Recenzija - DEMO IZVOĐAČI 2009., 2.dio
Drugi dio Demo scene za 2009. donosi dva rada BIG Z. (Zagreb), te po jedan
od BLACK DIVISION (Vukovar-Osijek), DICHOTOMY ENGINE (Kula), FAILED PLAN
ARTEFACT (Zagreb), FLYING RABBIT (Zabok), INVERT (Crikvenica) i TAKLAMAKAN
(Rovinj).
BIG Z - Fuck Away My Love (2009, d.i.y.)
Iza ovog Big Z imena stoji bubnjar
S.O.M., doom-metal / etno banda iz Zagreba, no ovdje je Zoran Pšeničnik nadmašio
svoj matični band u onom ekspresivnom
i eksperimentalnom pogledu. Gospodin je proživio zlatne dane rocka '60-tih
i '70-tih, svirao je s mnogim bandovima i onda odlučio nakon više od 30 godina
karijere napraviti svoj vlastiti demo. Ali ljudi moji kako ovaj materijal
zvuči.... to je nevjerojatno! Ovo nije klasičan demo-materijal, ovo je album
za pamćenje, za pohranu podataka da ima glazbenika koji rade skroz 'pomaknuti'
pravac u gitarskom pogledu na ortodoksan i istovremeno inovantivan način.
Zoki se ne bavi trivijalnostima, već radi specifičnu i posebnu glazbu koja
ima velikih avangardno / eksperimentalnih tekovina koje su oslobođene tradicionalizma.
Treba odmah na početku reći da je riječ o vrlo obimnom materijalu (75 minuta)
kojeg zaista nije samo tako lako savladati. Nekom laiku najlakše bi bilo
reći 'ovo je glupost' što se često događa kod mojih kolega kada nalete igrom
slučaja u dodir sa ovakvom i sličnom glazbom.
Kao prvo, materijal jest demo karaktera i nije snimljen na najbolji način,
te stoga odmah ulazi u fah eksperimentalne glazbe. No, da ne bi bilo zabune,
ovdje je riječ o Zoranovoj mašti koja je prepuštena onome što većina današnjih
suvremenih glazbenika (domaćih i svjetskih), a pogotovo onih koji se bave
alternativom zaborave, ili ne znaju - da je glazba najslobodniji način izražavanja
koji nije zacrtan nekim terminologijama, pravilima, bontonom, zakonitostima
ili stilskim odrednicama.
Elem, ovdje se Zoki prikazuje kao gitarist koji ima znanje cijelokupne rock
sfere i ne koristi ništa drugo osim gitare koju je nadosnimavao u 3-4-5 navrata.
Odfrljena, fakat odfrljena gitara... Prvo što mi pada na pamet nakon preslušavanja
ovog materijala je car gitare i psihodelije Jimi Hendrix. No, opet, to je
prerano i pretjerano tvrditi. Zoran zna da je rock od '69 naovamo otišao
u neslućene varijante i on se slobodno služi ponuđenim nazovimo obrascima.
Kroz svoje pjesme (ima ih 8 komada) doslovce šara sa svojim nevjerojatnim
znanjem od kojeg staje dah. Prva skladba "Fat shuder and her minor man" je
ne baš najs(p)retnije izvedena inačica electro-industriala na način korištenja
elektronskih efekata vokala, ali je veoma mračna kao da dolazi iz tmine najeksperimentalnijih
Throbbing Gristle koji su se podvrgli tibetanskom šamanizmu. No, u "Noise
envy and grease" pokazuje svoje pravo lice kao gitarist. Kakav zvuk, kakva
psihodelija u trajanju od punih 12 minuta... Eksperiment koji je oslobođen
bilo kakvog šablona, a teče sukladno sa taktom i protokom vremena. Ne znam,
ovo se jednostavno događa spontano i možda nesvijesno u muzičaru koji nije
zarobljen u suhoparni okvir. Hendrix je mnoge svoje stvari vjerojatno imao
u glavi da ih odsvira na ovakav način što nažalost nije stigao, no kasnije
su se pojavili majstori iz New Yorka - Sonic Youth koji su naglasili uz
riffove istodobno i eksperiment de-kompozicije. Big Z je to ovdje predočio
na takav
način da izgleda kao da dolazi negdje iz miljea najluđih noise-rock Japanaca
(barem Kenji Heino ili Ruins). Neandertal uz distorziju gitare, opako, opako...
