Recenzije – SLUŠAJ NAJGLASNIJE 2009.,
9.dio
Malo veća pošiljka Slušaj najglasnije za jesen 2009. donosi 7 albuma: AE
(Zrenjanin), ALCOHOLICA (Bihać), nove BABILONCE (Zagreb), ISIDOR (Majdanpek),
MARINADA (Rijeka), ALEKSANDAR POPOVIĆ i TEARPALM (oba iz Niša)
AE - Desintegray (2009, Slušaj najglasnije)
Koliko se može zaključiti iz vrlo siromašnog press materijala,
ovo je jedan od projekata dWARF-a iz Zrenjanina o kome nema nikakvih podataka.
Prema glazbi
koja se nalazi na 42 minute albuma, riječ je o još jednom oneman bandu koji
funkcionira u nepovredivosti kućne atmosfere, samo s razlikom što se bazira
na ustaljenoj formi psihodeličnog rocka koji zagovara post-punk, gothic i
post-rock s natruhama post-grunge i laganijeg metala. DWARF, čovjek koji
je kreator ove glazbe zasniva svoj autorski opus na klasičnim instrumentima
(gitara, bas) s upotrebom kibernetičke ritam mašine koju je pokušao adaptirati
kroz što dostojniji zvuk akustičnih, živih bubnjeva, ali to mu nije baš najbolje
uspjelo zato jer se trudi biti autentičan rock ambijentalac koji nije po
ničime vezan uz elektroniku. No, kako god, ovdje su odreda prisutni sasvim
solidni instrumentali, ponekad i vrlo vješto koncipirani, ali ta prokleta
ritam mašina, premda je vrlo dobro programirana sa prelazima, činelama, fuzzom...
zvučno se nikako ne uklapa u cjelokupni doživljaj, štoviše, baš ga kvari.
Premekana je, nema 'groove' i tu završava cijela priča koja se neprestano
vrti u krug oko autora koji su najveću pažnju posvetili kompoziciji, melodiji,
no u okviru ritmičkog naboja koji bi ovdje morao biti izrazito naglašen ne
vode dovoljno računa. Evidentno je da dWARF ima odlične melodijske zamisli
koje riješava sa suptilnim osjećajem za sklad i harmoniju estetike, ali ritam-mašina
koju je koristio ovdje zvuči samo kao nužno zlo, dok pak kao primjer navedimo
Claymore koji su manjak živog bubnjara nadomijestili sa fantastično nabijenim
ritmovima. Razlike u tom vražjem 'groove' su ogromne i to je vidljivo s Marsa,
ali ovih 10 kompozicija imaju svoj kreativni potencijal zahvaljujući suptilnoj
gitarističkoj svirci i vrlo dojmljivom formatu koji prelama podjednako harmoničnost
i estetiku (uvodna "Around axis"), posve lagani neo-folk / gothic ("And we
reached for the outside" s gošćom Jelenom Korićanac na pratećem vokalu)
i čvrste distorzirane gitarske riffove koji se ponekad pronađu u opusu albuma
(pjesme "Downing", "Few words from our sponsors", "I have lost a dream and
he's nowhere to be found", "Those who tell the truth shall die"). Tek jedina
pjesma sa pravim bubnjarem je instrumental "Another step forward" (tako se
barem navodi na njihovom webu, ali hm, ne bih rekao...) gdje svira stanoviti
Pancho, no i ona djeluje kao ritam mašina.
Kad ne bi bilo tih loše ugođenih ritam mašina, te kada bi ovdje bio prisutan
živi bubnjar, ovo bi mogao biti vrlo dobar album sa iskonski čistim udarcima
koji su neophodni ovakvoj vrsti muzike. Ritam mašina je ovdje pokvarila svu
draž glazbe. Ovo ipak nije dance-rock ili electro, industrial, noise... gdje
se elektronski ritam tretira kao jedan od obaveznih temeljaca. Šteta. Glazba
s ovog albuma je vrlo dobar križanac atmosfere nekolicine žanrova posljednjih
10-tak godina od Nick Caveovih The Bad Seeds, Radiohead, preko Explosions
In The Sky, do Muse i neo-sympho/emo-core shoegazera (osobito već navedena
kompozicija «Those who tell the truth shall die»), ali ta ritam mašina zvuči,
da prostiš, kao da nabijaš po kartonskim kutijama. Samo bubnjeve uživo ovdje
staviti i stvar je riješena. Melodije su lijepe, a o ljepoti i standardima
ljepote ne treba govoriti jer su ukusi po tom pitanju različiti.
