prijatno šašavi. No, najdojmljiviji je pravi pornić u koji uvodi video za pjesmu "Vampira" (Merde Sur La Mer) sa ljubavnim motivima puževa koji se pare i morbidnom završnicom gdje se cirkuski akrobata na žici objesio u padu sa žice. Video "Sometimes get stuck" naslovljen je kao "Pussy attack" (WORRG), a protagonisti su zrela 40-togodišnja plavokosa profesorica sa fino uređenom blond picom (umalo sam pomislio da je to moja susjeda sa zagrebačke Folke!) i jedna vrlo lijepa učenica sa kestenjastom kosom uvijenom u dvije pletenaste 'kike'. Radnja je smještena u školskoj učionici i apsolutno ništa nije karikirano i improvizirano, već je montažer / autor unio i osebujan art-pristup cijelom lezbijskom činu korištenjem animirane i inverzne tehnike. Vrlo duhovito, emotivno, erotizirano i poticajno. Kako za žene, tako i za muškarce (mmmm, mljac!). A mora se napomenuti, koke su pravi komadi za prste oblizati... Tko ih ne bi, odmah mora u samostan ili je ženomrzac (ha-ha-ha). Jao, kada to vide moji strašni 'jebači' na poslu, odmah će kupiti ovo izdanje bez obzira što slušaju radio Banovinu, Toše Proeskog i redovito gledaju sve sapunice i reality bedastoće. Pred sam kraj DVD-a nalazi se jedan sasvim šašavi video "Languiges" (Merde Sur la Mer) koji je izveden vox-extended tehnikom, iliti 'a capellom' na izmišljenom improviziranom jeziku gdje je ovo troje genijalaca okrenuto naglavačke (ustvari, kamera je okrenuta naopačke). Imaju maske-noseve s naočalama i velike crne brkove, a na bradu su stavili priljepke koji asociraju na oči. Šašavo, lucidno, ekstravagantno, otkačeno, dosjetljivo... i posve jednostavno. Prava art zafrkancija. DVD obiluje sa komičnim scenama, vizualnim apstrakcijama, bizarnostima, prijatnim ekscentrizmom i psihodeličnim motivima, te se preporučuje obavezno pogledati jer pruža uvid u sjajan i upečatljiv eksperimentalno-psihodelični svijet ova dva izvođača.

Naslovi video spotova: 1. MERDE SUR LA MER (u nastavku MSLM) - "Dino the horse", 2.MSLM - "Merde hard shit", 3.WORRG - "Ramazan", 4. WORRG - "Electric chair", 5. MSLM - "Pas-mačka", 6. WORRG - "Suspect", 7. WORRG - "Snob", 8. MSLM - "Vampira", 9. WORRG - "Sometimes get stuck", 10. MSLM - "Languiges", 11. WORRG - "Eros i Filia", 12. WORRG - "Forget2

Ocijena (1-10): ovo ne mogu ocijeniti, materijal me skroz bacio u nepoznati art-video teritorij... ja bih mu dao 10, ali nemam pojma o video umjetnosti.
Web: www.nmfscd.bravehost.com

WORRG - Oone (2009, Slušaj najglasnije)
Worrg je sestrinski / bratski sljedbenik zagrebačkih eksperimentalno/ avangardnih otkačenjaka Merde Sur La Mer na elektronski način. Na ovome prvijencu spajaju eksperimentalnu elektroniku, glitch, minimalizam i još nekolicinu pop-ističnih stilova u zanimljiv i nadasve ekscentričan plesni kolaž pun psihodelije i kratkih fragmenata koji su primjerice uobičajeni za Aphex Twin (od prirodne svirke do samplova). Rad je vrlo kratak; iznosi nepunih 13 minuta, sadrži čak 7 skladbi (od jedne do tri minute) i njime Worrg otvaraju jedan sasvim novi zvučni svijet nakon razlaza Merde Sur La Mer. Doduše, sve skupa nije daleko odmaklo od eksperimentalno-istraživačkog poriva ranijeg banda, samo je razlika u tome što su tempo izvedbe zahvaljujući kibernetici ubacili u nešto veću i dinamičniju brzinu. Ovdje se naime radi o glazbi koja jest bazični post-techno, ali daleko više duguje lucidnim porivima Mark Stewarta (ex-The Pop Group, Mark Stewart & The Maffia), Mouse On Mars, plesnim eksperimentima Black Dice, Iconoclast ili Ikue Mori, te neprikosnovenom kralju moderne avangarde, John Zornu.

