Danijel: Pozdrav.

B: Povod ovom interviewu tvoja je nova grupa, album koji nastaje, ali o tom ćemo malo poslije pričati. Vratimo se sada tvom prošlom bendu, bendu zvanom Dugi Put. Mislim da se svi sjećaju vašeg spota za pjesmu "Gorim sav", pa je od toga nastalo: "Gori stan, gori ovo, gori ono".

Danijel: Da, čak i "Gori Avganistan", čuo sam i za to (smijeh, op.a.)

B: Sad nam, molim te, ukratko reci o Dugom Putu, kako je bend nastao i kako je sve to teklo?

Danijel: Bend je nastao 1988. godine. Sljedeće godine dobio je ime. To je bilo vrijeme buđenja rock 'n' roll i tzv. underground scene u Tuzli. Bilo je raznih pravaca, pa i punka. Bilo je naravno rocka i ranije, tu su bili Terusi, pa i njima slični bendovi. Terusi su probili led, ali se u nekih 10 godina poslije njih stvorio vakuum i ništa se značajno nije događalo, do kraja 80-tih kada je krenula ekspanzija, nazovimo ga, novog vala, jer mala je ovo sredina da bi je mogli nazivati muzičkom scenom. Ali, pojavili su se hard core bendovi, heavy metal bendovi, hard rock bendovi, punk bendovi, rock i underground bendovi, garage rock i još svakakvih podvrsta ovih muzičkih pravaca. U tom valu smo se pojavili i mi. Otprilike, u isto vrijeme, samo sa više iskustva nastala je grupa Rupa u zidu, koja je mnogo brže došla do određenih rezultata. Mi smo još bili mladi, formirali smo Dugi Put i slijedili tu neku hard rock nit, jer to je bila muzika koju smo mi slušali u tu vrijeme. Promijenili smo dosta članova benda. Ja nisam bio za to i uvijek sam se toga gnušao. Htio sam da se ustali jedna postava, jer kad naučiš kako neko diše, onda je sve drugačije. To možda nisam znao izraziti, tj. reći tada, nisam znao pravi razlog mog negodovanja, ali bilo mi je stalo da bend bude jedinstven i da jednostavno bude jedna duša. To je za mene jedna velika stvar, kada troje, četvero, petero ili više ljudi rade sinhronizovano, kada isto dišu. S tim se ne može mjeriti kada npr. neki dobar instrumentalista okupi ekipu ljudi i kaže im ti ćeš svirati ovo, ti ono, a ti nešto treće. U kompaktibilnosti i jednakosti, kao i sinhronizovanosti benda i jeste čar jazza, rocka i ostalih modernih muzičkih pravaca. Što se nas tiče, počeli smo raditi kao kvintet. Bila je to standardna rock postava, sa klavijaturistom, basistom, gitaristom, bubnjarem i pjevačem. Dvojica iz te prve postave nisu više s nama, dok je bubnjar sada u Srbiji. Od te prve postave ostali smo bili samo Elvis Garagić i ja. Onda smo okupili novi sastav i nastavili raditi. Mi u principu nikad nismo prestali nastupati, uvijek smo radili. Ovaj novi sastav benda Dugi Put dao je i najveće rezultate. Za bubnjevima je svirao Bijeda, bivši bubnjar grupe Self Discipline, glavnu riječ imao je pokojni Đani. Na bas gitari je svirao Totija, a na mjestu vokala i povremeno kao klavijaturiste bio je Elvis Garagić. Na promociji nam je klavijature svirao Željko Divjak. Nakon Bijede, na mjestu bubnjara došao je Damir Sinanović - Bumbar iz grupe Suthern Storm i to je bila ta četvorka koja je radila punom parom.

B: Znači, to je bio period poslije rata?

Danijel: Da, poslije rata, pa na ovamo. Mi smo, nadam se da to neće zvučati prepotentno, prvi počeli svirati tezge sa zabavnom muzikom u gradu. Bilo je malo neuobićajeno svirati tezge i uzeti dnevnicu te 1997. godine. Tad je turbofolk ušao svugdje na velika vrata. Bilo je, doduše, nekih svirki u tuzlanskom Jazz klubu, na staroj i na novoj lokaciji, ali to su bile jazz svirke. Mi smo svirali dvije ili tri sezone zabavnu muziku u hotelu, tako da su se poslije nas otvorila vrata za sve one koji su imali bendove, ali nisu imali hrabrosti takvo nešto započeti. Danas imamo veliki broj bendova koji nastupaju na takav način. Tako je bend egzistirao do prije 3 godine, ali kako su Elvis i Bumbar otišli u Souther Storm, bend Dugi Put je prestao sa radom. Poslije toga ja sam počeo raditi sam i taj projekat nazvao sam Human. Vidio sam sa ljudima da li bi radili sa mnom i tako je tu ponovo upao Totija na mjesto basiste i Franci na mjesto bubnjara.