"Violeta’s flowers" je čudan, zvrzlan, eksperimentalan i psihodeličan komad
u kome su uz gitaru koja je uglavnom pritajena (i vreba iz zasjede), naglašene
učestale pozadinske improvizacije na usnoj harmonici, melodije solo gitare,
povremeni nerazumljivi industrial black-metal vokali kao iz pakla i nekoliko
udaraca po standardnom setu bubnjeva. Uh, čovječe, od ovoga se smrzneš...
A nije Sun O))), Xasthur, Moss... Ovo je nešto posve originalno u Hrvatskoj,
a onda je jasno da niti u ex-YU nešto ovako slično nije urađeno. Gadni su
ovi Violetini cvijetovi... "Khaos Gharabha" je mračan i tromi psihodelični
doom-metal koji je u određenu ruku još i najprijemčljiviji dio ovog rada.
Ali je isto tako opak kao da autora trese samo crnilo života koje je predodređeno
za samoubojstvo. U "Bloodless" su potpuni mrakovi; nema mjesta optimizmu,
a izobličeni i neartikulirani vokali i uzdisaji kao da stižu iz samog grotla
paklom uništenih duša. Sjajna tema za horror film! Ali kad bi se ovo uklopilo
u nečiji filmski scenarij, bilo bi preopako i prestravično. Znao sam često
pisati recenzije čudnovatih bandova koji su u eksperimentalnom / avangardnom
svijetu mašte s kojom postižu otprilike sličan efekt koji u principu ostavlja
ljude i široku publiku po strani jer ih ono posebno i drugačije izvan uskih
okvira zadane pop-potrošnje ne zanima, no ovaj autor bi morao biti zanimljiv
barem našim glazbenim stručnjacima i kritičarima. Pretposljednja, "Fur lady
Mariana", svojevrstan je psycho koji ima i određenih konotacija sa shoegazerima
(npr.My Bloody Valentine i Pale Saints) i sa novovjekovnim psycho-rockom
(White Hills), no i sa doom/drone metalom koji pruža vrlo slična glazbena
uporišta. Posljednja stvar, "Ponit", je lo-fi komad u stilu eksperimentalnih
psihodeličnih Throbbing Gristle u adaptaciji kako to znaju raditi ambijentalni
post-industrial izvođači. Minimalistički, eksperimentalno i bez ikakve pretjerane
produkcije – hipnotički debelo zaglušeni pulsirajući basovi, pozadinski teško
dohvatljivi wah-wah efekti (gitara, pretpostavljam) s kojima autor poručuje
svoj osobni prilično karikirani, frustrirani i teško dostupan glazbeni profil.
Opaki, opaki demo-materijal koji prelazi barijere stvarnosti...
Naslovi: 1. Fat shuder and her minor man, 2. Noise envy grease, 3.
Violeta’s flowers, 4. Khaos Gharabha, 5. Blodless, 6. Scream of my empty
brain, 7. Fur
lady Mariana, 8. Point
Ocijena (1-10): 8
BIG Z – SebWay Mistral (2009, d.i.y.)
Naredni demo
Big Z je daleko drugačiji, no ipak stilski dosta blizak rad u kompozitorskom
pogledu. Također je opsežan (74 minute) i pretežito se bazira
na hipnotičkom drone/doom gitarskom instrumentalističkom tretmanu koji iz
autora izlazi u eksperimentalnim ekspresijama. Prve tri skladbe "Monster
of highway", "Messin' in the G yard" (15 minuta) i "Moć & razor"
su razlivene psihodelične trome ekspresije gdje zaista ima svega i svačega.
