Andy Gill / Viva Glorio
I n t e r v i e w
Andy Gill, gitarist proslavljenih Gang Of Four, teško bi naslutio koliko
je snažan i trajan dojam na ljubitelje rocka u Hrvatskoj ostavio nastup njegove
grupe 16. svibnja 1981. godine u zagrebačkom Domu sportova. Taj koncert, kao
dio službenog programa Zagrebačkog muzičkog bijenala, održan je samo nekoliko
dana po izlasku njihova drugog albuma, "Solid Gold". Štoviše, do
prije nekoliko dana, Gill je bio uvjeren da se jedini njihov koncert u nekadašnjoj
Jugoslaviji tada zbio u - Ljubljani! Priliku da ga zdušno razuvjeri o tom
pogrešno zapamćenom podatku ishodila je, pak, jedna ne sasvim obična lokalna
"banda četvorice" - grupa Viva Glorio, koju će upućeni lakše prepoznati
po "skandaloznom" imenu iz onih novovalnih 80-tih godina: Trobecove
krušne peći. Četvrt stoljeća kasnije i protivno svakom "normalnom"
scenariju, putevi se ponovno sastaju u Zagrebu. Andy Gill, ovaj put kao cijenjeni
producent koji inače u Londonu rukovodi vlastitim state-of-the-art studijom,
poznatim kao The Beaumont Building, doletio je na svega 24 sata, kako bi u
obližnjem velikogoričkom studiju započeo neposrednu suradnju s grupom Viva
Glorio.
Plan je takav da će Gill potpisati miksanje snimaka na prvom albumu, a stvar
je u osnovi jednostavna, premda su ovom kratkom boravku u Zagrebu prethodili
beskrajni pregovori s njegovim menadžmentom. Naime, iako dolazi kao unajmljeni
vrhunski profesionalac s poduljim popisom produkcija, od prvijenca Red Hot
Chili Peppers (1984), preko solo-albuma pokojnog Michael Hutchencea (INXS)
i noise-rocka The Jesus Lizard, pa do new-wave revivalista poput The Futureheads
(2004). Ipak je Andy Gilla s Viva Gloriom spojilo ono suštinsko i nematerijalistički
motivirano: instinkt za žestoki, uzbudljivi rock, suprotstavljen umrtvljujućoj
rutini svakodnevice. Poslušavši demo snimke, Gill je pristao na suradnju s
njemu anonimnim i dalekim bandom, očito osjetivši da ovaj to zaslužuje, a
ne zato što bi to za njega bilo unosno. Možda "starci" i jedni i
drugi, svaki na svojoj razini i u svojem svijetu, ali Gang Of Four jedno je
od vrlo rijetkih "arhivskih" imena uz koja možete i početkom 21.
stoljeća slobodno istresati atribute poput "legendarni" i "istinski
inovativni", a da u tome smisao vide i naraštaji mlađih rockera, otprilike
tek rođenih u doba kad su Gang Of Four albumima "Entertainment!"
i "Solid Gold" smjelo nadograđivali kreativni Babilon post-punka
novim zvučnim prostorom. Sumnja li netko u aktualnu vitalnost Gang Of Four,
na odgovarajućim www adresama može provjeriti kakav elektricitet izbija iz
snimaka njihovih recentnih nastupa, primjerice u Brazilu. S druge strane,
od nekadašnjih "Trobeca", sada barem površinski smirenih obiteljskih
ljudi, nitko nije očekivao povratak, a pogotovo ne silinu zvuka kakvu emitira
Viva Glorio. Iz "čistog mira"! A pritom, kad već rade nešto novo
i drugačije, pa makar samo za svoju dušu, oni to nastoje i pošteno snimiti.
I tu ulazi Andy Gill koji se, ne gubeći vrijeme nakon zakašnjelog slijetanja
zrakoplova iz Londona u subotnje popodne, zaputio s njima ravno u studio.
Kroz sate minucioznog rada, sa svakim instrumentom posebno, dokazao je kako
doista "zna sve" i kako će Viva Glorio itekako profitirati od njegovih
ideja i savjeta.
