Gorane, kako si ovih dana?

Ja ok. Ti? Ovih dana, eto, vracamo se u 'koncertni pogon'... bilo je nekoliko svirki prije Nove godine... u Osijeku, Sezani i Splitu... ponovno smo gladni svirke. A i dokazivanja... zadnji nastup u Spunku je bio traljav i pomalo jos uvijek osjecam bijes zbog toga... Da nemam takav osjecaj dan-danas, ne bih se vise ni petljao s tim glupim pojacalima, gitarama, sta ti ja znam cime sve ne, haha. Turneja nas je dosta ispraznila.... i ispunila, naravno. Uglavnom... sutra ujutro bih opet krenuo.

Pa gdje ste, ne cuje se nesto o vama. Jedno vrijeme ste imali prilicno novosti...

Nije bilo nekog smisla se nesto eksponirati dok ne izadje drugi album... Pa cemo onda valjda i vise gnjavit ljude po medijima. Ali ovaj put, malo selektivnije... hehe. U krajnjoj liniji, to cuje se / ne cuje se za vas, je stvarno relativno, zar ne? Koga doista zanima, naci ce put do bilo koje informacije... pa makar i o nam...

Postojite od 1997. godine. Kakav je pogled danas na onu prvu svirku u Klubu Vinkovcana, zapravo, osvrnes li se uopce unazad? Kakav imas odnos prema tom pocetku?

Mogu reci samo u svoje ime... Ja mislim da se osobno nisam nimalo promijenio od tada... mozda sam razvio neke drugacije ili istancanije ukuse. Ili razbio neke iluzije. Mada tu nikad nije bilo nekih posebnih iluzija. Islo je sve svojim prirodnim tokom... mozda malo presporo, ali islo je. Tog prvog koncerta se uvijek rado sjetim... on je bio ostvarenje mojih snova... da budem u takvom bandu i da budem s takvim bandom na pozornici. Utoliko je moj odnos prema tom pocetku skoro pa religiozni. Jer, toliko toga bi drugacije izgledalo u mom zivotu danas, da se nismo popeli tu vecer na stage u Klubu Vinkovcana. Utoliko ne mogu nista manje ni osjecati nego zahvalnost Mislavu da me pozvao tih dana u band koji se osnivao i Biljanu koji me naucio kako se to radi. Ja sam godinama svirao prije toga, ali nisam kuzio sto je to ono bitno.

Ono sto ste napravili je prilicno puno. Nisam imao pojma da cu postaviti pricu na taj nivo, ali kad razmislim malo, vi ste napravili za nasu r'n'r pricu i uvjete jako puno. Postoji li nesto za cime zalis?

Valjda jesmo. Nemam pojma ustvari sto mislis pod time 'jako puno'. Hoce li nas staviti u nekakvu enciklopediju za par godina, sto mislis? Haha.. Ma, ustvari, ne znam bas koliko smo uspjeli napraviti. Nekad je tako lijepo cuti ili primiti nekakav e-mail od nekog klinca koji kaze kako je odlucio napraviti band nakon sto nas je gledao. A bilo je, eto i toga. To je stvarno ultimativna satisfakcija, zar ne? Druga vrst satisfakcije je kada ti netko kaze da mu se tvoja pjesma urezala u srce. Sve sto radis, onda zadobiva novi i ljepsi smisao. A tvoj osobni dozivljaj i iskustva su i dalje osobni, tj. ostaju intimni, za neka druga vremena kada ces se svega prisjecati.

Odluka da ti i Mislav na miru ostavite Heretike samo je pomogla i jednima i drugima. Oni se sve manje trpaju u isti kos s vama...

Neposredno prije nego smo mi dobili record deal s Dancing Bearom, ja sam mislio raspustiti The Babies i taj deal nas je podigao iz mrtvih. A onda je bila dvojba... kojem bandu dati sve od sebe... jednima ili drugima. Zato smo ih i napustili. To je i spasilo Heretike. Poceli su razmisljati i raditi autorski. I promijenili se dosta. Osobno mi je zao sto vise nemamo 60's pebbles jebacki band kakvi su oni tada bili.. ali zato, oni su sada hrvatski Hives... Iskreno me strah da ih ne pojede vrijeme. Oni su tako jebeni, a tek su tamo gdje smo mi bili prije albuma. Ali definitivno su nam se putovi razisli i to je jako dobro za oba banda.

Nino je zamijenio Viktora i vrlo brzo se uklopio. Vrlo brzo ste postali bas kompaktni, i kao ljudi i kao bend, sto je i najteze. Ja osobno jedva cekam da se Mislav vrati.

Da, kompaktno... to je dobra rijec. Sve je nekako postalo zaokruzenije i jednostavnije... i efektnije. Sto se tice Mislava, on se nakon Nove godine vratio u bend... Gdje god je to bilo potrebno, nadomjestila ga je Jasmina ili netko drugi, ali da... on je sada ponovno u bandu!!