Jedini plesni
komad s upotrebom standardnog takta ritam mašine je "Trueno & infierno"
blizak Kizovom "Brutalizer" albumu s mračnim prigušenim doom vokalom koji
se kasnije često pojavljuje kao popratni i posve nerazgovijetan back-sadržaj
kroz kontekst cijelog materijala, a zatim slijedi opako tromi i mračni "Panzer
ich auch" koji zalazi i u teritorij drone-industriala sa brojnim vokalnim
uzdasima, repetativnim riffovima i improvizacijama na usnoj harmonici. U
ambijentalne psycho vode otisnula se "Lovro's ong" ležernog i vrlo snenog
laid-back / blues ugođaja koji odudara od gitarističkih distorzija (sa popratnim
vokalima novorođenčeta, nešto poput Čoporovog albuma ŤTotabať), a u kataklizmičku
atmosferu djelo se uvodi preko najduljeg komada "Hiroshima" u trajanju od
skoro punih 19 minuta. Turobni ambijent kompozicije naglašen je gitarističkim
tromim delayem s vokalnim repeticijama uzdaha u pulsirajućim Throbbing Gristle
intervalima koji eksplodiraju negdje oko prve četvrtine skladbe. Cijeli tijek
prikazane fabule je sablastan kao da se pojavljuju mrtve duše i lebde apokaliptičnim
opustošenim horizontom. Vrlo dobro osmišljena i realizirana minimalistička
drone-death simfonija s pratećim morbidnim repetacijama. U posljednjoj, "Sava
je duboka i hladna", naziru se natruhe matičnog S.O.M. banda gdje kroz svirku
na akustičnoj gitari Big Z mantra dubokim 'Gyuto Monks' vokalom istoimeni
stih.
Cijelo djelo je okupirano morbidnim naglaskom na smrt u različitim varijantama
koje neminovno donose isti završetak - autoputevi, atomska bomba, samoubojstvo...,
pa i samo rođenje. Smrt i samo smrt. Ili kako sam Big Z navodi 'svi putevi
vode u smrt'.
Gadno, realistično i neoptimistično. Teško je živjeti s ovakvim svjetonazorom...
Naslovi: 1. Monster of highway, 2. Messin' in the G yard, 3. Moć & razor,
4. Trueno & inferno, 5. Panzer ich auch, 6. Lovro's ong, 7. Hiroshima,
8. Fairy taile, 9. Sava je duboka i hladna
Ocijena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/bigzdoomcomunity
BLACK DIVISION - Under The Influence (2008, d.i.y.)
Metal band čiji članovi
dolaze iz Vukovara i Osijeka ostvario je svoj prvi demo materijal. Gdje ćeš
bolji temelj za metal band koji ima ovakvo ime pronaći
nego u Vukovaru... Sa 5 kompozicija u trajanju od 24 minute (sve na engleskom
jeziku, naravno), ovaj sastav se pokazuje kroz snažan klasični metal potpomognut
s izletima u thrash, obilatim melodijama i relativno jednostavnim linijama
kao ekipa koja misli ozbiljno raditi i graditi vlastitu karijeru. U sferu
klasičnog metala ulaze tipični riffovi i gitarske solo dionice, te standardan
vokal (pomalo vuče na black, a u nekim trenucima na bijesnog mladog Henry
Rollinsa), dok su u aranžmanskom pogledu češće orijentirani na thrash koji
je sklop nekolicine stilizacija (od heavy r'n'r-a do death, hardcore i garažnih
elemenata). Kod preslušavanja materijala odmah mi je palo na pamet mnoštvo
skandinavskih (osobito švedskih) metalaca s naglaskom na headbanging, dok
melodije nekako najviše koketiraju sa In Flames iz one ranije faze. Vrlo
dobra značajka kompletnog materijala je što pjesme ne pate od stereotipa,
imaju svoju raznolikost, sasvim solidno su snimljene i produkcijski obrađene
koliko su to mogućnosti dozvoljavale.
