Recenzija - DUBRAVKO LAPAINE
- "Kosmopterix" (2009, Didgiland Records)
Digeridoo, arhaizam, etno, pop, jazz i klasika kroz konceptualni bajkoviti
svijet kozmičkih fantazija. Metafizika ili ne, ali čarolija i magija zvuka
drvene puhaljke su tu.
Drugi album digeridoo umjetnika o kome smo već govorili (tekst 'Demo izvođači
2009., 4. dio' http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=6641) ovim albumom je
ušao u sam gornji dom svjetski priznatih world-music izvođača. Posljednja
pjesma na albumu, "Misao iz daleka" uvrštena je među 10 najboljih world-music
kompozicija vodećeg provajdera međunarodnih glazbenih natječaja, World of
Music Awards u organizaciji We Are Listening (pobjednicom je proglašena kineska
pjevačica Gong Linna).
Da se ne ponavljaju određene, uglavnom iste tekstualne fraze koje su vezane
uz ovog izuzetno nadarenog umjetnika na zaista raritetnom instrumentu ne
samo na Balkanu, već i u ovome dijelu svijeta (inače on sam izrađuje digeridoo),
odmah težište teksta bacamo na album. Pisati recenziju ovog albuma nije nimalo
lak zadatak. Preslušavao sam ga tko zna koliko puta i svaka repeticija je
nanovo otkrivala gomilu sitnica koje prolete u djelićima vremenskih odmaka.
Sam instrument i njegov zvuk su toliko čudesno-jednostavni, a opet komplicirani
za pojasniti da ponekad činjenice o ovoj izvedbi izazivaju kontradiktornosti
uvriježenih glazbenih postulata, dok, pak s druge strane, aranžmani i formati
u kojima je Lapaine komponirao skladbe znaju i glazbeno akademsko potkovanu
osobu dovesti do ludila. Primjerice, puštao sam ga jednom mojem kolegi sa
muzičke akademije, čovjek nije znao šta bi rekao, već je napomenuo da bi
volio taj zvuk pretvoriti u notno pismo, ali nije umio čega bi se prihvatio
i kako bi masu tonova ispisao jer u većini odsjećaka ne postoje klasične
harme i fazoni, već se ritam pretvara u melodije. Vraški teško ne samo za
pojasniti, već i za prikazati na notnom crtovlju....
Što se tiče tehničkih pojedinosti, sniman je u Kramasonic studiju kod Nikše,
djelomično u Kinu SC, knjižnici u Kostreni, te kućnom studiju samog Lapainea,
a masterirao ga je stanoviti JJ@ Golden Mastering. Albumu je prethodio kratki
promo EP sa tri kompozicije koji je štampan u limitiranom izdanju, a već
tada su na omotnici bile navedene uglavnom sve skladbe koje će se kasnije
pojaviti i na cjelovitom djelu.
Funkcionalnost ovog drvenog duhačkog instrumenta australskih Aboridžina
bio je osim u tradicionalnom glazbenom i obrednom pogledu korišten i za odašiljanje
poruka na golemim pustinjskim prostranstvima Australije, te se oko njega
tisućljetnim predajama stvorila čitava filozofija, kao i tehnika baratanja
puhanja u cijev. Lapaine je godinama detaljno proučavao ovaj instrument gradeći
svoj sistem, tehniku i način savladavanja nekoliko vitalnih osobina – puhanje,
micanje usnama, način kreacije tonova, udisanje i izdisanje, povremeno lupkanje
po cijevi u svojstvu tempa i ritma, te konstantnost održavanja zvuka (i kondicije)
što je posebno važno kod nastupa uživo. Gledao sam ga na Novom Zvuku (5.V
2009.) kada je oduševio ne samo svojom vještinom, već i umjetnički dotjeranim
dojmom vlastitih kompozicija koje je gotovo izveo u jednom dahu. Naravno,
kroz album postoje određeni breakovi i pauze u kompozicijama koje su gradacijski
satkane od temeljito savladane vještine ovog nadasve zahtjevnog instrumenta
kako bi se sama izvedba uživo mogla što konciznije i revnije interpretirati.