Odsvirali ste impresivan broj koncerata, kao rijetko koji bend u Hrvatskoj, svirali ste s velikanima zanra i pokazali da mozete prilicno ravnopravno dijeliti stage. Postoji li neki od tih nastupa koji ces posebno pamtiti?

Najsvjezija sjecanja su mi s turneje ovu jesen… svaki koncert je bio posebna prica za sebe... mozda je vrhunac bio nastup u jednoj privatnoj kuci u Belgiji... nakon sto nam je bio otkazan termin u jednom klubu, jedan lik, imenom Ramzes, ponudio se da sviramo kod njega u dnevnoj sobi... skupilo se 50-tak ljudi... nikad se nisam tako dobro osjecao kao na toj svirci... kad stvarno osjecas kako svi u prostoriji disu isto... Moj prijatelj Kolumbo koji je isao s nama na turneju je objektivno gledao i pamtio sve nase svirke... je rekao, ovo vam je koncert zivota. I u Becu, u Areni, zadnji dan turneje je bilo sjajno... mi smo bili na vrhuncu usviranosti s te turneje, a publika je mahnitala... A kad pogledam malo vise unazad, svirka s New Bomb Turks je onako... nesto posebno, ne zbog njih niti zbog nas... nego, cijela ta energija tu vecer... nesto tako pozitivno... skoro pa opipljivo... Ne mogu to najbolje objasniti rijecima. Svaka, ali bas svaka svirka je posebna... daje ti uvijek nesto ono malo drugacije... i po tome je pamtis... cak i kada je losija... Jako mi je draga i nasa promocija prvog albuma u KSET-u, zadnja svirka u Mocvari prije odlaska na turneju... Zatim sve one svirke u malenom Spunku... od ostalih gradova, najljepse je bilo u Osijeku, Splitu, najludje u Kutini, prijateljski najtoplije u Vinkovcima, najcudnije u Rijeci, najbizarnije u Novom Sadu, najegzoticnije u Tuzli, najjuznije u Dubrovniku i najsjevernije u Amsterdamu...

Jedna od kljucnih osoba u vasoj prici je Monika Skaberne. Otvorila vam je mnoga vrata, jos uvijek vam pomaze...

A sto reci? Jedini bandovi koje je ona uzela u svoju agenciju iz Hrvatske su Bambi Molesters i mi. Ima li vece casti? Nisam ni sanjao da cu, ne samo imati nekog posla s njom, nego i da cemo postati prijatelji... tamo davno, osamdesetih, kada sam u Ritmu citao o jednoj zeni iz Ljubljane koja drzi pola alternativne scene u bivsoj Jugi... Nikad mi nije bilo ni na kraj pameti. a koje je ona sve bandove podrzavala, dovodila i izdavala... I onda mi.

U Hrvatskoj je prekretnicu omogucio Sale Dragas. Njegovo lobiranje za nastup na onom Crnom macku, za novinare, to je bilo jako vazno. Koliko imas osjecaj da ste se nasli i u pravom mjestu u pravo vrijeme?

Da, on je definitivno pokrenuo tu stvari. Iznio je pricu van nasih uskih krugova i tako je vise ljudi doslo u priliku da cuje za ono sto radimo. I bili smo na pravom mjestu u pravo vrijeme... barem sto se tice price u Hrvatskoj. Utoliko smo i imali tu malu srecu da se stvari tako poklope. Ali ne vjerujem u srecu... prije toga smo svirali ukupno barem 3-4 godine... vani i kod nas... ta tvrdoglava upornost nas je ustvari dovela na kraju do tih Macaka... bio je to svojevrsni vrhunac (barem u medijskom smislu) za band. A sto se nas tice, mi smo tek sazrijevali. Pa cak i prvi album je bio svojevrsna kompilacija onoga sto smo dotad godinama radili... i nikad nije bio 'ono pravo'. Neke nase fanove je cak pomalo i razocarao. I to mogu sasvim shvatiti. Taj prvi album je ustvari bio solidno uradjena vizit-karta kojom smo mi pokazivali sto to mi otprilike sviramo. Sada je sasvim druga prica. Tek sad smo poceli ozbiljno. drugim rijecima, haha.

Prvi album, za Dancing Bear, prilicno je uspjesno prosao, obzirom na engleski i njihov odnos prema takvom projektu. U pricu nam polako dolazi i Dalibor Pavicic... Kako je to bilo, kako ti se cinilo tih dana?