Malo je čudno da se recenzija počinje sa završnom ŤMy first divisionť, a
razlog za to su energične izmjene thrash/punk/hardcore elemenata koji najbolje
prikazuje kuda sastav stremi što je vrlo pozitivan korak ka spajanju nekolicine
klasičnih stilova, dok se u uvodnoj "Down for the prods" pojavljuju klasični
heavy maniri (pomalo i speed) sa punkerskim refrenom. Nekako najkompaktnija
se izdvaja "Stardust" sa stani-kreni heavy / blues riffovima, pratećim melodijskim
dinamičnim solo minijaturama i izraženom gradacijom harmonije, a u samoj
središnjici ima i pozadinsku spoken-word dionicu. Fina i vrlo lako pamtljiva,
pitka skladba. Za spoj atmosferičnosti i kombinaciju žestoko / umjereno pobrinuli
su se u "Silver trance of tomorrow" samo uz malenu boljku koja se zove linearnost
gitare i basa u osnovnom kosturu kompozicije. Na svu sreću, tu su nasnimili
još jednu gitarsku dionicu koja spašava sindrom klasičnog demo pristupa kojeg
su odmah u startu vješto uklonili. Od svih, najmelodičnija je predposljednja
"Losing my course" koja ima zavodljiv gitarski manir, relativno jednostavnu
melodiju i 'ploveći' aranžman ka mainstream stilizaciji. Ovdje je vokal donekle
pokazao da može funkcionirati i u ovakvom melodičnom okružju, što čitavom
materijalu, a i samom bandu daje posve otvorene horizonte da se može (a i
zna) izražavati na nekoliko vitalnih načina.
Premda je ovo prilično starinski šlih metala, demo pokazuje značajke da se
band može razvijati jer podjednako korespondira i šara sa stilizacijama,
tj. nije zarobljen u jednu strukturu iz koje se ne može izaći. Samo tu je
previše školskih struktura i obrazaca, bez imalo hrabrih iskoraka 'naprijed'.
Da je samo više poriva ka novome i neistraženom zvuku (kao i aranžmanima,
te slobodnoj eksperimetalizaciji), ovo bi bio odličan metal band pun inovacija
jer su tehnički vrlo dobro potkovani. Osim toga pjevaču Alexu (svira i gitaru)
daleko bolje leži hc-punk (spomenuti Henry Rollins) nego li klasičan metal
i komotno bi se mogao pronaći u psihodelično brzom metal / punk / thrash
svijetu.
Ovaj band već sa prvim demo materijalom izgara u svojoj snazi koja može otići
tko zna kuda. Da je kojim slučajem ovo objavljeno negdje koncem '80-tih ili
početkom '90-tih, ovo bi zasigurno bio album koji bi okrenuo domaću metal
scenu naglavačke.
Ima vremena, ovo su vrlo mladi momci, pred njima je budućnost i valja ih
pozvati kao predgrupu nekom od mnogih inozemnih metal gostovanja.
Vrlo interesantna činjenica je da materijal koji je dostupan za download
ima bolju, čišću i izraženiju produkciju od onoga kojeg su mi dostavili u
obliku audio CD-a.
Naslovi: 1. Down for prods, 2. Stardust, 3. Silver trance of
tomorrow, 4. Losing my course, 5. My first division
Ocijena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/blackdivisionband
DICHOTOMY ENGINE - Promo (2008, d.i.y.)
Ovo je solo
rad Dražen Đorđevića iz Kule, te ga znamo sa onog čudnovatog split albuma
Dichotomy Engine & Figurative Theatre - "Mind Theatre & Soul
Engine Sequencer" (2008, Dark:Scene Records). On je inače samouki gitarist
koji nastupa kao solo umjetnik, ali i sa sastavima poput Masque of Betrayal,
Dichotomy Engine, FoolNoOneTrio, Loud Youth Engine... Učesnik je i na kompilacijama
iz Srbije (D:S Records Vol.2), Urugvaja (Nice Noise), BiH (Zvukovina) i Slovenije
(Downtown Recordings).