Naslovi: 1. Around
axis, 2. And we reached for the outside, 3. Downing, 4. Another step forward,
5. Few words from our sponsors, 6. Floating warmth, 7. I have
lost a dream and he's nowhere to be found, 8. Reason for dying = reason for
living, 9. Those who tell the truth shall die, 10. Mouthful of rain, 11.
Thick air
Ocijena (1-10): 5
Web: www.myspace.com/dwarfofbend
ALCOHOLICA - Alcoholica (2009, Slušaj najglasnije)
Supergrupa koja dolazi iz Bihaća napravila je pravi starozavjetni
rock album koji prati sve tendencije onih znanih postulata kada su žene voljele
muškarce,
muškarci su voljeli žene, svi su obožavali sex'n'drugs'n'r'n'r, a svijet
je izgledao najbolje što je ikad mogao. Ima jedna dobra izjava - 'onaj tko
se sjeća '60-tih, nije ih niti proživio', a ovaj band zaista pruža pravi
uvid u stanje stvari emocija od kojih se stvaraju trnci u organizmu. Može
tko zna što prigovoriti ovom bandu da se furaju na AC/DC što je donekle točno,
ali skladbe na ovih klasičnih, starinskih 43 minute slušatelja ostavljaju
bez riječi. Sa starim načinom uvod-kitica-refren-solo-završnica, ova četiri
majstora zanata su napravili album da se smrzneš, ali sa dobrih 30 godina
zakašnjenja.
Nemam pojma o sceni Bihaća, ali kaže povijest da su ovi momci
svirali u bendovima Tetrapak, Komplexi, Napalm, Racija, Avangarda, Juke Box,
Kondor
itd... (majko mila, bilo ih je još?), kojima je glavni cilj oduvijek bio
svirati rock. A ova četiri tipa zaista sviraju rock koji se možda nekome
neće sviđati, no sviraju ga na starim hard- rock/metal osnovanama i imaju
pjesme koje su odreda na hrvatsko-srpskom jeziku. Baš se ne sijećam da sam
u zadnjih, Bog-te-pitaj-koliko-godina imao prilike recenzirati ovakav r'n'r
nadahnuti album gdje momčad zna točno što želi i ne pretjerava sa istinskim
porivima. U bandu su E.M. (gitara), Dado (bas), Švabo (bubnjevi) i fantastičan
pjevač koji se zove Opera. Ovaj album je, onako ruku na srce, nešto najbolje
što se na ovom seljačkom Balkanu moglo pojaviti od zadnjih kreativnih istinskih
pokušaja Dugmeta i Divljih Jagoda, Vatrenog Poljupca i Atomskog skloništa
sa svim čarima klasičnog bikerskog r'n'r-a.
Ja sam ostao nevjerojatno iznenađen
sa njihovim pjesmama koje su odreda hard-rockerski posložene u jednostavne
kosture, ali čovječe, kakva energija
dopire iz tih pjesama... to je to! R'n'r!
Prvo vas dočeka snažna, prava muška,
testosteronska "Ona to voli", (to je zbilja poziv na sex), a ako vas partnerica
nakon ove pjesme 'odkanta' slijedi
satira u obliku klasičnog, već zaboravljenog formata sentiša "Kada stanu
snjegovi". Eh, da je ova stvar bila tamo negdje 85-86 da razdrma onu katastrofa
scenu Merlina, Hari Mata Hari i Dugmeta sa Islamovićem, to bi bio hit kojeg
bi generacije Plavih Orkestara i dan danas pjevale. Ne znam koliko Goran
Bregović i dalje ima zanimanje za svoju Bosnu i ex-YU, ali ovi Bihaćani su
ga pokopali u skladbi "Leila" na svim područjima. Napravili su doduše stereotipnu
skladbu, ali ona govori o uobičajenoj navici Balkanaca da se prepuste pijači.