S Andy Gillom razgovaramo u rano nedjeljno poslijepodne u zračnoj luci,
sat prije odlaska. Skupina japanskih turista na checkinu podsjeća ga na
nedavni
rad s jednim od brojnih intrigantnih japanskih bandova, Polysics. Kao glavna
referenca za Polysics, inače, dosta se spominju Devo, dok ih Andy opisuje
kao svojevrsni pop-art band, duhovitu grupu koja svira odlično, a sve kao
da interpretira "pod znakovima navoda". Ipak, u društvu udarne
snage Gang Of Four, neizbježno se evociraju prizori otprije 25 godina:
Andy Gill
najprije sam izlazi na pozornicu kako bi započeo izvedbu "Paralyzed",
a njegovi moćni, reski, isprekidani gitaristički rafali urezuju se u sjećanje
kao uvertira možda najboljeg rock koncerta u Zagrebu, ikad. No, kakva je
stvarno bila atmosfera u Engleskoj u kasnim 70-tim godinama prošlog stoljeća,
u doba
početaka Gang Of Four?
- Kroz medije, osobito časopise poput "New Musical
Expressa", dobivali smo sliku o Manchesteru, Sheffieldu ili Leedsu kao
sumornim industrijskim gradovima gdje je new wave rock niknuo gotovo kao neki
oblik otpora. Kako ste vi to vidjeli? Naime, iz perspektive našeg tadašnjeg
"socijalizma", nama bi možda ovi gradovi tada izgledali kao Las
Vegas.
AG: Da, čudno je to, ali reći ću vam - Leeds je doista bio sumoran, itekako.
Bio sam student, nisam imao novaca i živio sam u najjeftinijem mogućem podrumskom
stančiću za svega 5 funti tjedno. Zidovi su bili posve mokri, bio bih neprestano
prehlađen od rujna do ožujka. Snalazili smo se na kojekakve smiješne načine
da stan malo zagrijemo kroz zimu. Ljeti je bilo podnošljivo. Kad sam se preselio
u bolji stan, koji je imao čak i prozore, taj mi je izgledao prekrasno!
- Jeste li zato imali jasnih ambicija, kovali planove
kako ćete promijeniti život i zauvijek se riješiti vlažnih podruma?
AG: Pa, tada nisam toliko mario za to. Jedina ambicija bila mi je stvarati
zanimljivu glazbu. Izazovnu, izuzetnu glazbu koja će dodirnuti ljude, komunicirati
o stvarima do kojih im je doista stalo. A u Leedsu bilo je tada i dosta nasilja,
sukoba ekstremnih fašističkih skupina i studenata. Ulice bi ostajale posute
slomljenim staklom. Bila su to dosta čudna, ozbiljna vremena.
- National Front, zar ne? I u rock tisku mnogo se pisalo
o tome i akcijama poput Rock Against Racism. Nije li se situacija u međuvremenu
donekle smirila?
AG: Da, National Front, a sad se zovu BNP - British National Party. Nastoje
promijeniti predodžbu o sebi, prikazati se prihvatljivijima, uglađenijima
i to im ponegdje donosi dosta rezultata na lokalnim izborima.
- Jasno, imamo i ovdje vrlo sličnih pojava.
AG: No, uvijek je lako, vrlo lako raspirivati netrpeljivost prema strancima.
Recimo, ova debata o nošnji Muslimanki kojom se skriva lice... A tu je i vječita
tema imigracije. Velika Britanija je godinama i desetljećima odredište golemog
broja useljenika, različitih kultura, i dovoljno je da novine kao "Daily
Mirror" i "Daily Mail" na naslovnicama objave "How many
more?" ("Koliko njih još?") ili slično pa da napetost poraste.
- Smatrate li možda da je redovito isticanje političke
komponente Gang Of Four u medijima ipak bilo ponešto pretjerano?
