Recenzije – SLUŠAJ NAJGLASNIJE 2009., 8.dio

8. dio velike sage iz opusa Slušaj najglasnije mahom je u znaku knjaževačke KODAGAIN koji su ovdje predstavljeni sa tri rada (jedan je solo projekt). Ostatak čini reizdanje zagrebačkog banda VULKANIZER, te specijalno za hrvatsko tržište objavljena glasovita kompilacija "Dark Tribute To Lepa Brena" s novosadske etikete Dark:Scene Records.

KODAGAIN - Vranje (2009, Slušaj najglasnije)
Naslov albuma dovoljno kaže? U vrlo kratkom periodu knjaževačka Kodagain objavila je dva albuma nakon odličnog "000" (2008, Slušaj najglasnije). Mislim da i nema pretjerane važnosti kojim su redom objavljivani, mada se može utvrditi da je dio banda otišao u solo vode (Vladimir Ristić - Spoon Blinded Williams), ali to nikako ne znači da se band raspao. Rade oni punim plućima...
Na samom početku mora se napomenuti da je ovo prvi album Kodagain koji je otpjevan u potpunosti na srpskom jeziku, te da je ovo praktički solo rad Čombeta koji je sve pjesme sam aranžirao, otpjevao i odsvirao na električnu gitaru i klavijature uz samostalnu pomoć kibernetike. Još prije je Čombe kazao da nema nikakvog prevelikog tehničkog znanja, te da pjesme radi po vlastitom nahođenju, onako kako osjeća, ali ovdje se mora priznati da je pogodio na najbolji mogući način u pravi kantautorski hardcore-pop. Minijaturne linije s 2-3 akorda, po običaju minimalistički posložene u vrlo kratke pjesme koje jedva da prelaze preko 2 minute opčinjavaju svojim emotivnim folk motivima i naravno, nebeskim vokalom Čombeta koji bi bez ikakvog problema mogao voditi osnovne linije nekog melodijskog vokalnog anđeoskog zbora. Ne znam (ustvari znam) šta se to događa na ovoj problemima okupanoj sceni koja nagrade za vokale dijeli šakom i kapom onima koji objavljuju albume samo za velike etikete, a ovakav glas Čombeta nikada nisu čule. To je, za kritičarski pojam najgora sramota. Uostalom, sam Zdena Franjić kaže da njega kao izdavača nitko od velikih medija ne shvata ozbiljno smatrajući ga 'tamo nekim šarlatanom'.
Vratimo se na temu... Čombe je na ovom albumu napravio izuzetan splet vrlo kratkih inteligentnih narodnih i tradicionalnih pjesama adaptiranih u izuzetnim varijantama koje se bez ikakvih problema mogu izvoditi na najvećim pozornicama world-musica. To je to - jednostavan, britak i neprikosnoveno napretenciozan Čombe u solo varijanti. Mogao bih sad napričati cijele kobasice od teksta, ali nikakva vajda od toga. Ako do sada niste ukapirali veličinu Čombeta, sumnjam da će te i nakon ovog albuma koji je prekrasan, blago lucidan i ironičan, ovaj puta u etno pop-hardcore verziji. Legenda.
Naslovi: 1. Kiša pade mori Cone, 2. Prevari se stari Meta, 3. A što su ti Sele..., 4. Svu noć sedim na kapiju, 5. Što si Leno na golemo, 6. Dude belo dude, 7. Ajde mori Gajo, 8. Altno Kad'no, 9. Dojče sine Dojče, 10. Pišti plače Milica devojka, 11. Neme te, 12. Džam Stojanke, 13. Svu noć odim nanole
Ocijena (1-10): 8

