Recenzija - KOM3DIJA - Indijancu je bilo smešno (2009, Dallas Records)

Debi album čakovečkog etno/pop kvarteta s obradama tradicionalnih međimurskih popevki i ponešto autorskog materijala.

Kom3dija su veseli ethno / pop-rock kvartet iz Čakovca koji je poznat kao družina koja svira po ulicama, a nedavno su izjavili da znaju zaraditi i po 1000 kuna dnevno, što je, mora se priznati vrlo lijepa cifra. Osobno znam mnogo sličnih glazbenika koji sviraju u zagrebačkom Oktogonu i na Cvjetnom trgu, no malo tko od njih se usuđuje reći koliko zarade od prolaznika. Igrom slučaja, nevezano striktno uz temu, jedno od mojih profesionalnih radnih mjesta su upravo stacionirani na toj poziciji, pa mi se često moj kolega portir zna žaliti da mu je već pun kufer tih svirača koji mu svaki dan drndaju par metara dalje od ulaza. Kaže, 'svi su oni manje-više okey i imaju repertoar kojeg mogu podnijeti, ali ima jedan cigo koji svira sintesajzer i zna samo dvije pjesme koje izvodi po četiri sata, a ja moram to slušati pola radnog vremena'. Jednom prlikom sam baš naletio i čuo sam ga, fakat je tip nemuzikalan i bez sluha; uspio je naučiti te dvije skladbe koje pili do besvijesti i na taj način zarađuje kruh. No, na svu sreću, Kom3dija su sasvim drugačiji, mada ih nikada nisam vidio uživo i moram odmah reći da je riječ o vrlo dobrim glazbenicima koji su na svojem debiju izveli 11 obrada i 4 autorske skladbe, koje vjerojatno izvode na svojim uličnim performansima. Za pretpostaviti je da imaju još cijeli niz kompozicija koje treba očekivati na narednim izdanjima.

Vođa banda je Igor Baksa (vokal, gitara), gospodin koji je početkom 21. stoljeća objavio dva autorska odlična albuma "All About My Lo-Fi Dream Of Becoming A Theatre Actor" i "Piramide i kako ih prepoznati" (2003) za Slušaj najglasnije pri čemu je dobio odličnu kritiku Saleta (onog, u zadnjih nekoliko godina rijetko prisutnog kolege s Terapije). Ostatak postave čine Neven Kolarić (bas, cimbule), Miloš Rok (klarinet, klavir) i Marinko Marcijuš (bubnjevi). Prema podacima na omotu, ovaj album je nastajao vrlo dugo; sniman je punih godinu dana, te je objavljen koncem 2009. i slobodno se može utvrditi da je riječ o vrlo prijatnom, pomalo blago ekscentričnom cover radu gdje se band prikazao u svojem komercijalnom izdanju za široke medije. Njihove obrade dobro znanih tradicionalnih međimurskih popevki koje valjda poznaje svako iole naslušano uho u ex-YU su sve odreda vesele i bezbrižne, nabijene su temperamentom kojeg primjerice znaju imati Cinkuši u nekim svojim intimnijim sessionima za svoju audijenciju u planinarskom domu Risnjak na Sljemenu, tako da paralele između ove dvije družine postoje. Cinkuši su glazbeno daleko jači, imaju mandolinu, djembe, violinu (a odnedavno i drugu violinu i tombon Nikole Santra, ex-Haustor), a Kom3dija svoju čar upotpunjuje sa klarinetom koji joj dodaje iznimno zanimljiv folk / jazzy-cabaret šlih. Osim toga, Cinkuši su totalni zabavljači i zafrkanti, kako na albumima, tako i uživo gdje frcaju sa maksimalnom otkačenošću, dok se Kom3dija ovdje prikazala kao ležerno-zabavan band bez ikakvih izleta u neočekivane eskapade. Ono što, ustvari, čini ljepotu Kom3dije jest letargičnost i nonšalantnost obrađenih kompozicija koje su vrlo lijepo pretvorili u set raznolikosti.