Stvar je vrlo sofisticirana i uopće nije 'pop', ako netko slučajno pomisli.
"Kao ti i ja" ima reference AC/DC, ali najjači je glas pjevača Opere koji
zagovara pravi sex'n'drugs'n'r'n'r. U obradi "Škola je završila (Dealer)"
ima određenih konotacija na Alice Coopera ("School's out"), ali u principu
nema pretjetjerane veze s originalom. U principu, svih 9 pjesama na nešto
asocira, a ta osnova je vrijeme kada je r'n'r bio najpopularnija glazba na
svijetu kojem su predvodnici bili Led Zeppelin. Shodno tome, album je podjednako
namijenjen nostalgičarima kao i novoj generaciji koja sve više otkida na
provjerene klasike i standarde, te premda je ovo istinski retro s autorskim
kompozicijama, sve je to još uvijek dovoljno uzbudljivo i primamljivo za
one koji traže pravi r'n'r.
Naslovi: 1. Ona to voli, 2. Kada stanu snjegovi,
3. Leila, 4. Kao ti i ja, 5. Škola je završila (Dealer), 6. Sneguljica i 7
kretena, 7. Trenutak odluke, 8. Žena
100%, 9. Pjesma rockerska
Ocijena (1-10): 7
Web: nemaju web
BABILONCI - Mala fuk muzika (2009, Slušaj najglasnije)
Treći zvanični album Babilonaca u 2009. je ustvari reciklaža već ranije
objavljenih pjesama u izmjenjenim verzijama. Po običaju, na omotu manjkaju
vitalne informacije (nema ama baš nikakvih podataka), a na nedavnom koncertu
Mudhoney u Zagrebu, St mi je prišapnuo da na ovom albumu nema njegovog doprinosa.
Uz već ranije poznate naslove, ovdje se nalazi cijeli niz sampliranih plesnih
psycho dub komada u rasponu od široke lepeze natruha zvukova s Jamajke do
najrazličitijih vrsta kojekakvih izvođača koji nose nazivnik 'dub soundsystem'.
Materijal je sasvim solidno snimljen, no bez vitalnih informacija uopće se
ne može zaključiti šta je od svih gotovo punih 80 minuta djelo živih glazbenika,
a šta je čisti elektronski sampling. Tako se ovdje nalaze plesni komadi "Radio
rodeo" pod primjetnim utjecajima Detroit minimal techna, zatim izraziti psycho-experimental
"No one dub", jednostavno baražirana "Koren celog zla" s epicentrom teme
u novcu, reggae/dub "Rege za zagorske brege", nova remix varijanta jedne
od najupečatljivijih Zdenkovih stvari "Stanje znanja" još iz vremena kada
je okončavao karijeru sa Lošim Dečkima... Zdenko sve vokale izvodi s obiljem
delay i echo efekata s povremenim omaškama za koje ne mari pretjerano, a
uz debele naslage prostornih minimalističkih basova i standardnih psihodeličnih
dubova posebno se izdvaja usna harmonika i melodika Robert Bušića - Busha
koji bi kao i na prethodnom albumu trebao biti u funkciji bubnjara. U cijelom
sklopu nema gotovo nikakvih gitara izuzev sampliranih zvukova (gitara se
pojavljuje tek u jednom od posljednjih brojeva "Ganđa rančer"), te se ova
"Mala fuk muzika" može bez ikakvog presedana staviti u fah plesne elektronske
dub glazbe.