KODAGAIN - Letters From Quentin (2009, Slušaj najglasnije)
Nakon onih izleta u eksperimente s albumima "Speed Up" (2007) i paralelno objavljenog solo Čombetovog "Vranje" potpisanog kao Kodagain, te solo projekta gitariste Vladimir Ristića - Pekara pod nazivom Spoon Blinded Williams (album "The Dark Side Of The Spoon", 2009, Slušaj najglasnije), došlo je još jedno u nizu klasičnih Kodagain albuma. Sve je poznato - kratke i jezgrovite ritmičke i melodične pop pjesme s dva-tri akorda koje iznose uglavnom oko 2 minute (s ponekim izuzetkom od 3 ili 4 minute), te onaj poznati nebeski vokal Čombeta koji uvijek daje poseban pečat njihovoj nepretencioznoj i jednostavnoj formi. Osim njih dvojice (Čombe je ovdje u nekolicini skladbi svirao klavijature), na albumu su još prisutni Vladislav Dopuđa Arči (double bass) i Bojan Ristić – Pekar (bubnjevi), a čitav tekstualni opus uzet je od stanovitog Quentin S. Crispa. Nisam imao vremena da se pozabavim detekcijom tko je taj lik, ali uz činjenicu da je od iste osobe preuzet i omot albuma može se zaključiti da je riječ o nekome vrlo bliskom ovoj ekipi.
Elem, pjesme su odreda temperamentne, uglavnom laganije s ponekim izletom u brže forme (npr. glam-rockerska "Thomas Ligotti" u pravom stilu ranih Roxy Music, te "The Iowa writters' workshop lacks yuggen" koja može parirati i pop/rock stilizaciji The Smiths), a najinteresantniji dio albuma je skladba "Kamakura" na tekst Kaneko Misuzu gdje Čombe, vjerovali ili ne, pjeva na japanskom jeziku. Također vrijedi izdvojiti veoma sentimentalnu temu "Mushrooms" koja je gotovo polovica instrumentalnog karaktera. Kad su Kodagain već tako daleko otišli, od njih bi se moglo još tko zna šta dobiti u ovakvim prepoznatljivim, ali istovremeno i neuobičajenim, najjednostavnijim mogućim pop obrascima koji su često okupani sa blagom psihodeličnom atmosferom.
Ponovno lijepo, fino i dotjerano djelo Kodagain koje se izdiže iz gomile svih onih drečavih, cviledretajućih i pekmezavih brit-pop / country / americana razmaženih ucviljenih šminkerskih albuma. Kodagain sa svakim svojim novim albumom pokazuju kako se dostojanstveno korača utabanom stazom na vješto dovitljiv, duhovit i inteligentan način.
Naslovi: 1. I am here with you, 2. Kamakura, 3. Thomas Ligotti, 4. Honolulu, 5. I looked back, 6. Princess Kaguya, 7. The Nagai kafu way of life, 8. The Iowa writters' workshop lacks yuggen, 9. The parable of the english businessmen and the japanese emperor, 10. Boys and girls, 11. I can't help smiling, 12. Take this tip from me, 13. Annette Funicello, 14. Mushrooms, 15. Breaking gate
Ocijena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/kodagain

Diskografija:
I want to tg'd, tg'd, 1981 (2007) / Commercial (2007) / 1985-92 (2007) / A Drink With Something In It (2007) / The Nowhere Land's Echoes (2007) / Speed Up (2007) / Diggin' Deep Ain't No Sleep (2008) / 000 (2008) / Vranje (2009)

RAZNI IZVOĐAČI - Dark Tribute to Lepa Brena (2009, Dark:Scene Records 041/Slušaj najglasnije)
Nakon Figurative Theatre «Stories Of Dada Volume 1 - L'Etre et le Neant» pojavilo se još jedno izdanje novosadske etikete Dark:Scene Records na Slušaj najglasnije. O ovoj kompilaciji smo već govorili, pa se samo prebacite na link gdje se nalazi cijela recenzija (http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=6767).
Ponovimo samo, ovdje je riječ o lucidnim obradama Lepe Brene u posve neprepoznatljivom formatu (od ambijentalne do eksperimentalne glazbe), te da je riječ o jednoj od najduhovitijih kompilacija u posljednjih 20-tak godina na ovom ex-Yu području koji je do pisanja ovog članka na slobodnom downloadu zabilježio ogromnu brojku koja iz dana u dan sve više raste.
Naslovi: 1. SYPHIL - Robinja, 2. ZETA RETICULAN OATH - Nežna žena, 3. SOMNIFERA PROFUNDA - I da odem iza leđa Bogu, 4. DICHOTOMY ENGINE - Sanjam, 5. INJE - Jugoslovenka, 6. PORNHOUSE - Mile voli disko, 7. OSUM - Đorđe kawahi, 8. YOUTH A.D. - Čik pogodi, 9. CLAYMORE - Hiljadu suza, 10. DREDDUP - Hajde da se volimo, 11. H - Otvori se nebo (feat. Syphil Sanja), 12. ARZAMAS 16 - Lagano, tiho, tiše, 13. TREĆA DEBELA SAS SLIKE - Kazna božija, 14. FIGURATIVE THEATRE - Ti si moj greh (electro dada mix), 15. MRT - Mače moje, 16. AMEB - Disko urnebes, 17. LOLO - Luda za tobom, 18. C.D.T. - Boli me uvo za sve, 19. ZAIPODS - Mile lovi nisko, 20. PRŠENDIĆ NIKOLA - Čik pogodi (feat. Duka Mutha Fukam)
Ocijena (1-10): 10
Web: www.darksceneforum.co.nr