Prvi album, cujem, ponovno je dostampan u Dancing Bearu jer jos uvijek postoji interes za njega i to me stvarno veseli. I sada je opet u trgovinama... Dalibor je tu bio presudan i on nas je pozvao na izdavanje tog prvog albuma. Utoliko ni ne sanja, kako je spasio nas band u zadnjem trenu od razlaza... to je bio motiv koji nas je odrzao na okupu u to vrijeme. Nasa mala sansa da napravimo nesto. I tih dana sam se osjecao euforicno. A i ti nesretni mediji te dignu na odredjeni nacin... strecne te svakako kad se gledas na televiziji tri puta tjedno... a to je ustvari tako nebitno, tako smijesno... barem sada stvarno mogu razumijeti kad netko psihicki nestabilan odvali na nekakvu 'slavu'. Mi smo takli otprilike 0.5% nekakve slave, ali, definitivno, sad mi je jasno kakav je to kiselo-slatki osjecaj. I jako je zarazan. I nezdrav. Kad sad pogledam unazad... u perspektivi... sve je to jedna smijurija i pizdarija. Bilo je izazov ostati svoj u svemu tome. Zanimljivi reality show svoje vrste. Boze, kakvih sam se sve likova nagledao u to vrijeme... Tu da se i vratim na odnos tadasnje kuce prema nama. Mogu odgovorno tvrditi, njihov odnos prema nama apsolutno korektan... da kapitalisticki i lovatorsko-grebatorski, ali i korektan u svemu tome, koliko god zvucalo kontradiktorno. Nikada, ali nikada nitko nije rekao niti jedne rijeci u vezi naseg materijala... odnosno, nikad nikakve intervencije, savjeti i ostala sranja. Dali smo im gotovu snimku i oni su je objavili. I utoliko im svaka cast. I medijski su obavili profesionalno... neko vrijeme smo virili iza svakog coska... tu oni znaju posao i imaju kontakte...

Meni je kod vas bilo super sto su se, 'ajmo reci, potrudili gotovo svi koji su voljeli rock'n'roll - od Mare Milin, preko Dalibora i Saleta, Peze, pa do zagrebackih zaljubljenika u punk'n'roll, preko Tomice Pelina, koprivnickih promotera, cak su vas i u Srbiji prihvatili... Jesi li imao osjecaj odgovornosti, koliko ste vi kao bend osjetili naklonost drugih, tu vrstu energije?

Da… definitivno... jer kada neki ljudi stanu iza tebe, osjecas tu odgovornost. Izdvajam pricu Mare Milin, kojoj su napokon valjda platili iz Dancing Beara, znam da je bilo zajebancije oko toga, i koja je napravila super posao i koja je beskrajno draga. Ili, s druge strane, prica o Pezi... on je potpisao spot, ali spot smo radili ja i njegov montazer... a snimanje tog spota smo dobili kao nagradu za pobjedu na Macku... znaci... to je bila obveza njegove producentske kuce... da se nama napravi spot... A autor tog spota je Goran Lautar... hahaha. Ne zajebavam se... ali da, hvala Pezi na promociji spota. Jos uvijek smo mu duzni CD... valjda cemo ga vidjet opet, pa to ispravit...

Spot za single s drugog albuma ce nam raditi nas Vjeran Pavlinic-Kolumbo... snimat cemo krajem mjeseca... Inace, on je DJ Hellsonic, svaki petak je u Spunku, pa dodjite na r'n'r, punk i garage... ko ga jebe i mi imamo svog ''sponzora''... nek se zna. I to birtiju. Za ovaj drugi album su se ljudi sami ponudili, besplatno... autor slika Dzo... autor omota Darko Kujundzic-Sanac koji sad lijeci napuklo rebarce, a ni pijan nije bio... ti ljudi se trude... ipak, bih ja TO nazvao terminom 'potruditi se'... Tomica Pelin je jako pomogao u nasim pocecim... Dao nam je priliku svirati prije mnogih dobrih stranih bandova... tu smo se kalili i dokazivali... i ucili... Isto tako i Jurkas... zatim Volf iz Beograda i mnogi drugi...

E, da se vratim: i onda pravite manju pauzu, Mislav prepusta mjesto Jasmini, a zadnje sto ste napravili s njim je odlican snimak sa Tim Kerrom. Necu te previse gnjaviti oko toga kako&zasto, neobicno mi je drago da ste to napravili. Uhvatio je vase najbolje trenutke, jako mi je drago da ste to stavili i na vinil. Kako ste zamislili razvoj te ploce dalje, postoji li neki plan?