Ovdje se predstavlja u vrlo kratkom EP izdanju u trajanju od nepunih 17 minuta
gdje kroz 5 instrumentalnih kompozicija povezuje ostavštinu rane elektronike
s konca '70-tih i početka '80-tih u plesnom electro-industrial dark maniru
bez ikakve standardne upotrebe gitare. Skladbe su ogoljenog i jednostavnog
kostura, a neke od njih su korištene i za navedenu split kolaboraciju sa
Figurative Theatre (primjerice sympho-rock tema "Last three minutes"). Dakle
riječ je o plesnim ritmovima sa debelim premazima masnih sympho (synth-pop)
melodija i povremenim samplovima poput isjećaka iz raznih filmova što cijelom
aranžmanu pridaje 'soundtrack' format. Ovo je bio njegov prvi rad s kojim
je krenuo iz čistog hobija, no s vremenom se pretvorio u ozbiljniji posao
budući da već dulje vrijeme radi na pravom albumu sa nekolicinom gostujućih
glazbenika. Dakle od njega tek treba očekivati jasnije rezultate premda niti
ovaj EP nije za odbaciti. Očekuje se album.
Naslovi: 1. Tears of space crickets (prelude), 2. Out on this land,
3. The Antonia Graza, 4. Last three minutes, 5. Constants extension
Ocijena
(1-10): 6
Web: www.myspace.com/dichotomyengine
FAILED PLAN ARTEFACT - Epical Measures...Abridgement (2009, d.i.y)
Band
čijeg sam člana sasvim slučajno susreo nakon jednog koncerta vračajući se
onako dobro naroljan negdje pred jutro s biciklom u proljeće-ljeto 2007...
Pri tome sam saznao za band Mlijeko (uostalom pročitajte tekst 'Demo
izvođači 2009., 1.dio').
Ovo je njihov prvi demo koji je, odmah ću reći bez okolišanja, moderni metalcore.
Odlično je snimljen, solidno produciran i daje itekakve nade da se metal
na našim prostorima može i zna razvijati u paralelnim svjetskim okvirima.
Oni su moderan band koji ne zalazi u nikakve retro strukture i gradi svoj
zvuk na čistom i čvrstom stilu koji ne odstupa od postulata svjetske hardcore/metal
scene unazad desetak godina. Sve je tu, od System Of Down, preko Ektomofor
do najnovijih zvijezda Elysia iz Sacramenta.
Band čine članovi nekolicine nepoznatih lokalnih sastava - basist Domagoj
Žunić (ex-Cydocore, onaj herbicid za kukuruz, ha-ha-ha!), pjevač Branimir
Ivanković (ex-Deep Inside), bubnjar Hrvoje Ivezić (ex-Šabani), te gitaristi
Tomislav Perica i Bruno Pavlek.
Sviraju opaki metalcore, ali im ponekad manjka čiste inventivnosti u ideji
razdvajanja melodije i ritma. U nekim kompozicijama su previše doslijedni
linearnosti, koju na sreću umiju razdvojiti tamo gdje je najpotrebnije. Najviše
mrzim kada dvije gitare i bas lupaju jednu te istu melodiju kao da su copy
/ paste preslike... No, u principu, Failed Plan Artefact su kompaktan band
na ovom
demu gdje baš i nema mnogo takvih dionica, te su glazbu aranžirali i koliko-toliko
se potrudili na razdvojenosti instrumenata. Kako god, u svoj sklop su uspjeli
nagurati nekolicinu novijih stilizacija metala gdje prednjače gitare i odličan
bubnjar koji koristi niz death / thrash / hardcore sintagmi, kao i fantastičan
smisao za tročetvrtinski rock-takt, osobito u naslovu "Continuitation" koji
se doima kao najcjelovitiji komad materijala, mada se mora priznati da je
back-vokal daleko izraženiji nego kod glavnog pjevača Branimira. Onda ovako,
neka se ljuti tko god hoće, u skladbi "Air" se pojavljuje isti melodični
segment The White Strips bas gitare "Seven nation army" kojeg je iskoristio
klavijaturist Vedran Gregorić u uvodnoj pjesmi "Song without a hero" na debiju
The Orange Strips u daleko boljoj i originalnijoj varijaciji, te bi pri tome
momci (osobito gitarist) iz Failed Plan Artefact trebali pripaziti. Inače,
stvar je ok, ali se u mnoštvu dionica osjeti neoriginalnost. Tako na primjer
već sljedeća "When all else falls away", inače vrlo dobra, žestoka i fuzijski
spojena sa hc / metalom, rap dionicama i death sintagmama počinje poput one
čuvene prve suradnje Brian Enoa i U2 u skladbi "Unforgettable fire". Vjerojatno
nesvijesno dečki su napravili uvod koji im je zvučao zanimljiv... Samo caka
je u tome da nemaju klavijature u postavi i ovo više možda nikad neće odsvirati
uživo. Zadnja, "Define the curse", dobar je spoj elegije i brutalnosti u
letargičnom raspoloženju hc-metala. Spojili su zanimljiv kolaž relativno
novijeg (tako
i treba) metala i hardcorea na solidan način. Nije svjetski, ali se može
prožvakati kao solidna hrvatska moderna metal demo grupa. Dobar demo koji prikazuje snagu zagrebačkog hc-metal undergrounda.