SPOON BLINDED WILLIAMS - The Dark Side Of The Spoon (2009, Slušaj najglasnije)
Ovo je novi projekt sastav Vladimir Ristića, gitariste knjaževačke Kodagain, a potpisuje se kao Spoon Blinded Williams. Sa njime ovdje su još učestvovali stanovita Sour Cherry Baby i Josseph Joy E, ali na omotu, a niti na njihovoj web stranici nema nikakvih podataka koje instrumente koriste. Po glazbenoj konstituciji moglo bi se zaključiti da uz osnovni instrument ukulele ovdje koriste mnogo nekakvog priručnog instrumentarija (kućanske predmete, čaše, drvene palice, improvizirane zvečke i sl.), laganu potporu samplera i kompjutera, te u nekolicini brojeva bubnjeve kojima se služe u vrlo minornoj količini (bas bubanj, vodilice, okvir doboša). Kasnije mi je sam Vladimir javio da je uz ukulele koristio marakasi i nekakvu dečiju pištaljku, te da je Jože Zupan napravio ritmove na synthu za par pjesama, dok je ženski vokal Višnja Fičor.
Glazba je vrlo minijaturna kao i u slučaju Kodagain, svedena je na osnovnu melodiju koja ne prelazi izvan pop pragova, no čitav album odiše vrlo mirnom idiličnom atmosferom iz vremena ranih godina 20. stoljeća uokvirenu povremenim psihodeličnim i eksperimentalnim izletima. Pjesme su vrlo kratke, u prosjeku negdje oko 2 minute, te nakon početnih eksperimentalnih improvizacija "I don’t want to set the world on fire, take 1" (obrada E.Seller / S.Marcus / B.Benjamin / E.Durhan), "Out of season grapes", lo-fi psihodelične "Oh yeah" koja djeluje kao da je proizašla nakon nekakvih čudnovatih spojeva Can, The Residents, Flossy And The Unicons, Blackout Procession, neo-folka i akustičnog komornog gothica s uvrnutim vokalom za kojeg je vrlo teško zaključiti da li je muški ili ženski, dolazi se do nekoliko vrsnijih skladbi na albumu. To je "All I really want to do", vrlo kratka jednominutna obrada Bob Dylana, zatim kabaretska "Bagel Dreadel song" kao da je ponikla u vrijeme crno-bijelih filmova '20-tih godina 20.stoljeća gdje je vokal mutan i namjerno nerazgovjetan, no baš upravo zbog ovakve produkcije ne samo ova kompozicija, već i čitav album ima strahoviti starinski šlih vremena kojih se jedino prisjećamo zahvaljujući prastarim filmovima između dva svjetska rata. Jedan od najupečatljivijih komada je obrada Johnny Casha nazvana "Folsom spoon blues" u kome se može osjetiti suptilan spoj pop melodije, bluesa i rock svjetonazora na minimalistički obrađen način s obiljem psihodelije koja prevladava u posljednjem dijelu skladbe. U drugoj verziji "I don’t want to set the world on fire, take 2" pojavljuje se prekrasni elegičan ženski romantičan vokal Višnje Fičor kao uzet iz '20-tih i '30-tih godina 20.stoljeća kada su swing, tango i kabare imali svu draž onoga što danas otprilike nazivamo pop glazba. Isti ženski vokal pojavljuje se u "I only have eyes for you" (obrada A. Dubin / H. Warren), zatim u neuobičajenom spoju duba i trip-hopa na akustičan lo-fi ukulele način kroz pjesmu "Oh Gretchin" koja je popraćena s tri ženska vokala od kojih je jedan na francuskom, a jedan na njemačkom jeziku, te u nešto temperamentnijoj "San Antonio" pred samim krajem albuma koja ima i neke elektronske elemente. Skroz neobično.
Album ima i mnoštvo eksperimentalizacije (teme "Oh wow", "Nice work if you can get it" - obrada George Gershwina, "Hey you", "To smile", "Mamboo", "Rye yellow"), no sva ekspresija se svodi na oživljavanje starinskog duha od prije skoro stotinjak godina. Kada bi se generaliziralo, uz sva namjerna škriputanja, šuškanja i cjelokupnu prikazanu glazbenu građu zasnovanu na starinskom zvuku ranih godina 20.stoljeća, biti ću slobodan navesti da je ovakvu strukturu mogao napraviti jedino vješti futurist koji je igrom slučaja mogao predvidjeti što će se u popularnoj glazbi dešavati kroz naredno stoljeće. Dakako, to nisu mogli predvidjeti niti najvještiji kompozitori tog vremena koji su otvarali nove horizonte u eksperimentalnoj, avangardnoj i electro-acoustic glazbi, pa je stoga ovaj album u određenu ruku vrlo dosjetljiv i nadasve neobičan spoj starinskog romantičnog zvuka i uglavnom klasičnih pop formacija. Vrlo zanimljiv, po domišljatosti i kreativnosti veoma originalan i nadasve raritetan album.
Naslovi: 1. I don’t want to set the world on fire, take 1, 2. Out of season grapes, 3. Oh yeah, 4. All I really want to do, 5. Bagel Dreadel song, 6. Ain’t she sweet, 7. Oh wow, 8. Folsom spoon blues, 9. I don’t want to set the world on fire, take 2, 10. I only have eyes for you, 11. Nice work if you can get it, 12. Oh Gretchin…, 13. Hey you, 14. To smile, 15. Amber lady, 16. Mamboo, 17. San Antonio, 18. Rye yellow
Ocijena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/spoonblindedwilliams