AG: Da, svakako. To zna biti frustrirajuće. O Gang Of Four objavljivani su
članci s užasnim naslovima poput "They make you dance and think"
("Tjeraju vas na ples i na razmišljanje"). Mislim, sama ta ideja,
ples i razmišljanje - to može biti smiješno, glupo... (Uz blagi podsmijeh,
Andy to ilustrira karikiranom gestikulacijom u kojoj se plesni pokreti izmjenjuju
s naznakom razmišljanja - prst uprt u sljepoočnicu). Pa onda "funk-rock
i marksizam", takve stvari. Da, smetalo mi je to, bilo je glupo. To s
marksizmom samo je sićušan sastojak u svemu. Uključivali smo mnoge ideje,
kao primjerice i referencu na film Jean Luc Godarda u kojem je ekran raspolovljen
na dva simultana zbivanja; to smo pokušali primijeniti kroz dva usporedna
vokala u pjesmi "Anthrax". I to s marksizmom samo je jedan takav
detalj, nipošto širenje određene ideologije. Znate, prvo i osnovno mi smo
glazbenici koji žele uspostaviti kontakt s ljudima. Bar se tome nadamo.
- No, u naslovima i tekstovima ipak je bilo elemenata
političkih parola i ekonomskih pojmova, neuobičajenih za "jezik ulice"?
AG: Ali, bio je to ipak obični jezik svakodnevice, izražavanje na jednostavan
način. Kao, primjerice, u pjesmi "Natural's Not In It". Prvi stih
glasi: "The problem of leisure is what to do for pleasure" ("Problem
je dokolice, što činiti za užitak") i svatko se može u tome naći. To
je tako jednostavan tekst Jona Kinga i sažima cjelokupnu...degeneraciju Zapada.
Mi imamo taj luksuz da možemo razmišljati o tome kakvim užicima ispuniti vrijeme.
Izvrsna ideja.
- Protok vremena nije ugrozio opću suglasnost o tome
da su Gang Of Four jedan od istinski inovativnih bandova u razvitku rocka,
baš naprotiv. No, koliko ste u ranom razdoblju bili svjesni te inovativnosti?
Je li ona proizašla iz nekih prijelomnih trenutaka?
AG: Sve je to postupni proces... Napišeš jednu pjesmu, pa još jednu, s vremenom
ih se prikupi desetak i onda tek otprilike vidiš u kojem smjeru se krećeš.
S nekim pjesmama nisi zadovoljan pa ih odbaciš, dok se kroz ostale definira
daljnje usmjerenje. Recimo, od pjesama s našeg prvog nastupa uživo, možda
su samo jedna ili dvije zadržane za budućnost. To ide postupno.
- Ne skrivajući raznovrsne utjecaje - Hendrixa, funk,
dub reggae, ipak ste uveli novu, vlastitu dinamiku zvuka po kojoj su Gang
Of Four prepoznatljivi. Kakav je bio vaš pristup?
AG: U klasičnom rocku, na primjer, kod Eric Claptona, imate piramidu zvuka:
u dubini su bubnjevi, iznad njih bas, zatim klavijature ili što već, na to
još gitara i na vrhu je vokal. Mi smo zvuk postavili drukčije, pri čemu je
doista utjecao i dub reggae: svaki instrument djeluje na ravnopravnoj razini
(Andy pritom rukama naznačuje ravnine koje se pomiču usporedno jedna drugoj)
pa tako i bubnjevi, recimo, imaju apsolutno jednaku važnost kao i vokal. To
je bilo osnovno.
- Imate li kakvo mišljenje o grupama koje se posljednjih
godina očito inspiriraju zvukom Gang Of Four i naglašavaju vaš utjecaj? Poput
The Rapture...
AG: Da, The Rapture, Radio 4... Oni su postigli taj zvuk, gitare, bubnjevi
i sve, ali gdje su ideje? Mislim da su prave ideje ono što im nedostaje.
- Gledajući unazad kroz vlastiti opus, biste li istaknuli
nešto na što ste naročito ponosni? Neku pjesmu, album, fazu?