Uvodna "Daj mi, Bože, joči sokolove" i vrlo lijepa "Vuprem oči" izvedene su u blues maniru, "F Kotoribi cug-mašina fučnula" u tex-mex-u bliskom Gustafima, "Protuletje (reggae)", kao što to i sam naslov sugerira u jamajčanskom duhu (s neočekivanom ska dionicom koja blago zamiriše na pop-punk), dok su neke, poput ljubavnih "Lepo je gledati" (sa solažom na cimbulama) i «Ljubav se ne trži» naglasak stavile na etno-pop formatu. Sve je to umjesno napravljeno, izvedeno i aranžirano u finom šlihu, ali manjka čvršći autorski pečat s kojim su se i Cinkuši dugo vremena borili sve dok nisu pronašli svoju 'zlatnu žicu' na "Špiritus Sanctus" albumu 2009. Po mojem osobnom afinitetu koji ne mora biti i striktno mišljenje njihove audijencije, najljepša obrada je "Primem pero" u maniru koji zasjaji stilom David Sylviana. Mirno, elegično, romantično s klavirskom pratnjom, akustičnom gitarom i trubom nalik na psihodelične sekvence Mark Ishama koje se u drugom dijelu aranžmana pretvaraju u dionice za klarinet i prerastaju u, sada već se može sa sigurnošću reći, Kom3dija stil koji je prenježan i nema nikakvih naznaka da bi mogao postati malčice agresivniji ako se izuzme punk / ska verzija "Međimurski lepi dečki" koja je još najbliskija Cinkušima, a i Haustoru (u čuvenom bećarskom hitu "Duhovi" iz 1981.), ili nezasluženo neprimjetnim Krankenhaus koji su, nažalost, nestali prije vremena interneta. Još jedna bravura od obrada je završna "Dremle mi se, dremle" koja je adaptirana u snenom, ambijentalnom stilu (bez udaraljki) sa 'dream-pop' vokalom Igora Bakse koji je prevučen preko vokodera (sjetite se onog elektronskog albuma Neil Younga "Trans" iz 1982), a ista ima i vrlo lijepe minijature za cimbule i klarinet. Riječi mnogo puta ne mogu opisati ljepotu umjetničkog izraza.

Njihove autorske pjesme skoro da se niti ne prepoznaju u čitavom opusu albuma; onaj tko ne pozna ove tradicionalne pjesme pomisliti će da su i one neke od izvedenica folk ostavštine, no upravo u njima se nalazi glavni smisao albuma. U plesnom cabaret-popu "Kaj ti srce oče" (mogući hit?) Baksa je vrlo jednostavan tip koji tekstualno ne obećava mnogo, ali ima vizije o kućici i potpisu za neke veće etikete da dospije na top-10 (bravo majstore!), dok u "Pod oblokom" (sa letargičnim odjekom cimbula a'la Andrija Maronić i pratećim vokalom Ane Želec) naglašava emotivnu sugestiju. "Vrnula se buš" je jedna od inkarnacija new-wave pop skladbi Azre (podsjetiti će na "Provedimo vikend zajedno" / "Poziv na ples" / "Ljepe žene prolaze kroz grad"), a "Međimurski blues" je jedina socijalna pjesma na albumu koja prikazuje pravu idilu Međimurja i kajkavskog govornog područja gdje se još uvijek radi, peku žuljevi i stavlja se na vagu vrijedi li raditi ili ne uz sve 'fraljice' koje se šetkaraju po gradu. Ustvari, ovo je najbolji dio albuma koji upravo prikazuje cijelu sliku Kom3dije koja je za 30 godina naprednija od one legendarne TV serije "Gruntovčani", a istovremeno ima i velike bliskosti sa slikarskom naivom iz Hlebina, sela koje je doduše u Podravini, svega 60-tak km dalje od Čakovca.

Budući da mi je vrlo dobro poznat ovaj cijeli izraz i znam sve ove kompozicije od a do ž (izuzev originala Kom3dije), a ionako nisam pristrani obožavatelj izvođača koji rade obrade, ovo što su Baksa i ekipa uprličili na debi albumu je jako lijepo izvedeno, odsvirano i aranžirano. Eh, da... nisam spomenuo da me Baksin vokal ponekad podsjeća na hrapavo blueserskog Stipe Perišu iz Olovnog Plesa. Ima i tu neke vraške pozitive, tako da sve skupa ovaj album zvuči više nego kvalitetan prikaz hrvatskog cover-folk / ethna u vrlo prihvatljivim, radiofoničnim verzijama. Uspjeh im je pred vratima.

Naslovi: 1. Daj mi, Bože, joči sokolove, 2. Lepo je gledati, 3. F Kotoribi cug-mašina fučnula, 4. Kaj ti srce oče, 5. Vuprem oči, 6. Protuletje (reggae), 7. Primem pero, 8. Ljubav se ne trži, 9. Međimurski lepi dečki, 10. Pod oblokom, 11. Vrnula buš se, 12. Protuletje se otpira, 13. Vehni, vehni fijolica, 14. Međimurski blues, 15. Dremle mi se, dremle
Ocjena (1-10): 7
Diskografija: Indijancu je bilo smešno (2009)