Od skladbi posebno se izdvaja uvodna pjevana "Ramazan" sa vokalnim arabeskama (pretpostavljam Andreja Košavić), zvrzlanim plesnim glitch ritmom i orijentalnim melodijskim riješenjima, te minimalistički instrumental "Snob" sa jazz minijaturama klavijatura (obje kompozicije imaju i prateće video spotove). Mora biti da je autor (ili autori) bio previše zaokupljen težnjom da cijeli proces techno-partyija sažme u uski okvir psihodeličnog laganijeg techno / electro-hardcore izraza pa je čitav dojam sveo na ono najbitnije kao da je riječ o drogi koja prestane djelovati za nepunih 15 minuta. Zgodno meditativno i relaksirajuće djelce sa 'chill in-out' detaljima koje otvara novo poglavlje hrvatske elektronske underground scene. Preporuka: pustiti mozak na pašu bez ikakvih obaveza. I onda slijedi uživanje koje povlači cijeli niz asocijacija po slobodnoj volji... Inteligentan electro-thrash.

Naslovi: 1. "Ramazan", 2. "Snob", 3. "Ex ex", 4. "Hop hop", 5. "Chill out", 6. "Xes", 7. "Chill in"

Ocijena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/worrg

WORRG - Prison Story (2009, Slušaj najglasnije)
Naredni rad Worrg je daleko bogatija glazbena priča koja traje punih 30 minuta. Ekipa je, pretpostavljam, opet ista sa Andrejom na povremenim vokalima (i trubi) koji su kratki i psihodelični (zvuče kao samplovi), a glazba je 'konkretnija' zahvaljujući samom tijeku i duljini albuma. Mora se odmah spomenuti da kao i u slučaju prvog Merde Sur La Mer albuma "Pure Klasic", ovdje ne postoje nikakvi porivi ka komercijalnoj pop eksploataciji, već da je autor djelo napravio vođen isključivo vlastitim pravilima i zakonitostima koji se sukobljavaju sa standardnim postulatima pop-kulture. U ovom slučaju, radi se o elektronskoj anti-manipulaciji miliona bandova i izvođača u svijetu koji svoju glazbu pokušavaju djelomično dočarati kroz kibernetička pomagala i produkcijske štoseve. Hvala Bogu, Worrg nisu jedan od njih. Barem to tako izgleda na ovome radu... Album može, a i ne mora 'sjesti' od prve jer je prilično zahtjevan i očekuje strpljivog slušatelja koji voli 'ugodan napor'. Prvo što dolazi do izražaja jest glitch sistem raspadanja / spajanja melodija i harmonija što čitav album čini 'apstraktnim', te neprekidna težnja ka ostvarenju željenog cilja – sklada u neskladu, odnosno reda u kaosu. Ovakav rad su primjerice imali znani kraut-rock bandovi na samim počecima svojih karijera u daleko drugačijim oblicima (Kraftwerk, Faust, Neu), no sistem je i dalje ostao isti. Poriv ka istraživanju novih mogućnosti izraza u okviru elektronike i avangarde je zastupljen na najvećem dijelu albuma. Pri tome, treba se znati da avangarda nije adekvatan protu-odgovor na zadane teme, već samo autorov poriv ka poboljšanju, u ovome slučaju, vlastitih glazbenih afiniteta i mogućnosti kroz brojne eksperimente koji su u principu lišeni nekih bitnih i vitalnih utjecaja.