B: Zašto naziv Human? Da kažemo da to u prevodu sa engleskog na naš jezik znači čovjek.

Danijel: Svi mi koji se bavimo nekom granom umjetnošću i koji dublje razmišljamo o sebi, ljudima oko nas, o životu samom, imamo neke svoje filozofije, neke svoje zvijezde vodilje, nalazimo smisao u svom životu. Tekstove pišem prema onome što sam sam doživio ili prema onome što je neko od mojih prijatelja ili ljudi u mojoj okolini proživio. Tekstove ne pišem nazor, tako da nekad prođe i više mjeseci da ne napišem ništa. Analizirajući tako tekstove koje sam napisao i proživjevši ih, došao sam do zaključka da sve počinje i završava sa Čovjekom, što ustvari human na engleskom i znači. Isto tako, ta riječ na našem znači human, znači ima svoj korijen u humanosti čovjeka, tako da se to opet na metofaroički način svodi na isto, na čovjeka. Čovjek mogučnost savršenstva narušava svojim djelovanjem. Sve te ljubavi koje imamo, sva ta stradanja, sve to što nas okružuje, tehnološki napredak, socijalna bijeda, politička previranja, religija, za sve je kriv čovjek. On je korijen svega.

B: Prije dvije godine, slučajno sam došao u posjed tri vaše pjesme i ostao sam iznenađen aranžmanima, koji su totalno drugačiji od onoga što smo mogli čuti u radu benda Drugi Put. Zatim, produkcija je dignuta na viši nivo, vokali su odlični. Šta se to desilo u tebi, pa se osjeti tako značajan, zreo pomak? Isto kao da si tri godine bio na nekom ostrvu, upijao neku mističnu energiju i vratio se preporođen.

Danijel: (smijeh, op.a.) Lijepo si ti to izanalizirao. Lijepo je to čuti. Svi mi, kako godine idu, valjda, sazrijevamo. Uvijek sam bio za to da se čovjek ne treba ograničavati bez obzira kojom se vrstom muzike bavi, ne treba se ograničavati nekim klišeima i slijepo slijediti neki muzički pravac. U Dugom Putu nije toga bilo, jer je puno ljudi imalo uticaja na muziku, mada je nekad to dobro, ali ako su ljudi na istim talasnim dužinama. Nije dobro kad nisu. U Dugom Putu imali smo malo i jednog i drugog, tako da pjesme na kraju nisu imale onu formu koju sam ja zamišljao, ali ja sam uvijek htio istjerati stvari do kraja, tako da od toga nisam pravio veliki problem. U bendu Human, situacija je mnogo drugačija. Ima nas manje, radimo isključivo kao trojka, mada to ne mora ostati tako. Pjesme koje sam napisao najvećim dijelom su pretočeno baš u onakav studijski uradak kakvim sam ga i zamislio, uz, moram priznati, povremene sugestije Benke Marjanovića, u čijem studiju smo snimali. Naravno, nikad niko ne može znati šta je u tvojoj glavi, ali kad mu plasiraš 70 % svoje ideje, onda on, ako je, kako to sad kod nas trendovski kažu, open minded (otvorenih vidika, op.a.) onda on može da shvati u kojem to pravcu ide. Tako smo i uradili par pjesama. Ono što sam u pjesmama rekao nije nikakav revolt ili bunt, to je jednostavno način na koji ja želim nešto reći i uputiti drugima. Vjerujem da bi svako, ako bi pogledao tekstove pjesama, a ne samo slušao muziku, mogao tu naći sebe. Dosta nas razmišlja na sličan način i ovo je moj način da izrazim to. Svi mi, bavili se umjetnošću ili ne, prolazimo kroz razne faze. Dođe vrijeme kada se sve to nagomila u tebi. Neko se potuče, neko napravi neku sliku, neko se politički angažuje, a ja sam našao ovaj način da se izrazim.

B: Koliko ste posla dosad uradili, koliko pjesama snimili, ko je otpjevao te pjesme?