1. Kaje, štaje, čaje, 2. Radio rodeo, 3. No one dub, 4. Koren celog
zla, 5. Rege za zagorske brege, 6. Sivo nebo, 7. Bilo kad, bilo de, bilo
kak, 8. Ganđa rančer,
9. Ta ona, 10. Stanje znanja, 11. Bonus: zabava
Ocijena (1-10): 6
web: www.myspace.com/babilonci
Diskografija: UMETNIKI - Kaj bi šteli ti umetniki (2007, 2cd's) /
BABILONCI - Blatnjavi puti (2007) /
BABILONCI - Drobilica duša (2007, Slušaj najglasnije) /
BABILONCI - Babini lonci II (2007) /
THE BABYLONIANS - The Baby Lonelians (2007) /
BABILONCI - Ko' je ubio Satana? (2007, 2cd's) /
BABILONCI - Odma snimaj! (2008) /
BABILONCI - Slučaj muzikalne krave/ The Case of the Musical Cow (2009) /
BABILONCI - Generalna proba (2009) /
BABILONCI - Mala fuk muzika (2009)
ISIDOR - Jedan koji putuje sobom (2009, Slušaj
najglasnije)
Drugi kantautorski album Isidor Igića iz
Majdanpeka donosi kreativan dio indie country-americane, te se u određenoj
mjeri nastavlja na onu domaću
akustičnu underground struju scene koju predstavljaju izvođači poput Mika
Male, Voland Le Mat, Balans, Čopora, Olovnog Plesa, Luke Belanija, Lotusa,
Prkos Drumskog, pa i posljednji albumi riječke Marinade... Isidor je prije
svega orijentiran na snažan lirski segment kroz jednostavne, ponekad vrlo
kratke, ali jezgrovite tekstove (svi su na srpskom jeziku izuzev skladbe
"Moondog" koju je napisao stanoviti Moondog) sa neo-klasičnim glazbenim pečatom
postmoderne s natruhama dark-popa i doprinosa ambijentalnog neo-folka. Sam
je odsvirao sve instrumente (akustična gitara, bas, bubnjevi), a katkad se
posluži pozadinskim linijama syntha i elektronskim zahvatima u svrhu što
bolje 'sam svoj majstor' produkcije. Kroz njegove aranžmane u okviru vrlo
prijemčljivog materijala (37 minuta) daju se raspoznati elegične reference
Bob Dylana, Nick Drakea, Joy Division, Neil Younga, CSN&Y, Leonard Cohena,
The Smiths, pa i Darka Rundeka (posebno zbog vrlo sličnog vokala), a osobitu
autorsku kvalitetu pruža kroz naslove "Aaa", "Magle maglite", jednostavan
pop u 1/1 taktu "Taj dan je blizu" i završnu reggae "Ko je kao ti". Materijal
je prijatan, dorađen u fazonu minimalističke linije kojom pokreće sve svoje
autorske potencijale i nema nikakve sumnje da je istočni dio Srbije izbacio
novog kreativca koji se otvoreno bacio u koštac sve popularnijeg i vrlo rasprostranjenog
novog akustičnog vala ovozemnih kantautora/ šansonjera koji se temelje na
bogatoj rock baštini.