AG: Pa, bile bi to pojedine pjesme. Spomenuli ste "Paralyzed",
mislim da je to stvarno dobra pjesma. Pa onda "Not Great Men", "Natural's
Not In It"... Da, pojedine pjesme.
- Na koju grupu ili glazbenika, s kojima ste radili
u studiju, smatrate da ste najviše utjecali svojom produkcijom?
AG: Vjerojatno na The Young Knives, to je vrlo dobra mlada engleska grupa.
Problem u radu s nekim glazbenicima zna biti u krajnostima - ili ništa ne
žele čuti od mene ili pak očekuju da im ja sve kažem. The Young Knives imaju
svoje ideje, ali su spremni i poslušati savjete. Tako je suradnja tekla dvosmjerno
i ispalo je izvrsno. (Andy Gill producirao je njihov prvi single "The
Decision", ovih dana ponovno izdan, a zatim i album "Voices Of Animals
And Men". Kao izraziti utjecaj na The Young Knives razabiru se i Wire,
također istaknuti suvremenici Gang Of Four, op. J.Š.).
- Poznajete li osobno Steve Albinija? (Ne ističemo
to Andyju, ali svojevrsni guru američkog nezavisnog rocka, čelnik grupa Big
Black, Rapeman i Shellac te producent niza antologijskih albuma, i Albini
se spominjao u razmišljanjima Viva Glorio o poželjnom studijskom majstoru).
AG: Ne, nisam ga osobno upoznao, ali imam jednu zgodnu priču s njim u vezi.
Radeći s grupom The Jesus Lizard u Americi, na albumu "Blue", vozio
sam se jednom nekamo s njihovim pjevačem David Yowom. Muzika u automobilu
učinila mi se strašno poznatom. Na pitanje tko to svira, David je odgovorio
da su to Shellac. Primijetio sam da su potpuno "skinuli" Gang Of
Four, na što je David isti tren nazvao Albinija i kazao mu: "Čuj, Steve,
sa mnom je u autu Andy Gill, sluša Shellac i kaže da zvučite isto kao Gang
Of Four!" Na to je Albini počeo samo nešto nerazumljivo mrmljati... (Andy
se grohotom smije).
- Jeste li ikad osjetili zasićenje rock glazbom, cijelim
tim biznisom? Želju da se okanite svega toga?
AG: O, da, događalo se to dosta puta. Onda odem raditi nešto drugo... pa
se opet vratim. (Zamislivši se, nakon kratke pauze nastavlja:) Znate, jako
je lako načiniti lošu ploču. Jako lako. Ubacite previše sastojaka, pokušavate
ovo i ono, sve pomiješate... Baš kao da kuhate juhu i udrobite previše toga
unutra, postane odvratno.
- Važno je zadržati jasnu ideju što se želi postići?
AG: Tako je.
- Očekuju li vas li u bližoj budućnosti neki projekti
kojima se posebno veselite?
AG: Pa, s ovim momcima, svakako (pokazuje članove Viva Glorio), zatim u
siječnju radim s jednom kanadskom grupom. Ali, možda glavna stvar bit će novi
album Gang Of Four. Vidjet ćemo kako će to ispasti.
- Znači, u redovitom ste kontaktu sa Jon Kingom?
AG: O da, naravno.
Dakle, okosnica Gang Of Four ne odustaje. Uživo sviraju podjednako žestoko
kao nekad, a "kasni" albumi, ako i nisu uvijek bili na razini reputacije,
nisu ih kompromitirali. Štoviše, "Shrinkwrapped" pruža nadu i za
nove visoke domete. No, približio se krajnji čas za ukrcavanje i Andy Gill
odlazi. Pokazao se kao predani profesionalac i vrlo prijazan sugovornik, koji
odgovore formulira pažljivo i promišljeno, sa živim zanimanjem za sve što
je povezano s glazbom. I, dakako, kao čovjek koji očito ne voli "laka"
(i obično loša) rješenja, u bilo kojem području.
Interviewer: Juraj Siftar, Zagreb, Hrvatska