Nekada su glazbeni rock kritičari nevoljko posmatrali plejade pionira koji
su zadirali u egzotiku i tradicionalnu baštinu tada nedovoljno istraženih
kultura Istoka, Afrike i trećeg svijeta, te su s rezervom prihvaćali nove
ideje koje nisu bile striktno vezane uz sam pojam rock and rolla. Uvriježilo
se konzervativno mišljenje da su primjerice The Beatles, The Rolling Stones,
Simon And Garfunkel, a kasnije The Residents, David Byrne, Talking Heads,
Japan... koristili elemente glazbenih folklora Indije, sjeverne Afrike, Bolivije,
Balkana, arktičkog kruga, Bliskog istoka, istočnjačke pentatonike itd. samo
u svrhu naglašavanja i obogaćivanja vlastite egzotike što je u pojedinim
slučajevima bilo točno, no glavni akcent svodio se na suhoparno kritičko
razmišljanje da se za ovakav pristup mora dosljedno sudjelovati u dotičnim
religijskim, svjetovnim, glazbenim, obrednim i tradicijskim običajima kulture
podneblja odakle dolaze ti motivi. Međutim, danas gotovo nakon tri-četiri
desetljeća od prvih pionirskih pokušaja, razvojem strahovito snažne world-music
scene, govoriti o svrsi, namjeni i funkciji ovih tradicijskih motiva i elemenata
u glazbi je gotovo bespotrebno. Popularna glazba je napredovala u svim pogledima
i mimo show-bussinesa, pa je tako Lapaine svjesnim istraživanjem i postavljanjem
vlastitih standarda pronašao svoj pravi i originalni izraz kojeg temelji
na fuziji različitih stilskih žanrova putem digeridooa kojeg bi mu kritika
'60-tih i '70-tih moguće sasjekla na triješće i iverje smatrajući ga običnim
šarlatanom.
Zanemari li se činjenica koju će spočitati svaki prosječni glazbeni konzument,
pa možda i poneki kritičar ili akademski obrazovani glazbenik, da je ovaj
arhaični instrument ograničenih tonskih i zvučnih mogućnosti (što nije u
potpunosti točno), na albumu se nalazi 12 kantautorskih skladbi za digeridoo
i vokal uz tek nekoliko gostujućih dodataka (piano, gitara i efekti). Već
u uvodnoj «Koridoro del sono» Lapaine uz svirku digeridooa koristi i kratki
tekst nošen šapatima vlastitog smirenog vokala. Zahvaljujući produkcijskim
potezima, uz rafinirano koncizan zvuk gdje se koristi tehnika lupkanja po
cijevi i puhanja sa natruhama jazz improvizacija, te elementima koji asociraju
na zvukove eksperimentalne elektronike, kompozicija ima i svoju određenu
dub konstantu. "The spatialist" zvučno vraća ovaj instrument u arhaičan izričaj
sa reskim, oporim i kovitlavim brzacima gdje se kao gošća na vokalu pojavljuje
Mary Crnković Pilas - Blackmary koja zajedno s Lapaineom ulazi gotovo u
pop melodiju koja sa dramatičnim aranžmanom završava u svemirskim prostranstvima
tišine. Upravo odande dopiru početni psycho tonovi naredne "Korvo ekstaltiko"
koja je puna naknadno dodanih gradacijskih efekata koji će podsjetiti na
američke eksperimentalne electro-noisere Black Dice. U središnjici skladbe
zvuk će se skoro pronaći na paralelama big beata i elektronskog jazza koji
nalikuje kao da je odsviran prije pomoću vješte sampling tehnike, nego li
na digeridoou. Žestoki hrapavi zvuk u kombinaciji sa vrlo brzim ritmom i
breakovima proteže se kroz instrumental "Arhanđeo svega čudnog", dok se u
"Rescribi" temeljni ritmičko melodijski akcent bazira na vrsnoj minimalističkoj
suvremenoj klasičnoj piano izvedbi Marka Ritoše i kucanjem pisaće mašine.