Danijel: Prve dvije snimljene pjesme, "Epilog" i "Nema više vremena", otpjevao je Vedo. Jedno vrijeme radio je sa Underground bendom. Oni koji su dolazili u Unedrground klub znaju o kojem vokalu se radi.

B: Jako interesantan vokal, mene je zaista iznenadio.

Danijel: Da, interesantan vokal, vrlo obečavajući i osvježavajući. Međutim, zbog obaveza koje je on na početku saradnje sa nama previdio, naša saradnja je prestala.

B: Nažalost, moram priznati.

Danijel: Da. Poslije toga nismo imali vremena čekati, jer je bio veliki jaz između Dugog Puta i Humana, a materijal se gomilao, pa sam ostale pjesme otpjevao ja. Moram priznati da nisam baš zadovoljan što se tiče moje vokalne interpretacije, jer sam to malo drugačije zamislio, ali ne želim čekati. Želim ovo završiti. Zaključiti upravo ovakvo kakvo jeste, ne čekajući neka bolja vremena, jer opet bih izgubio dragocjeno vrijeme, pa ćemo vidjeti šta će budučnost donijeti. Znači, Vedo je otpjevao dvije, ostalih 9 otpjevao sam ja. Dvije pjesme su na engleskom, a ostale na našem jeziku.

B: Koliko si zadovoljan produkcijom i uvjetima snimanja.

Danijel: Pa, uvijek može bolje, ali zadovoljan sam odnosom koji imam jedni prema drugima. Da ti pravo kažem, ljudi su kod nas malo zaostali što se tiče vidika u muzici. Vrlo je teško postići određeni kvalitet. Muzičari imaju standarde koje su postigli baveći se jednom vrstom muzike, nevezano za to da li je to, uslovno rečeno, narodna, zabavna ili nešto slično. Kada se pojavi neko ko radi malo drugačije, dolazi do konfuzije, a novaca je malo. Mi u BiH nemamo takve uslove da sad možemo ponavljati pjesmu milion puta, da tražimo eksplicitno ono što mi želimo. Ja taj luksuz nemam. To može raditi Mike (Oldfield)... Prema tome, radim onako kako mogu i uglavnom sam zadovoljan. Mada su postprodukcija i mastering, nešto drugo. To se mora malo analizirati, slušati na različitim zvučnicima, od studijskih do običnih slušalica.

B: Da li ste mislili upoznati širu publiku sa tim što ste napravili, nadam se da jeste, jer šteta je da ljudi ne čuju ovu divnu stvar koja se desila u Tuzli nakon dugo vremena, da je neko iznijeo svoju ideju, svoju viziju i bez imalo stida i srama rekao: "Evo, to je to!" Bilo bi šteta da to ostane samo u lokalnim okvirima.

Danijel: Slažem se. Na kraju krajeva, zbog toga i radimo ovaj interview. Ići čemo dalje, naravno. Puno vremena treba u to uložiti. Žao mi je što mnogo izvođača imaju sličnu viziju, imaju šta reći i pokazati, ali nekako ostaju u ovim lokalnim okvirima, teško izdržavaju taj pritisak i jednostavno dižu ruke od svega, brzo se razočaraju u neke stvari.

B: A ovde baš lako razočarati.

Danijel: Da, lako. Sredina nam ne pruža ono što nam treba. E sad da li ću i ja raditi ovo do kraja, to mogu samo sebi obećati. Znaš, kad sve to malo analiziram, neka se ne uvrijede neki, ima ljudi koji sviraju samo jer je dobar fol svirati. Žele biti neki heroji sa gitarama, bubnjevima ili slično, pa sviraju iste stvari i vrte ih godinama, a ništa konkretno ne rade. Ja, ipak, ostajem pri autorskom radu, iako mi na svojim svirkama "proturimo" i dosta covera, rock standarda, ali konceptualno ostajemo pri autorskom radu, jer to je jedino što me istinski ispunjava. Ne mogu, npr. ne napisati pjesmu.

B: Išao bi protiv sebe.

Danijel: Da, upravo tako. Dešavalo mi se da mi osobe koje poznajem kažu: "Pa kako to, ja nisam mogao ili mogla!?" jednostavno, kad jednom probiješ led, treba biti iskren prema sam sebi, prema komadu hartije. Ono u čemu uvijek zakuješ u afektu, kad to zapišeš sam u svojoj sobi, e, to je pjesma i uvijek se nešto od toga može napraviti. Samo treba biti iskren prema sebi, pustiti bujicu emocija da izađe van i to je to. Što se tiče svirki, mi ćemo se truditi, gdje god svirali, zabaviti ljude koji tu budu muzikom koju oni vole, ali i približiti im svoj autorski materijal i mislim da će neko na naki način doživjeti to.

