Recenzija - DAMIR AVDIĆ - Život
je raj (2010, Moonlee Records)
Zna se - scenografija sa električnom gitarom i opako zajedljivi, protestni,
buntovni i prgavi tekstovi puni ironije, cinizma, crnog humora i pikanterija.
Dovoljno da ga se uzme za ozbiljno kao kandidata za album godine.
Treći album Grahe, odnosno Damir Avdića, potpisan je ponovno kao i prvijenac
"...od trnja i žaoka" (2004, Slušaj najglasnije) sa pseudonimom Diplomatz,
ali to ništa bitno ne mijenja na stvari. Ovaj osebujni Tuzlanac se i dalje
bazira na čvrstim protestnim i metaforičkim tekstovima koje recitira, izvikuje
i tek tu i tamo povremeno zapjeva uz svoju punkersko distorziranu gitaru.
Hit albuma je svakako "Imam dvadeset i dvije" koji definira točan profil
današnje post-adolescentne generacije, nažalost, sklone nekim sasvim blesavim
i bezveznim preokupacijama kojima su ih zarazili mediji i sveopći konzumerizam.
Tekst 'imam dvadest i dvije, od toga sam osam proveo u školi, a sve ostalo
u teretani/... guzim povremeno, drkam po navici/... ne posjećujem demonstracije,
izlazim u kladionice, ne želim promijeniti svijet, želim samo uredno naplatiti
svoj tiket/... boli me kurac kako je bilo prije, danas je kako je, a sutra
će biti kako bude...' sasvim jasno i realno govori upravo iz prizme mladih
naraštaja kojima se doslovce fućka za svijet u kojem žive. Graha se uhvatio
u koštac trvijalnosti današnje mladeži (a i onih nešto starijih) odgovarajući
tekstom "Gotovo je" - 'London Calling, ali kasno je/ Guns of Brixton nema
tko da pjeva/ London zove, ali uzalud je, brixtonske puške ne pucaju više/
sjećaš li se care moj, šaka nas je bilo, a sad svaka čmarina kaže da je sa
nama/... gotovo je care moj, ova bagra oko nas na remixima igra...'.
Već samo ove dvije pjesme govore o jačini Grahine poezije i njegove inspiracije
koju nalazi u svakodnevnom životu, te o sposobnosti da iz naoko, nebitnih
stvari koje mnogi ne primjećuju, izvuče esencijalnu bit jasnog problema -
oportunizma. Njegovi tekstovi su ubojito oružje na kojem su mu mnogi postali
zavidni. Jedan slovenski kantautor mi je rekao prije izvjesnog vremena da
ne može dobiti prikladne solo nastupe u svojoj deželi jer 'nije tamo neki
jebeni Bosanac Avdić za kojim su svi popizdeli'... O samoj veličini Grahine
lirske punk osobenosti moglo bi se štošta govoriti 'pro et contra', ali činjenica
je da umije kao kantautor funkcionirati daleko bolje od gotovo cjelokupne
gomile bandova s teritorija ex-YU koji svoje pjesmarice, a većinom i manjak
kretivnosti, nadoknađuju raznim tehnološkim sofistikacijama. Pronicljiv je,
zajedljiv, drzak, napadan, često djeluje i bahato, no ima stav o stvarima
kojih se dotakne, te je u pravom smislu riječi prgavi buntovni stihoklepac
koji se ne zanosi demagogijom i blagoriječitošću, već puca direktno u glavu
bez ikakve milosti. Nije on nikakav Štulić, Bregović ili olinjali Bora (žali
Bože one velebne ostavštine iz 80-ih) koji su nekoć prodavali milijune ploča,
još je ponajmanje underground zafrkant kakvih danas ima na stotine; on je
samostojeći bastion nalik na ranog Bob Dylana koji je jasno na svojih prvih
nekoliko albuma pokazao šta znači biti sociološki kritičar vremena u kojem
živi. Avdić ne pati i ne jeca, on urliče, on je bijesan i ljutiti protivnik
oportunizma mnogih oblika današnjeg života (pa čak i vlastitog), te je u
neku ruku i prosvjetitelj koji ukazuje na stvarno stanje stvari.
U obilju bijesnih i protestnih kompozicija koje se nižu jedna za drugom,
u svakoj od njih (ukupno 12) evidentna je jedna stvar: on se doslovce šegači
sa konvencionalnošću i stereotipovima okrećući ih na svoj mlin. Ponekad su
to vrlo duboke ratne metafore (primjerice uvodna "Kuda sestro"), povremeno
emotivno-erotične 'sevdah' slike ("Reci zlato", "Tepaj mi", "Dođi dušo"),
a ponekad doslovce sprdačine na konto bezazlenog i neukog konzumenta interneta
("Umreži se"). Mada se kroz debele obrise crnog humora i ironije na račun
potrošačkog društva 21. stoljeća naziru i neki intimniji detalji, Graha je
dovoljno samosvjestan da zaokupi audijenciju kao 'govornik generacije' naslovnom
pjesmom "Život je raj" i "Svetac možda" gdje se inteligentno obraća masama
ispreplitanjem religije i rock svjetonazora koji je podjednako i punk i hippy
pogled na život. Štoviše, u ove dvije skladbe asocira više na Johnny Lydona
iz Public Image Ltd. faze nego li na Dylana ili Billy Bragga iz sredine 80-ih
godina. A kada se svemu ovome pridoda povijesna humoreska "Bratstvo i jedinstvo"
gdje doslovce 'kara' sve od masovnih grobnica, koncentracionih logora, streljačkih
vodova, Jugoslavije, Balkana, Tita, Bijelog dugmeta, Lepe Brene, Štulića,
pa čak i "Paket aranžman", dojam kojeg ostavlja ovaj album je sve samo ne
ravnodušnost i inercija.
Napad koji prouzrokuje slušanje ovog albuma je višesežan. Sukobljava se
sa konvencionalnim principima, ozbiljno drma načela oportunizma, pa i tradicije...
a na koncu konca, baš upravo ovo je punk onakav kakav on jeste u svojem prirodnom
staništu. Zna Avdić veoma dobro zašto i na što je bijesan, a to je prije
svega letargija ovog ex-YU teritorija gdje je politika u sprezi sa medijima
i religijom osnovala svoje carstvo bedastoće. Život nije raj, jer kako kaže
naslovna pjesma 'mi smo vragovi, u laž vjerujemo, smrti se klanjamo, mi smo
zmije, mi se bojimo da osjećamo glasno, nemamo sluha, zavijamo refrene odurne...'.
Ne raste tu lijepo cvijeće, samo jad, muka, čemer i lelek zemlje. Teško,
turobno, morbidno i veoma depresivno kantautorsko punk djelo koje je samo
na račun inteligentnog Avdićevog vokalnog pristupa i cjelokupnog performansa
veoma poučno, pa čak i zabavno kada zasvira poneku ironičnu dionicu električnog
sevdaha ili tanga.
Naslovi: 1. Kuda sestro, 2. Umreži se, 3. Život je raj, 4. Svetac
možda, 5. Kakvo lijepo cvijeće raste, 6. Imam dvadeset i dvije, 7. Reci zlato,
8.
Tepaj mi,
9. Gotovo je, 10. Gdje si majko, 11. Bratstvo i jedinstvo, 12. Dođi dušo
Ocjena (1-10): 9
Web:
Diskografija: ...od trnja i žaoka (2004) /
Mrtvi su mrtvi (2008) /
Život je raj (2010)