Prve dvije kompozicije, "Freedomatic" i "Electric chair" (uzajamno povezane), zbog ogromne težine ostatka materijala zvuče samo kao uvodi, ali kada bi ih slušatelj čuo kao solo kompozicije, zapitao bi se 'čemu ovakva glazba?'. Apstrakt? Apsurd? Avangarda? Neobičan uvod i u svakom slučaju, vrlo enigmatično, šašavo, na momente blesavo, ali i neočekivano u kombinaciji psihodelične elektro-akustike (kompjuter, truba, samplovi, glitch, elementi moderne klasične glazbe)... Treći broj, "Sluty", plesni je komad a'la Goribor samo nema jačinu izraza kojeg ima ST. Baulja se sa vokalnim samplovima (opet pretpostavljam Andreje) koji ponavljaju 'crazy, first... you like me crazy'. Čisti plesni i psihodelični Goribor, ali nema jasnog teksta koji bi ovu skladbu digao višlje od obične razine extended-play eksperimenta. Prilično banalno, ali efektno.

"Suspect" opet bombardira sa glitch melodijama koje se kote u glavi autora, da bi album svoju kulminaciju doživio u najjasnijoj skladbi albuma (nakon vrlo lijepe minimalističke "Choir noir" sa egzotičnim Sting-ovskim psycho vokalima) u pravoj varijanti Mark Stewarta & Maffia i Kraftwerk u instrumentalnom broju "Escape". Malo krađe od obje spomenute legende uz dodatak echo i dub tehnike, rezultat je tu... Do kraja albuma vas zabavlja lo-fi band koji nema puno veze s elektronikom i nalikuje na Sonic Youth (instrumental "Lovehunter") i novosadski Piknik (vrlo dobra i stašno rasplesana "Pametan i lud"). Tekst ove posljednje glasi 'prolaze mi dani, opasni i pozni, Bog odlazi na daleki put / samo riječ od pomoći osta, važno je biti pametan i lud / ideš ti, prljavo kopile... obećala jesi, sjećam se da, oboje ćemo svršiti u isti tren' (ha-ha-ha)! I onda se nastavlja sa 'toliko smo prirodni, razjebali smo Darwina, donesite još vina... važno je biti pametan i lud / ...ljepotice pučka, otvori usta i na nos diši, dio sebe tebi poklanjam, kako je bilo, naknadno piši... jebat' te neću , bolje je ovako, tih 5 minuta bit će mi lijepo... važno je biti pametan i lud'. Mnogo potcjenjivanja, veličanja vlastitog ega u tzv. svete svrhe i veličanja kulta vlastitog međunožja svakako je osnova r'n'r-a. Muškost i mačo gard je osnova ove nepopularne pjesme. Uz vrlo dobre uvode i završnicu, u konceptu, ovo je zaista priča o 'zatvoreniku' koji se izrazio na odličan i na momente, bizaran način. Sjajan moderan album, ali manjka hit.

Naslovi: 1. "Freedomatic", 2. "Electric chair", 3. "Sluty", 4. "Physically confined or interned", 5. "Suspect", 6. "Choir noir", 7. "Live", 8. "Escape", 9. "Lovehunter", 10. "Pametan i lud", 11. "4m"

Ocijena (1-10): 7

WORRG - Happy Andy Lucky And Rich (2009, Slušaj najglasnije)
Čisti elektronski plesni album, sjajno underground djelo! Skoro pa sva 'Smaranja' sam proživio (i doživio), no nitko od 'smarateljskih' aktera i publike nije spomenuo šta se događa u prednjoj kulisi Slušaj najglasnije. Ljudi koji dolaze na Smaranja su prilično mladi i zatvoreni krug, za Zdenka Franjića mahom uopće ne znaju i žive u snovima da će jednog dana biti popularni underground poput Throbbing Gristle ili Einsturtzende Neubauten. Svi oni grade svoj osebujan stil, koji je neću ponekad fenomenalan sa strahovitim crtama vjernosti i dostojanstva koji je blizak najranijem punku, pa i protestu cijele 'izgubljene' post-industrial generacije, hippy svjetonazoru koji je pokušavao promijeniti svijet (a i mnogo toga je i promijenio), da bi se taj vrlo sličan revival bunta i otpora pojavio i kod industrial, electro, neo-folk i slične pripadajuće scene koja živi u svojem skučenom underground prostoru bez idealiziranja ka globalnoj prihvaćenosti. Odnosno, baš nas briga jel' se to kome sviđa...