B: Nadam se da hoće, jer primjetio sam da je kroz svirke teško donijeti autorski materijal.

Danijel: Strašno je teško. Znaš, mislim da su mediji krivi za to, nek se niko ne uvrijedi.

B: Mislim da se niko ne bi trebao uvrijediti jer to je činjenica i od istine ne možemo bježati.

Danijel: Da, tako je. Prvenstveno mislim na medije koji najbrže i najviše dolaze do ljudi koji stvaraju određenu muzičku sliku. Kod nas postoji jedna virtualna muzička scena. Tu postoje mnogi izvođači, a ustvari ne postoje.

B: (smijeh, op.a.) Mislim da znam o čemu govoriš.

Danijel: Onda takvi izvođači idu od festivala do festivala, od fashion weeka do slijedećeg istog. To su lica sa ekrana. U praksi njih nigdje nema. Tu nema žive svirke. Ne postoji aktivnost u smislu energije, u smislu prave poruke. Ne govorim o tekstovima, ljubavna pjesma ili ne ljubavnoj pjesmi. Daleko od toga. Mislim na pravu iskrenu poruku. Ja ne mogu pisati pjesmu uzevši nešto što je sad aktuelno i jednostavno pisati o tome. Pisat ću o tome u slučaju da me to iritira. Znači, postoji ta vritualna muzička scena koju su stvorili vodeći mediji u državi.

B. Oni kao da to smisleno rade.

Danijel: Da, kao da svjesno to rade. Isto kao i sve ostalo u državi. Analiziraj saobraćaj u gradu, znaćeš kakva nam je država. Analiziraj naše medije, doći češ do istog zaključka. To je tako, trulo odozdo i odozgo. Kod nas je, kao što kažu, "zahmet" zauzet se za nešto. Zatim tu ima dosta neznanja u profesiji kojom se neki bave. Nemaju motiva. Mislim na pare, a i na ono čim se konkretno bave. Ne postoji istraživački rad, nema neko ko će doći i iskopati nekog talentovanog i spremnog za raditi. I u mali mjestima imamo ljude koji sviraju. Niko npr. sa našeg lokalnog radija, televizije ili radija i televizije u Sarajevu ne zna iskopati neki bend, recimo iz Goražda i dovesti da ih predstavi u svom programu i da ga, ako postoji kvalitet, pušta u revijalnom dijelu programa, da ga forsira, da bi se nakon mjesec dana, kad se voziš taksijem ili sjediš na poslu pitao: "Stani, čija je ovo pjesma!?" I onda bi to vodilo do toga da ti momci, recimo, sviraju u našim klubovima. To ne postoji. Nađe se neki "partizan" koji jednom u četiri godine zađe po Bosni i Hercegovini i želi za jedan dan, idući od kafića do kafića naći nekoga ko dobro svira. To se tako ne radi. To je jedan sistematski rad za koji vjerovatno, razumijem, nema sredstava, ali ne treba od toga bježati i dizati ruke. Drgačije nas nema. Ovde se radi isključivo o našem identitetu, nas kao države i svi bi trebali gledati malo šire. Postali smo samo svoji. Imamo svoj mali svijet ovde i mislio: "To je to!" Ne znamo koliko smo apsolutno beznačajni. Onda veličamo neke stvari koje su u svijetu standard. Desi se da neko napravi mali iskorak prema Evropi, pa krenu članci. Ljudi dragi, pa to je standard u svijetu, to jednstavno tako mora biti.

B: Da, a kod nas sve ide u cilju samozavaravanja.

Danijel: Da! Mediji su napravili veliku grešku. Istina je da nema puno sredstava, ali mediji imaju ono što treba, a to je najkraći put do ljudi. Danas je interesantno biti lice sa ekrana. Mediji prave pajace od ljudi. Mali broj njih stvarno radi i ima šta reći. Što se tiče ostale većine, mislim da njih sluša samo njihova familija.

B: Reci mi, molim te, kao individua koja analitički razmišlja, koje je tvoje viđenje BiH scene, ali ne u smislu: "Ovaj bend je dobar, ovaj nije.", nego u smislu bendova koje ti poznaješ. Da li se na kraju tunela nazire svjetlo?