Naslovi: 1. Aaa, 2. Pop, poslednji put, 3. Očevi, 4. Magle
maglite, 5. Bura, 6. Čuvanje, 7. Moondog, 8. Taj dan je blizu, 9. Noćni buket,
10. Ko je kao ti
Ocijena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/isidoriga
MARINADA - Majstor i marinada (2009, Slušaj najglasnije)
Drugi album Marinade u 2009. godini je relevantni nastavak
njihovih prethodnih akustičnih radova, te se sasvim jasno uočava profinjena
konstanta gitarističkog
dvojca Marin Alvir - Josip Maršić koji su nakon odlaska iz Gori Ussi Winnetou
svu svoju kreativnu snagu uperili ka ovom bandu. Premda su sa Franci Blaškovićem
radili dugi niz godina, zadivljujuća je spoznaja da unatoč drskom, sočnom,
protestnom i vulgarnom leksiku nisu apsolutno nikakav sličan duh i svjetonazor
prenesli u Marinadu. Štoviše, čak više nema niti onih electro i eksperimentalnih
nijansa koje su imali na svojim ranim albumima "Live In Rijeka", "Marinada"
(oba 2006), "Analog Dog" ili "Son Of The Sun" (oba 2007), već su posve ušli
u romantiku, ambijentalne pasaže i pjesme nadahnute dubokim emotivnim i svjetovnim,
gotovo christian-rock / pop nabojem. Njihova osnovna snaga koja se provlači
kroz posljednja dva albuma i ovdje je prisutna kroz splet akustičnih, odnosno
vrlo laganih pjesama na amplificiranim gitarama bez ikakve pratnje klasičnog
seta bubnjeva što katkad nadomještaju ritmičkim vox-extended efektima, a
najjači su tekstovi puni iskrenih, čistih i trezvenih pogleda na svijet kroz
posve minorne liričke fragmente od svega nekoliko stihova. Osobito se izdvajaju
kratke post-rockerske snene ambijentalke "Za Isusom" sa metafizičkim insinuacijama
('svijet je svijesno svijetlo ako hvata dah/ moj me vodič-poluvodič navodi
da budem tu i sad, a tijelo bi se prodalo za sekundu-dvije sna...'), završna
"Zrno ljubavi" ('...ljudi vraćaju se Zemlji, Zemlja njima vraća dar... u
tvome kraljevstvu od sreće ne vidi se granica, samo jedno pada znaj - jedan
kralj, jedna kruna, jedno zrno ljubavi...') i drugi dio albuma koji je blage
eksperimentalno-ambijentalne potke (pjesme "Voda", "Zmija", "Sreća", "Ovo
nije kraj"...).
Album je striktno namijenjen za duboko promišljanje i razmatranje mnogih
elementarnih, duhovnih i materijalnih pojava koje okružuju čovjeka, te se
shodno tome može smatrati jednom vrstom suvremene mantre kakva je vrlo rijetka
u ovoj civilizaciji pretrpanoj bludom, nemoralom, ratovima i borbama za moć,
vlast i materijalnim bogatstvom. Nešto posve novo u opusu Marinade sa snažnim
i upečatljivim autorskim doprinosom.
Naslovi: 1. Tester, 2. Čovjek bez poljubca,
3. Pa, da, 4. Modni detalj, 5. Majstor i marinada, 6. Barrique, 7. More,
8. Za Isusom, 9. Voda, 10. Zmija, 11. Sreća,
12. Ovo nije kraj, 13. Zrno ljubavi
Ocijena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/marinadamusic
Diskografija: Live In Rijeka (2006, Slušaj najglasnije) /
U Rijeci kiša pada (2006, Slušaj najglasnije) /
Marinada (2006, Slušaj najglasnije) /
Analog Dog (2007, Slušaj najglasnije) /
Son Of The Sun (2007, Slušaj najglasnije) /
Drvo života/ Mikroklima/ Za žene i muškarce, 3 CD's (2008, Slušaj najglasnije)
/
Tajni svijet (2009, Slušaj najglasnije) /
