Z: Rođeni sam Brčak, a rođen 1958. godine. U Tuzlu sam doselio sa tri godine i od tad sam ovde. Kad me pitaju šta sam, ne mogu reći ništa drugo do Tuzlak, jer doba iz Brčkog se ne sjećam i tamo se ništa za mene značajno nije ni desilo. Osjećam se Tuzlakom.

B: Otkud muzika u tvom životu?

Z: Muzika u mom životu postoji zahvaljujući mom ocu, koji je bio muzičar. Njegovo ime je Ferid. On je u Brčkom, dok ja nisam bio ni rođen, svirao jazz po igrankama. Jazz muzika je tad bila aktuelna muzika, uz jazz se i plesalo. Zatim smo se preselili u Tuzlu, gdje je moj otac svirao u orkestru Radio Tuzle, sa pokojnim Perom Štumpfom. On je jedan veliki zaljubljenik u muziku, i dan danas svira i komponuje.

B: Reci nam nešto o tvom školovanju.

Z: Srednju muzičku školu završio sam u Tuzli, odsjek klavir, u klasi profesorice Safije Čelebić-Džonlagić. Srednju školu završio sam maturskim koncertom na kojem sam svirao "Rapsodiju u plavom", George Gerschwina, u pratnji Simfonijskog orkestra Radio Tuzle, koji je tad još egzistirao. To je bio jedan od posljednjih koncerata tog orkestra, a dirigent je bio Mirko Dušek. Zatim sam otišao na muzičku akademiju, gdje sam završio u klasi profesorice Matusije Blum, koja je inače Ruskinja, tamo je i završila muzičku akademiju, magistrirala je u Pragu i zatim se skrasila u Sarajevu. Ja sam imao sreću što nisam morao ići u inostranstvo da dođem do jako dobrog profesora, jer taj, jako dobar profesor, došao je u Sarajevo. Ponavljam, George Gerschwin je moja velika ljubav. Akademiju sam također završio jednim njegovim djelom - "Concert in F". Moja profesorica, gospođa Blum, prihvatila je moj prijedlog da to djelo bude moj diplomski rad, što govori o njenoj veličini. Ona je, naime, tada već imala više od 65 godina, a prihvatila je djelo koje nije poznavala i djelo koje nije bilo uobićajeno među studentima akademije. Pronašao sam note tog djela zahvaljujući prof. Dušeku koji mi ih je donio iz Pariza. Bile su to note za dva klavira. Gospođa Blum je dala sve od sebe da uvježba to djelo i da me prati na mom diplomskom koncertu. To djelo je izvedeno i na jubilarnom koncertu gospođe Matusije Blum, povodom 40 godina njenog umjetničkog rada, gdje sam bio jedan od četiri njena najbolja students iz svih generacija kojima je predavala.

B: Ko je iz tvoje generacije na muzičkoj akademiji aktivan na muzičkoj sceni BiH?

Z: To je teško pitanje.

B: Znači, niko?

Z: Ne mogu se sjetiti nikoga.

B: Zašto se oni izgube. Zar muzička akademija nije ustanova koja gradi umjetnika?

Z: Izgube se zbog same prirode poziva. Da bi se pijanista cijeli život bavio koncertnom djelatnošću, cijeli život dnevno mora vježbati 5 do 6 sati. Žene, često, čim se udaju, dobiju djecu i tu u startu gube tih 5 sati potrebnih za vježbanje. Mnogi se zaposle u sferi pedagoškog djelovanja. Samo od koncertne aktivnosti u BiH se ne može živjeti, tako da to i ne može biti profesija.

B: Često se u tvoj priči provlači jazz muzika. Zamolio bih te da mi kažeš nešto o jazz sceni u Tuzli ili BiH, nekada.

Z: Prvo treba početi od 1957. godine i Big banda koji je Tuzla imala i koji je bio prvi big band u BiH. U Tuzli je jednom prilikom svirao i čuveni Quincy Jones sa svojim big bandom.

B: Možeš li se sjetiti nekih članova tog tuzlanskog Big banda?

Z: Naravno, saksofone su svirali: pokojni Pero Štumpf, Slavko Jović, Fuad Ponjavić, Zdravko Novak, Milenko Nikolić, Lazo Vujić i Vinko Krajtmajer. Trube su svirali: Alija Bešlagić, Izudin Čavrković, Fuad Bukovac, Mirko Šamo, Abdulah Subašić i Fikret Didić. Trombone su svirali: Milovan Vuković, Muhamed Bešlagić, Zdravko Stuhli, Mustafa Kičić i Josip Maričević. Ritam sekciju su činili: Grado Krajtmajer, Duško Ikić, Midhat Atlić, Mufid Omazić i Miro Babić. Vokalni solisti su bili: Vesna Mikačić i Zoran Paki. Umjetnički rukovodioci bili su: Milovan Vuković i Mirko Dušek. Mirko Dušek je u ratu obnovio taj orkestar, ali zbog finansijskih razloga on nije mogao opstati, ipak je tu riječ o 50 ljudi.