Danijel: Lijepo je što si mi postavio ovo pitanje, jer o tome puno razmišljam i naravno da ću ti dati odgovor, ali prije toga rekao bih da kad razmišljam o ovom pitanju, često prvo povučem ručnu i kažem sebi: "Da li sam ja uopsšte kompetentan o ovome suditi?". Mnogi sebi uzimaju za pravo suditi. Pojave se dva puta na televiziji i odmah su im usta puna iskustva, koncerata, tureja. Ja ne razmišljam na taj način, ali evo odgovorit ću ti, jer i mene to sve iritira. Moje mišljenje je da nema svjetla na kraju tunela, ne vidim ga. Mi, u cijeloj BiH, imamo "strašan" potencijal, imamo odlične autorske bendove. Napravi se tu i mali iskorak vani, odsvira se tu i tamo nešto. Poslije rata, u cijeloj BiH održavaju se mnogi festivali, ali malo ko zna za njih. Mislim da su i mediji dosta krivi za to, pogotovo sarajevski mediji. Mi smo prije 10 godina u Domu mladih (u Tuzli, op.a.) pravili odličan koncert na kojem smo svirali mi, Dugi Put, Mo Selection iz Mostara i jos jedna grupa iz Prijedora. Mi smo taj snimak poslije poslali BH Televiziji da ga objave, ali oni su nama poslali odgovor kao " oni to ne smiju objaviti zato što svira grupa iz Prijedora" (Republika Srpska, op.a.). Tek kasnije, napravljen je Pop-Rock festival u Sarajevu, a mi smo bili jedni od inicijatora toga svega. Organizatorima tog festivala bila su puna usta toga kako su doveli bendove iz čitave ex Jugoslavije, a niko ne spominje ono što se desilo u tuzlanskom Domu mladih (Klub Palma, op.a.). Niko ne govori o onome što se dešavalo u Bugojnu. Tamo su napravili prvi ex YU festival. Tamo je poslije rata prva nastupala grupa Atomsko Sklonište, kasnije je tamo svirao Električni Orgazam. Mediji to uopšte nisu propratili. Naravno, Sarajevo, kao glavni grad, voli da kaže kako su oni prvi u svemu, pa kad se nešto slično, pa makar i deset godina kasnije, desi u Sarajevu, oni kažu mi smo prvi. Pojave se, također, bendovi koji na kratko zasjaju izvan BiH i to je super, to je za njih jedno veliko iskustvo, ali vrate se i ništa se značajnije ne promijeni. Moramo biti svjesni činjenice da se moramo međusobno uvezati i podići cijelu muzičku kulturu na jedan viši nivo, da bi nas ljudi vani prepoznali. Sjećaš se utakmice BiH - Španija, kad je sudija produžio utkamicu još 10 minuta, da bi Španija pobijedila, jer gdje će jedna BiH pobijediti Španiju? Shvataš? Niko nas ne "benda", kako ni u sportu, tako ni u muzici. Sami smo sebi tome krivi. Dozvolili smo to sami sebi, tako se predstavljamo ljudima vani kad izađemo (u lošem svijetlu, op.a.). Nisu nam otvorena vrata. Skoro mi je bio prijatelj iz Njemačke i rekao mi, mada se to odnosi na sve naše bendove: "Zvučite bolje od svih tamo!" Ali, teško je, jer niko ti ne otvara vrata. Mi svi moramo pokazati da smo zreli za takvu sredinu, pa bi onda mogli ići dalje. Kad sve kod nas dignemo na viši nivo, to će se odraziti i izvan granica naše države i ljudi će nas prepoznati. Ovako, sve ostaje na Evroviziji, na Hariju i njegovom drugom mjestu i time trebamo da se zadovoljavamo i tome da plješčemo, a pola Evrope ne mari više za Evrovizijom, ni 5 %.

B: Tačno tako. Danijele, hvala ti na ovom interviewu. Ja sam uživao u razgovoru s tobom, nadam se da će isto tako uživati i čitatelji Tuzlanskog lista. Nadam se da ćemo još razgovarati, tj. moramo opet razgovarati jer svaki dan se dešava nešto novo.

Danijel: Hvala i tebi, siguran sam da ćemo pričati još.

Interview objavljen u Tuzlanskom listu Br. 108 od 31.05.2007.

Interviewer: Davor Matošević Tuzla, Bosna i Hercegovina info@barikada.com

---