Majstor i marinada (2009, Slušaj najglasnije)
ALEKSANDAR POPOVIĆ - Alonia Fuelse (2009, Slušaj
najglasnije)
Glazbu i tekstove na izmišljenom jeziku osmislio je Aleksandar
Popović iz Niša (polovina duet banda Lihen) koji je ovdje u određenu ruku oneman
band
(svira električni klavir, gitaru, blok i flautu), kreirajući kompozicije
nadogradnjom minimalističkih zvučnih efekata. Na albumu gostuje 5 glazbenika
(Milan Vukić - gitara, Bojan Petrović - vokal, udaraljke, Dušan Vukić -
klavijature, Sanja Živković - vokal i Nenad Jovanović - gajde) koji daju specifičan
znamen
ovom sasvim neobičnom albumu s bogatim koktelom ambijentalne, elektro-akustične,
amplificirane, pa i neo-folk, post electro noise-industrial i eksperimentalne
glazbe. Kroz sve ove navedene stilske prizme prodiru snažne natruhe popa
u artificiranom izdanju preko uglavnom instrumentalnih komada u kojima su
vokali posve potisnuti u guste naslage psihodelične atmosfere (pjesme "Konia
Safen", "Sanda folave") što ponekad nalikuje na izgubljeni orijentir shoegazera
i psihodeličara s konca '80-tih (MBV, Galaxie 500, Pale Saints...), no daleko
od toga da se ova glazba može utrpati u isti koš sa gitarističkim bandovima
koji su si tokom karijere samo gledali cipele. Prije bi bila usporediva sa
radovima Brian Enoa (ambijentalna faza), Tangerine Dream, Throbbing Gristle,
te eksperimentalnih impresija Holger Czukaya i David Sylviana, no ovdje se
unatoč jednostavnom minimalističkom kosturu kojeg čini čak 20 tema provlači
snažna autorska sposobnost da se zaputi na put u nepoznato. Daleko od toga
da je riječ o čistom eksperimentu jer ovdje zaista ima svega u vrlo prijatnim
i mirnim, te prozračnim pasažima koji su katkad obogaćeni natruhama egzotičnog
folka koji odzvanja kao miljama udaljen od urbane vreve smješten na granicama
imaginarne percepcije. Osobiti ugođaj pružaju teme "Temolas" sa pozadinskom
flautom, neo-folk "Orit" uz gajde, vox-extended tehniku Sanje Živković i
gitaru koja je adaptirana poput ouda ili barem šargije. Skladbe su uglavnom
satkane od jednostavne minimalističke potke koja se tokom čitavog albuma
proteže u obliku kratke instrumentalne mantre na koju se stepenasto dodaju
najrazličitije efektne improvizacije (primjerice u najduljoj temi "Zeniel",
cca 7 minuta) koje katkada zaglibe u repetacijama ("Nolen"), ali sve skupa
kroz tok "Alonia Fuelse" prodefilira vrlo spretno i domišljato što sve skupa
rezultira zaista nepredvidljivim raspletom događaja nakon ona dva albuma
Lihen ("Nepoznate istance", 2008 i "You Better Throw Smile Off Your Face
Before I Nake It Off", 2009, oba za Slušaj najglasnije).
U globalu gledano, ovo je daleko veće oslobođenje zvučnih teritorija i otvaranje
vidika ka artu što podrazumijeva da će se od ovakvih ideja kroz izvjesno
vrijeme razviti vrlo plodna kreativna konstrukcija autora koji teži ka sofistikaciji
i svojem, ali upravo svojem, nadasve vlastitom stilu kojeg mu nitko ne može
osporiti.
Imaginarno i bajkovito ambijentalno djelo koje je ipak malčice
predugačko u fantazijama okupanim atmosferama kojima samo manjka fabula i
koncept da
bi dobilo svoj pravi smisao. No, korak po korak...