Naslovi: 1. Reminiscence, 2. Continuitation, 3. Air, 4. When all
else falls away, 5. Define the curse
Ocijena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/failedplanartefact
FLYING RABBIT - Demo (2009, d.i.y.)
Klasičan r'n'r kvartet iz Zaboka
koji je nastao 2005. nakon cijelog niza sastava u kome su svirali vratio
se izvornim korijenima rocka i autorskim
skladbama. Oni su Darko Kopajtić (vokal), Velimir Grabušić (bas), Nikola
Borovčak (gitara) i Vedran Medić (bubnjevi). Na ovome prvom demo materijalu
predstavljaju se sa tri pjesme koje su vrlo dobro snimljene (studio Audiokor),
te protežu klasičan boogie-rock (skladba "Konji od čelika"), hard-rock sa
grunge elementima ("Angel of north") i punokrvni bikerski r'n'r blues ("Da
živim r'n'r"). Nema se šta puno pričati, ovo je klasičan stil koji je najrasprostranjeniji
na našem području od Partibrejkersa, Majki, Messerschmitt... do No Rules,
Sheitans, Strip junaka itd. Čvrsti i jednostavni rock koji je odsviran s
mudima i voljom.
Naslovi: 1. Konji od čelika, 2. Angel of north, 3. Da živim r'n'r
Ocijena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/flyingrabbitrockband
INVERT - Demo EP (2006, d.i.y.)
Moram priznati da me
ovaj band iz Crikvenice osvojio na prvo slušanje. Nisu naporni, skroz imaju
jednostavnu punk-rock glazbu, melodični su, pjevni ko
Offspring ili u dubljem kontekstu, Blondie, Ramones, rani The Clash i Bad
Religion, te imaju sjajnu osvježavajuću crtu modernog punk-rocka kakav primjerice
manjka Overflow. Eh, jest, mladost je u pitanju... Žika nema više 20 godina
kao ovi veseli i optimistični punkeri koji su vjerojatno proživjeli svaki
album Overflow (i Debelog Precjednika) sa srcem i dušom, te su preslikali
relevantno najbolji domaći punk izraz na najsrdačniji i najoptimističniji
način. Devet sjajnih punk-rock kompozicija koje se nalaze na ovom odlično
snimljenom materijalu od 30 minuta luče adrenalin 'do jaja'. A da predstavimo
i band ovih sjajnih momaka, to su: Vegi (bas, vokal), Igor (gitara, vokal),
Bojan (gitara) i Leonard (bubnjevi). Kod ovakvog prvijenca koji je oivičen
sa tri sjajne uvodne skladbe "Hot chocolate", "Worst mistake" i "Steve the
undertaker" koje frcaju sa Overflow sintagmama s prva dva albuma prekrasno
je živjeti uz melodični punk. Još samo da dečki pjevaju na hrvatskom jeziku,
bili bi kao Punkreas iz Nikšića. Letargičnog raspoloženja "Poison" baca Invert
u vode laganijeg metal-punk/pop izraza (Faith No More, otprilike), dok je
"Deja-vu" pravi, možemo ga nazvati i emo-punk. Pjevač je očigledno detaljno
prostudirao Žiku i slobodno se može zaključiti da se konačno pojavio dostojan
nasljednik Overflow koji, usput rečeno, još ne namjeravaju otići u penziju.
