Recenzija - BERNAYS PROPAGANDA - My Personal
Holiday (2010, Moonlee Records)
Drugi album Bernays Propagande je sjajno djelo na kome uz niz angažiranih
tema traže i komadić predaha od ovog pokvarenog svijeta.
Još se nisu niti smirile strasti prvog albuma "Happiness Machines", a ovaj
osebujan makedonski post-punk kvartet objavio je novo remek djelo kojem se
samo mogu pripisivati epiteti u superlativima. Jedina novina spram debija
je basist Nenad Trifunovski (usput je i producirao čitav album) koji je zamjenio
Sašu Pavlovića, legendu makedonskog undergrounda koji se posvetio svojem
starom zanatu - organizacijama koncerata, javnom djelovanju kao promoter,
te radu na kultnoj radio stanici "Kanal 103". A kao još jednu novost valja
navesti i synth u nekoliko sekvenci koje je odsvirao gitarist Vasko, ali
daleko od toga da se Bernaysi pretvaraju u trend retro post-punk / synth-pop
bandova poput Editors ili Franz Ferdinand.
Na prvi pogled, reklo bi se da band 'pegla' prokušani stil zacrtan na prvijencu
sa plesnom post-punk glazbom, naglašenim gitarskim sekvencama Vasko Atanososkog
i angažiranim tekstovima odlične vokalistice Kristine Gorovske. No, koliko
je prvijenac bio iznimno osvježenje na ovozemnoj sceni, toliko je ovaj sljedbenik
betonaža i takozvano krpanje svih onih 'fuga' koje su (nekome možda) djelovale
kao praznina. Jednostavno, ovo je očiti napredak u specifikaciji stila i
zvuka banda koji je sada s novim basistom dobio ponešto na čišćim ritmičkim
linijama, kao i malčice tvrđem, povremeno funkoidnijem tj. 'drvenijem' zvuku
koji više nije onako debelo naglašen kao na prvijencu. Ali to i nije toliko
važno, kao kompaktnost kojom i dalje smiono šaraju kao da su se rodili sa
genima albuma "Entertainment!" i "Solid Gold" Gang Of Four i dobrim dijelom
plesnijeg opusa Fugazi. Za sada još uvijek ne odlaze u eksperimente kakve
su znali Ian McKaye & Co. isporučivati na onim sjajnim albumima "In
On The Killtaker", "Red Medicine" ili barem na "End Hits", ali svi određeni
parametri koji povezuju ova dva velika, kultna i utjecajna banda postoje.
Pjesme su posve jednostavne, mogu se uhvatiti za glavu, truplo i rep, sadrže
sve osnovne karakteristike 'velikog' banda koji stvara impresivne melodije
(osobito Vasko na gitari) uobličene u plesni tempo sa tekstovima koji tjeraju
na otprilike slično mozganje poput dva već navedena povijesno važna sastava.
Tako se ovdje nalazi sijaset različitih tema o uvrnutom hedonizmu kojeg diktira
trendsetterstvo (uvodna "Namesti frizura i gladuvaj"), bespredmetnom gubljenju
vremena i dosadi ("Ovoj den da pomine"), straight-edge razmišljanju o političkim
izborima i glasanju za političke favorite (Fugazievska "Preživeav")... U
daleko laganijim skladbama poput protestne "Se plašam od ludje" (Plašim
se ljudi) Kristina je duboko ušla u srž svjetonazora koji je diktiran od
strane
političko-društvenih faktora koji se odražavaju kroz lažni patriotizam koji
uvjetuje ratove i razaranja, dok je u posljednjoj, gotovo mračnoj poput Joy
Division "Koga e dovolno" (kada je dosta?) tematika prožeta kroz mučno tešku
i paralizirajuće olovnu atmosferu socijalne situacije i neizvjesnosti u kojoj
nema povratka na 'bolje' dane. Tja, kao da ih je nekada i bilo, barem za
ove Makedonce koji se možda niti najbolje ne sjećaju 'blagostanja' ex-Yu...