Čemu ovakav uvod? Razlog je jednostavan. Worrg je na ovom albumu napravio izuzetan elektronski glazbeni koktel po sistemu 'baš me briga hoće li se ovo kome dopadati', te mu na ovome treba odati svako poštovanje. Prije svega, riječ je o izuzetno plesnoj glazbi sa dopadljivim i inteligentnim sintetskim ritmovima koji se mahom razlikuju jedan od drugoga sa nepredvidljivim melodijsko-harmonijskim riješenjima koji su u nekim sekvencama obogaćeni psycho dub i glitch tehnikom, te brojnim scratchevima. U globalu gledano, ovo je sasvim nova glazba koja u sažetim okvirima spada u domenu elektronike, no u sadržaju temelji se na avangardnim apstrakcijama i elementarnim ekspresijama koje često posežu u osebujne eksperimente. Osnova glazbe temelji se na spomenutim plesnim ritmovima na koje su neobičnim smislom za melodijski sklad našarane razne vragolije koje su zvučno i aranžmanski sjajno ukalupljene u zbir albuma koji traje 26 i pol minuta. Sve je tako detaljno izrežirano da ne postoji niti jedan trenutak koji bi koketirao sa dosadom. Prve četiri skladbe "Don't go", "Things that yes", "Your favourite" i "Everyone can" su povezane u jedan cjeloviti komad u kome se provlači glitch, dub i osebujni zvučni elektronski eksperiment, naredne dvije "Airline offering" i "Interactive problem" su opet dvije 'sestrinske' skladbe s nemogućom, ali vrlo ugodnom mješavinom plesnog minimalističkog elektronskog kaosa mjestimično podebljanog noise elementima i prodornim melodičnim basovima (ova drugospomenuta je nevjerojatna kombinacija psycho vokalnih efekata a'la "Wow" od Throbbing Gristle s albuma "Part Two The Endless Not" iz 2007). U skladbi "Red carpet catastrophes" se kombinira sa industrial ritmikom na način kao da je riječ o ultrabrzim folk ritmovima srednje Azije (Afganistan, Pakistan, Iran) koji su oplemenjeni kratkim efektnim minijaturama trube, te se nakon rasplesanog urnebesa tempo opušta u nešto mračnijem broju "Health focus". Posljednji broj "Sometimes get stuck" (snimljen i video) je snažna kombinacija repetativnih 'režavih' zvukova (kao da su proizvedeni na gitari) i čudnovatih melodijskih spletki sa nevjerojatno zvrzlanim i zapetljanim matematičkim ritmom.

Naslušao sam se svakojake elektronske glazbe, no zaista ne znam s čime bi se ovo moglo usporediti... Originalno djelo koje provlači mnoštvo utjecaja (od Kraftwerk i Throbbing Gristle do Autechre, Orb i najnovijih elektronskih freakova), ali je napravljeno i realizirano na nevjerojatno kreativan način. Sjajan album. Svaka čast!

Naslovi: 1. "Don't go", 2. "Things that yes", 3. "Your favourite", 4. "Everyone can", 5. "Airline offering", 6. "Interactive problem", 7. "Red carpet catastrophes", 8. "Health focus", 9. "Sometimes get stuck"

Ocijena (1-10): 10

Zdenko Franjić zzz : ) Teskovec 27c, 10090 Zagreb, Croatia franticz@hi.htnet.hr www.myspace.com/lutajucidjzdena www.gla.ac.uk/~dc4w/listenloudest/front.html

Autor: Vladimir Horvat Zagreb, Hrvatska m.sinjeri@vipnet.hr

---