Ovaj drugi album, a koji smo snimili s Tim Kerrom, legendarnim producentom Mudhoney, Jack'O'Fire, Big Boys, Poison 13, Cynics, je stvarno album iz srca i to se osjeti. To je jako bitna razlika. Tim Kerr je izvukao ono najbolje iz nas... koje pakleno snimanje... trajalo je samo 2.5 dana. Sve uzivo, vokali naknadno... Koliko nam je tek otvorio oci svojim pristupom.... soul and fun... cuje se to na snimci... Nije nikad bilo pauze... mozda tek sada kad smo se vratili s turneje... nismo svirali u komadu skoro mjesec-dva... inace, nije se nikad pauziralo... upravo suprotno, gotovo manicno iz svirke u svirku... cesto bi i pretjerali... ne znam koji nas vraga tako tjera i dalje... intenzitet je jednak kao i na pocetku... mislim da u HR samo Analena svira vise od nas. Zadnjih pola godine nesto manje... zbog snimanja... ali i dalje po starom... I da... LP vinil... kao klinac sam sanjao o tome... Uglavnom, CD ce u Hrvatskoj i Sloveniji izaci u roku mjesec dana, nadam se... i to u izdanju Dirty Old Town / Dallas... ovi drugi ce voditi distribuciju... eto nas opet u omrazenim major label vodama... haha... Za Austriju i Njemacku ce CD izaci za Rip It Up Records i imat ce distribuciju all over... tu jos uvijek pregovaramo, ali mogli bi uletjeti i za neke jace distributere. Nakon sto vidimo kako ce to ici, odlucivat cemo koliko i kada cemo ici u dostampavanje... uglavnom, imat cemo potpunu kontrolu nad izdanjem, ali zato nas ceka krvav posao drugu godinu oko promocije. Nakon svega toga cemo pokusati za taj isti materijal izdati za neku jacu r'n'r-garage kucu vani. Tu ce nam i Tim Kerr puno pomoci, a u kontaktu smo s nekoliko. Time bi zaokruzili pricu s tim drugim albumom. Znaci, pravi posao oko toga tek pocinje... Kad vec to nismo spomenuli, da kazem ljudima... nas drugi album se zove "Not Coming Home" i moze me sad tramvaj pogodit u ponedjeljak, jer sam ispunio ono o cemu sam sanjao, a to je da ostavim nesto intimno i stvarno od sebe na tom vinilu / CD-u. Ja cijelo vrijeme serem nesto u prvom licu, ali siguran sam da ce ti isto to reci i Nino i Mislav.

Kad smo kod toga, kako to da nikad niste nista napravili sa Zdenkom. To mi je tako neobican detalj...

Da... steta. Pa... nikad nam se nije javio, ili barem ja nemam saznanja o tome. Mi, pak s druge strane... se nismo nikad nikome nudili, nego bi nas uvijek netko prvi nasao i kontaktirao... kako za izdavanje albuma, tako i za 90% svirki. Tako ce biti i dalje.

Odsvirali ste 15-ak koncerata po Beneluxu, sve je vise nasih "manjih" bandova, od Analene i Deafness By Noise, pa do Madmena koji dolaze kuci s bodom iz gostiju... Koja su tvoja iskustva?

Sve su to sjajni bandovi koji su to i zasluzili. I mnogi jos... koji ce doci za njima. Ima mjesta za sve. Konkurencija je strasna, ali treba vjerovati u sebe. A svi padnu na dupe 'tamo gore' kad cuju kakvih dobrih bandova imamo. I uvijek smo mi kao band osjecali da je to nekakvo prirodno okruzenja za muziku poput nase. Tamo mozda nisu ljudi u publici tako senzibilni i emotivni kao kod nas, ili, ako hoces divlji i ludi... ali vani, definitivno imas priliku pokazati se pred nebrojeno mnogo ljudi koji su ti svojevrsna duhovna braca u muzici. Nikad covjek ne bi niti pomislio koliko ljudi slusa garage r'n'r kao svoj prvi izbor. I da taj xy tocno zna ono sto brijes i da je isti kao ti. Tu nas je u Hrvatskoj... desetak, dvadesetak? A vani... wow... tisuce? Tako se klataris po svijetu i svaku vecer u nekom novom gradu iznova upoznajes tu svoju 'bracu'... i jos imas prilike svirati s njima ili pred njima. Neusporedivo iskustvo. I nevjerojatan motiv.

Eto ga, ispade ovaj nas elektronski razgovor kao neki pogled unazad, ali kad sam poceo shvatio sam da me bas to zanima. Za kraj, sta sam zaboravio, da pozovem sve koji zele znati vise na www.thebabies-hr.com i da mi kazes sta slusas zadnjih dana, u autu.

Sto slusam u autu? Danas Art Brut... ponovno. mladi engleski band, podsjeca na Alternative TV, Wire, The Fall... pravi mali biser... i da.. slusam jos najjebeniji band koji trenutno svira uokolo, Annomalys iz Nizozemske, njihov demo... je... uf. A njihov nastup jedan od najuvjerljivijih ikad sto sam mogao vidjeti. Pakleni duo... bubanj i gitara...

Uzivao u razgovoru: tonisaric@inet.hr

Autor: Toni Šarić Vinkovci, Hrvatska tonisaric@inet.hr

---