Pjevač je odličan, kao i prateći tradicionalni punkerski back vokali, bubnjar
je skoro bolji od Dade iz Overflow (momak studira bubnjeve na LCCM u Londonu),
a glazba koju rade ovi momci iz Crikvenice pali do daske svojom jednostavnošću!
Ima tu i ska-punk komada "Madness day" (sa trubačem) gdje je završnica okončana
sa melodijom harmonike (pokušavao sam skontati koja je to pjesma, ali nisam
se sjetio, neka vrlo poznata melodija). Posljednja stvar, "Somethhing's
wrong", gitaristički je najcjelovitija, mada se tu otkrivaju mnoge sakrivene
ideje
koje band još nije uspio posložiti. Moj kolega Viktor Vilić (iz Heroina,
nove) bi prije 15-tak godina bio oduševljen s ovim radom koji je pravi punk
rock napravljen sa srcem i duhom onako kako se i očekuje.
Vrlo moderni hrvatski punk-band. Odlično! Bravo Crikveničani!
Prisutni su i na nekoliko kompilacija ("Druga strana predgrađa", "Strašni
Riječani", te na britanskoj "Stay In The Box vol.2" u izdanju Matchbox Recordings. Uskoro
treba očekivati njihov prvi zvanični album.
Naslovi: 1. Hot chocolate, 2. Worst mistake, 3. Steve the undertaker,
4. Poison, 5. Deja-vu, 6. My friends, 7. Madness day, 8. Nothing to lose,
9. Something's wrong
Ocijena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/theinvert
TAKLAMAKAN - Lighthouse (2008, d.i.y.)
Šteta što se o ovome autoru ne mogu pronaći nikakvi detaljniji podaci jer
se zaputio u vrlo opsežne i zahtjevne kompozitorske struje moderne glazbe.
Znano je jedino da dolazi iz Rovinja, te je učesnik nekoliko različitih inozemnih
kompilacija.
Kroz dvije istoimene instrumentalne kompozicije (svaka otprilike u prosjeku
iznosi oko 12 minuta) prikazuje vještinu spajanja klasične elektro-akustične
škole sa suvremenim gradacijskim pristupom. Prva "Lighthouse 1" je komornog
karaktera sa sampliranim melodijama gudačkog kvarteta u kojoj proteže različite
minimalističke varijacije (nema nikakvih ritam mašina i standardnog electro
zvuka) na koje strukturno nadograđuje vrlo bogat i slojevit glazbeni kostur.
Ne koristi postulate vodeće melodije, već samu melodiju stvara ritmičkim
harmonijama koje stvaraju dinamiku prostora i vizualizacije samog zvuka.
U okvirima moderne klasične glazbe sličan tonski tretman znali su rabiti
John Cage i Kronos Quartet (kao najizrazitiji predstavnici), a u sferama
pop glazbe primjerice David Sylvian na svojim čuvenim ambijentalno-eksperimentalnim
albumima. Ovdje je prisutno i podosta ekspresivnih zahvata i ritmičkih obrata
koji teku s protokom vremena (Ligeti, Tuxedomoon, Tamas Ungvary...), a sve
je sklopljeno u kompaktan drone sadržaj kojem se očigledno nikuda ne žuri.
Druga skladba "Lighthouse 2" je duboka hipnotička organska psihodelija sa
elektronskim uporištem u kojem se na otprilike sličan način uspostavlja dinamika
i atmosferičnost. Cijelim tokom kompozicije naviru dugotrajne digitalizirane
drone harmonije (orgulje ili synth, tako nešto) koje uspostavljaju sklad
i tempo, a u interijeru iste pojavljuje se vrlo čudan sklop pozadinski razasutih
minijatura (čudnovati zvukovi koji djeluju poput sampliranih duhača) kao
da su ponikle negdje duboko u prostranstvima Tibeta, ruske tajge, Sibira
i Tuve.
Djelo koje je vrijedno spomena, te je na hrvatskoj demo-sceni vrlo rijedak
unikat mirne i staložene, te nepretenciozne drone elektro-akustične glazbe.
Naslovi: 1. Lighthouse 1, 2. Lighthouse 2
Ocijena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/taklamakan1