Naslovi: 1. Araman, 2. Hont,
3. Armenia sant, 4. Senafrena, 5. Samgodija, 6. Univel, 7. Konia Safen, 8.
Hum, 9. Plamera, 10. Sanda folave, 11. Arine, 12. Temolas, 13. Orit,
14. Zeniel, 15. Savim opol, 16. Elonis, 17. Nolen, 18. Fras edem, 19. Safena,
20. Plamera (version-02)
Ocijena (1-10): 7
TEARPALM - Tearpalm self-titled (2009, Slušaj
najglasnije)
Treći album Tearpalma je novo instrumentalno sofisticirano
djelo koje se tek u nekim segmentima nadovezuje na čudnovati prethodnik "Objections
On
Luminance Of Things" (2009, Dark:Scene Records 026). Ovdje album starta sa
kratkim introm "21122012" u kojem su izmješani samplovi iz mjuzikla "Hair"
("Let the starshine") i filma "Limeni bubanj" uz prljavi lo-fi d'n'b ritam,
a potom se zvučni kostur okreće u posve tromom, skoro Pink Floydovskom psycho
atmosferom kroz 14 minuta dugačku temu "Pending promises" koja je odijeljena
na 3 stavka. "Sleeping sickness" je tipičan electro-drone, "The endurer"
blago priziva minimalistički plesni techno-trance (bez ritam mašine), dok
je posljednji "A minor disaster" lagani elektro-akustični ambijentalni komad
na amplificiranoj akustičnoj gitari u kome se čak pojavljuju i nijemi vokali
samog Tearpalma koji najavljuje da bi se od njega u skoroj budućnosti mogle
očekivati i pjevane skladbe. Već ovim konceptom sa troslojnom kompozicijom
Tearpalm pokazuje svoje visoke glazbene standarde koji prerastaju u stanoviti
sympho/space electro minimalizam (nije rock) koji se nastavlja u eksperimentalnoj
"I was a terrible son, 666" s osjetnim natruhama Throbbing Gristle uz brojne
pozadinske noise varijacije i kombinirane ukrštene melodije. "Strah od crne
planete" je još jedan podulji komad (11 minuta) koji provlači lagani industrial,
gusti psihotičan ambijent, eksperimente, ritmičke repeticije, a i samplove
sa "Another Bitches Brew" Miles Daviesa s bootlega snimljenog 1971. u Beogradu
što u nekim momentima ovog priličnog glazbeno naoko mirnog kaosa donosi atmosferu
razbijenog miksa avangarde, neoklasicizma i eksperimentalne teatralnosti
Einsturzende Neubauten iz druge polovice '80-tih. Broj "1999-2009" je naoko
najmirniji, no i on sadrži mnoštvo čudnovate, potisnute guste atmosfere,
a kako se album približava svojem finišu, evidentan je snažan autobiografski
pečat koji kulminira u posljednjoj temi "Otherness" koja ponovno
sadrži tri stavka. "Dripping socket dirge", "I was a terrible son part 2"
i "Sapientia
at wintertime" već samim naslovima dovoljno govore da je Tearpalm išao u
strasnu autobiografsku poemu poput stanovitog epitafa na vlastitom grobu.
/sapientia (lat.) = mudrost, ali krajnji cilj nije znanje, nego mudrost;
želi se Boga iskusiti, doživjeti/ Nije uzalud tvrdnja da su intelektualci
na stanoviti način uvijek proroci zahvaljujući svojem znanju, mudrosti i
razboritosti, a ovdje je autor definitivno pridodao i svoj smisao za ukus
različitosti od divljenja i radosti života, do insinuacija na kajanje, očaj,
mržnju i nezaobilaznu smrt. Ove tri posljednje instrumentalne stavke prožete
su naglašenom ekspresijom, ambijentalnošću, vrlo skladnim, ali turobnim minimalističkim
melodijama i tihim 'sakrivenim' izvodom koji iznosi 5 minuta u obliku prigušenih,
nerazgovjetnih šumova i ženskim vokalnim samplom koji kaže 'tokom procesa
bolesti dolazi do osiromašenja, slabljenja nekih sposobnosti, odnosno psihičkih
funkcija. Procesom rada, znači jednom usmerenom delatnošću dolazi do sinteze,
odnosno popravljanja tih psihičkih funkcija i upravo je to terapijski efekat
rada'.
Album za razmatranje koji je namijenjen strpljivoj i racionalnoj audijenciji.
Naslovi: 1. 21122012, 2. Pending promises a) sleeping sickness, b) The endurer,
c) a minor disaster, 3. I was a terrible son, 666, 4. Strah od crne planete,
5. 1999-2009, 6. Karma sleuth eats the fist, 7. Otherness a) dripping socket
dirge, b) I was a terrible son part 2, c) Sapientia at wintertime
Ocijena
(1-10): 8
Web: www.myspace.com/tearpalm
Diskografija: Prijatelj sa duhovima mesta (2008, Slušaj najglasnije) /
Objections On Luminance Of Things (2009, Dark:Scene Records 026) /
Tearpalm self-titled (2009, Slušaj najglasnije)