VULKANIZER - Vulkanizer (2009, Slušaj najglasnije, reizdanje)
Reizdanje prvotno objavljene audio-kasete ovog zagrebačkog rock banda odnosi nas u jedan od najranijih perioda Slušaj najglasnije kada nisu svi bandovi s ove etikete mogli biti objavljivani na vinilima, a kaseta je bila osnovno znamenje demo bandova. Niti sam Zdena se baš ne sjeća najtočnije koje godine je objavljen ovaj polusatni materijal sa 6 pjesama, a da budem iskren, niti meni osobno imena ovih glazbenika nisu znana. Redom, to su Filip Kantoci (vokal), Robert Fišter (bas), Srđan Gošev (bubnjevi), Goran Grčić i Rejhan Okanović (gitare), a materijal je snimljen negdje početkom '90-tih godina u studiju Underground, te kako se na omotu navodi, u Medulićevoj u Zagrebu. S unutrašnjeg omota može se iščitati da je u to vrijeme band radio dvije godine, no što se kasnije s njim desilo, zaista mi nije poznato.
Glazba na ovom albumu u trajanju od 30 minuta je tipični progressive/sympho-rock s natruhama bluesa i prve polovice '70-tih u kojoj prednjače vodeće gitarske solo linije i isprepletene melodije, te izniman hard-rockerski vokal koji se očigledno palio na Robert Planta i cijelu pripadajuću r'n'r strukturu. Vokal je zaista upečatljiv, snažan i pravo muški testosteronski odriješen, te je zaista veliko čudo da Filip Kantoci nije izašao na daleko širi medijski prostor. Međutim, valja pogledati i samo vrijeme izlaska ovog izdanja kada je početkom '90-tih u žiži bio hardcore, grunge i alternativni rock, a Vulkanizer se s ovim materijalom nikako nije uklapao u domaći voz kojeg su vozili Majke, Messerschmitt, Let 3, Overflow i Hladno pivo. Daleko od toga da ovaj album uz sav svoj staromodni zvučni design nema svojih čari; pjesme su iskrene, lirski su prilično dotjerane, svirka gitarista je na visokom nivou (mogli bi im pozavidjeti i mnogi daleko razvikaniji bandovi), ali je produkcija tanka ko papir. Bez obzira na loš i nedorađen zvuk, ovih 6 pjesama su fini, neizbrušeni dijamanti koji bi u rukama nekog producenta s dobro ugođenim sluhom mogli napraviti i više od onoga što je ova kaseta u ranim '90-tim mogla napraviti.
Najbolji dio albuma su prve tri skladbe - "Seoska lola", "Sjeverno od Save" i "Ljubav" - gdje Vulkanizer potpuno dočarava svoju impresiju sympho/progressive-rockom na način mnogih znamenitih bandova '70-tih godina (od Led Zeppelin do Yes, Jethro Tull, Indeksa, Dado Topićevog Time i prvog albuma Drugog Načina), a da su imali spretnog ton majstora, ova tri bisera su mogli uokviriti u daleko boljoj varijanti prema metalu na način Sage ili Dream Theater. To je tu negdje. Drugi dio albuma otvara tipična gitarska rokačina "Neću da sviram na playback" koja provlači reference Rory Gallaghera i Alvin Leeja, nastavlja se sa laganim doom primjesama Black Sabbath kroz mračnu, vrlo dobru psihodeličnu sympho elegiju «...a imala je krila», te završava sa «(I) kako se pekao kruh», najlaganijim komadom koji donosi obilje tugaljivog down-tempo bluesa.
Aranžmanski, tekstualno i glazbeno, ovo je bio vrlo dobar rad kojeg nitko nije primjetio, a da iskreni budemo, niti sam izdavač se nije baš previše potrudio da ga plasira negdje izvan uskih okvira ono malo tadašnjih zagrebačkih klubova. Šteta, materijal je fin i pitak, doduše loše snimljen i produciran, ali se s njime moglo napraviti mnogo. Ovako ostaje samo kao dokument jednog banda koji nikad nije uspio.
Band nema nikakvu web-stranicu.
Naslovi: 1. Seoska lola, 2. Sjeverno od Save, 3. Ljubav, 4.Neću da sviram na playback, 5. ...a imala je krila, 6. (I) kako se pekao kruh
Ocijena (1-10): pjesme 8, produkcija 2