Kratki trip komad "Putnik" doziva prostranstva egzotike koja može biti Australija
(a nalikuje i na Tibet), te se koncepcijski nastavlja na "Divljak" sa minimalističkim
spoken-word bajkovitim tekstom o divu ('div sanja i spava, bića manja, daleko
manja / blizu... daleko / sve se vrti, san kroz smrti'). Ambijentalne formacije
pasaža i laganih natruha psihodelije vješto su prikazane u laganijim temama
"Lake of awareness" i "Volvitur in rota" u kojoj ova potonja sadrži
i insinuacije na eksperimentalni post electro-industrial, a potom dolazi
nabrušeni 'punk'
komad "What is it" (sam Lapaine ga je postavio u punk format) i daleko mekši
"Point of line" sa šaptavim tekstom na engleskom jeziku. Proslavljena "Misao
iz daleka" koja zatvara album je uz "Rescribi" najkompleksniji komad; u njemu
na akustičnoj gitari gostuje Igor Ratković - Yngvr iz sastava Druyd koji
je početnoj ambijentalno eksperimentalnoj strukturi podloge dodao senzibilnu
atmosferu, a kasnije kroz razvoj aranžmana i ritmički neo-folk klasični temperament
kakav na ovim prostorima možemo primjerice čuti na radovima Željka Franolića,
povremeno kod Tadića i Stefanovskog ili beogradskog Tamerlana.
Album je tek na momente poduplan sa nadosnimljenim dionicama drugog digeridooa,
a kroz kompozicije Lapaine je koristio više ovih drvenih cijevi koje je izradio
u različitim dužinama kako bi dobio diferencirane zvukove. Stoga se na temelju
svega rečenoga, moje mišljenje o ovome albumu, kao i o ovome umjetniku može
prikazati najlakše kroz oblik moderne pop-etno avangarde. Formati pjesama
donekle imaju 'pop' koncept s oblicima elektronike, dubova, jazza, world-musica,
plesne i ambijentalne glazbe, a izvedba je izuzetno impresionistička s povremenim
ekspresivnim momentima, no od prve do posljednje sekunde ovog 50-tominutnog
albuma, Lapaine se ne gubi u samodopadnim improvizacijama i minimalističkim
repeticijama. U njegovom slučaju sve ide glatko s posve razrađenim i nadasve
nadahnutim konceptualnim kreacijama od same izvedbe do aranžmanske građe
što album čini daleko od toga da bi se mogao strpati u čisti fah eksperimentalnih
sfera. Lapaine je prije svega moderan inovator na arhaičnom instrumentu koji
je savršeno savladao teško gradivo ove egzotične drvene puhaljke, te je primjerice
poput njujorške Meredith Monk koja je majka stvoriteljica vox-extended tehnike
čisti primjer avangarde koja ima svoju svrhu i namjenu. Monk je dugo vremena
bivala omalovažavana umjetnica, spočitavalo joj se da ne umije pjevati, te
se njeno vrištanje, jecanje, stenjanje, jodlanje, minimalističko poigravanje
s repeticijama i često pratećim nakaradnim plesom... smatralo egzibicionizmom
sve dok joj 1981. ploča "Dolomen Music" nije proglašena albumom godine u
Njemačkoj, dok je Lapaine imao tu sreću da ga je već od prvog albuma "Iz
dubina besvijesnih" zamijetila i kritika i publika, ali ne kao egzibicionista,
već kao nadasve nadahnutog i talentiranog umjetnika. Potvrda toga stigla
je i od gore navedenog World of Music Awards, kao i od nekih domaćih etnologa
i etnomuzikologa koji su ga u svojem vlastitom izboru proglasili najboljim
hrvatskim albumom 2009. godine.
Naslovi: 1. Koridoro del sono, 2. The spatialist, 3. Korvo ekstaltiko,
4. Arhanđeo svega čudnog, 5. Rescribi, 6. Putnik, 7. Divljak, 8. Lake of
awareness,
9. Volvitur
in rota, 10. What is it, 11. Point of line, 12. Misao iz daleka
Ocjena (1-10): 10
Web: www.myspace.com/dubravkolapaine
Diskografija: Iz dubina besvijesnih (2007) /
Kosmopterix (2009)