O veličini Kristinonog vokala dovoljno svjedoči jedna od tri skladbe otpjevane
na engleskom jeziku, "Vip in paradise" gdje se u drugom licu pojavljuje i
sam Vasko u otprilike onoj funkciji kao što je to znala činiti prateća vokalna
ekipa Fugazija. Tu se osjeti koliko Tina spram Vaska ima odličan, pravi punkerski
inteligentan i veoma lijep, karizmatičan glas na konto usaglašene instrumentalne
ekipe koja ponovno asocira na, naravno Fugazi. Vasko se kao jedan od vokala
pojavljuje i u već navedenoj "Ovoj den da pomine" gdje pjeva prilično visoko
i emotivno naglašeno uz vlasitu harmoniju syntha. Jest, ovo je kako god da
se okrene, neprikosnoveni post-punk gdje nije potrebno biti neki osebujan
prateći, odnosno drugi vokal, jer je ionako poruka i značaj samih pjesama
daleko važnija od intonacije i glasovnih kvaliteta. Bernaysima ovo savršeno
dobro stoji, te su već na prvom albumu stvorili svoj prepoznatljivi trade-mark
kojeg razvijaju prema vlastitim afinitetima, a oni su ovdje došli do potpunog
izražaja sa jednostavnošću i direktnim tekstovima u kojima nema sofisticiranosti,
metafora, a najmanje mistike. Preostale dvije skladbe otpjevane na engleskom
jeziku su relevantan promotivni zadatak za proboj na inozemno tržište pošto
su im tri iscrpljujuće turneje tokom 2009. obuhvaćale i dobar dio Europe.
Naslovna skladba "My personal holiday" je određeni manifest cijelog
profila i svjetonazora grupe koja si je zacrtala da radi 'do daske' koliko
je god
to moguće, dok je treća, 'engleska', "Blackmail", svojevrsni izolacijski
mehanizam za samoobranu od kapitalizma i potrošačke euforije koja dovoljno
govori o
bandu kojeg nije moguće samo tako lako kupiti, pogotovo ne za jeftinu žvaku
marketinškog štosa. Ima u njima štošta vrijednog o čemu će se pričati možda
decenijama, a najvažnije je to da nisu podložni nikakvim utjecajima osim
onih koje imaju i stvaraju u vlastitoj glavi.
Prvi singl "Buldožer" sam namjerno stavio na posljednje mjesto ove recenzije
jer se umnogome odvaja od ostatka materijala svojom lirskom 'pop' tematikom
u kojoj je sadržana esencija neukusa onoga što Bernays Propaganda ne voli
- od kičeraja, droge, preko uništavanja vrednota sa zatupljujućim turbo
folkom do serijskog ubojstva morala zvanog 'fuck on the beach'. Moglo bi
se čak
zaključiti da su Tina i Vasko, kao vitalne snage banda konzervativci, ali
oni govore o pokvarenosti društvene etike i mimikrije koja je zašla u gotovo
sve pore današnjih struktura života... Nije na odmet spomenuti da s razlogom
žele upravo 'osobni godišnji odmor' koji bi ih oslobodio svih ovih nebuloza
u kojima su prisiljeni živjeti.
Sjajan je ovo album, krajnje je ozbiljan, dorečen, jednostavan i veličanstven.
Pun je poruka o kojima ljudi često razmišljaju s predrasudama i kompromisima
u kojima ne mogu naći opciju 'za' ili 'protiv'. A ako niti to nije dovoljno,
onda je glazba ta koja u njihovom slučaju pokreće amplitudu simpatije ka
mračnom svjetlu s kojim isijavaju. Ne treba niti govoriti da je u njihovom
slučaju album režiran tako da funkcionira gotovo komercijalno što se tiče
radio-difuzije, dok su na koncertima sve ove pjesme podložne daleko ekspresivnijoj,
gotovo noise-rock izvedbi. Gledao sam ih uživo nekoliko puta; daleko su ubojitiji,
dok je album ona prava 'srednja' odlika, taman za medije. Tako to i treba
biti. Znaju oni kako treba napraviti album. A mogu ga napraviti i puno žešće,
onako kako zvuče na koncertima. Za sada, ovo je njihov studijski limit, nadamo
se da 'zlatne' rezerve i dalje ostaju u pripremi, te da nisu potrošili zalihu
svojih kalorija.
Naslovi: 1. Namesti frizura i gladuvaj, 2. Buldožer, 3. Ovoj den da pomine,
4. My personal holiday, 5. Preživeav, 6. Se plašam od ludje, 7. Blackmail,
8. Vip in paradise, 9. Koga e dovolno
Ocjena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/bernayspropaganda
Diskografija:
Happiness Machines (2009) /
My Personal Holiday (2010)