B: Osim velikog orkestra, da li je bilo nekih manjih jazz sastava?

Z: Imao sam Tuzlanski jazz quartet, a prije toga sam svirao sa grupom jazz muzičara u Klubu Arlekin, prije rata. Sa Perom Štumpfom, Zvonkom Kneževićem i sa Zvjezdanom Spasojevićem sam svirao u Noćnom baru Hotela Tuzla.

B: Da li Tuzla ima jazz publiku?

Z: Kad se desi neki kvalitetan jazz koncert, ne može se reći da nema publike koja bi napunila neki veći prostor, a tačno je i to da Tuzla ima publiku koja voli jazz. Ohrabruje da ima dosta mladih koji slušaju jazz. Imam priliku da se uvjerim u to jer ta publika sada dolazi u Jazz Club The Goat. Naravno, oni ne slušaju isključivo jazz, ali mu se često vraćaju. Dobro u svemu tome je da u našem gradu postoji jedan jazz club gdje mladi imaju priliku da se nauče na takvu muziku. Poznato je da publiku treba odgojiti, a za to treba i vremena i upornosti. Slična stvar je i za publiku klasične muzike. Kada nam dođu Maksim Mrvica ili Ivo Pogorelić, sala će biti napunjena i zbog njihove kvalitete i zbog njihove karizme. Međutim, kada dođu umjetnici sličnih kvaliteta, ail manje popularni, u sali BKC-a se skupi tek oko 20-tak posjetitelja.

B: Govoreći o tvom muzičkom djelovanju, ne bi se smjela ne spomenuti tvoja aktivnost u domeni rock muzike. Bio si članom grupa Terusi i Rock Stars.

Z: Da, bio je to za mene još jedan izazov. U Tuzli još uvijek žive neki od originalnih članova legendarne grupe Terusi - Saša Mioković, pjevač; Mustafa Hadžiefendić Mufo, bubnjar; Miodrag Bato Kostić, gitarista i Dodo Križan, gitarista. Zamoljen sam da na njihovom konceru održanom 24.02.2001. godine sviram kao klavijaturista, što sam rado prihvatio. Volim se baviti svakom vrstom kvalitetne muzike. Jedno vrijeme sam svirao i sa grupom Rock Stars. Svirali smo koncerte u raznim mjestima BiH, na nekim motorijadama, a pratili smo i Davorina Popovića na, kažu, njegovom zadnjem nastupu uživo.

B: Vodio si estradni orkestar i neke horove.

Z: Prije rata sam jedno vrijeme vodio takozvani Estradni orkestar sa nekoliko trubača, nekoliko saksofonista, nekoliko trombonista i koji je, između ostalog, pratio izvođače dječijeg festivala Majski cvijet. Osim toga, držali smo koncerte evergreen muzike. Estradni orkestar je prestao sa radom jer je bio "preskup" za tadašnji SIZ Kulture. Koja šteta, jer ako se ne ulaže u kulturu, to je direkto ulaganje u nekulturu. Poznato je da u svijetu klubovi tog tipa teško mogu opstati sami. Uglavnom, oni se financiraju od strane šire društvene zajednice kojoj je stalo da ima razvijen taj oblik kulture. Tokom rata, dok je u banci djelovala scena pod imenom Tuzlanski olimpijski klub, vodio sam Tuzlanski jazz quartet koji su pored mene još činili: Esad Prcić, Zdravko Novak, Mirsad Mešković i Mustafa Hadžiefendić Mufo. Imali smo nekoliko koncertnih nastupa u tom klubu.

B: Bez obzira na brojne probleme i ne htijući se predati stihiji, ti si otvorio jazz club koji se zove The Goat (u prevodu - Koza).

Z: U Tuzli je već postojao jazz club, prije nekih šest do sedam godina, ali se i on zatvorio zbog nekih razloga. Nakon "mraka" pd nekih pet godina, odlučio sam pokrenuti malu scenu gdje bi se stalno svirao jazz. Samo jazz club daje temelja za kontinuitet takve muzičke scene. Jasko Isabegović i ja smo pokrenuli Jazz Club The Goat. Sam prostor je trebalo dovesti u stanje upotrebljivosti, opremiti ga raznom opremom, a većinu zanatskih radova uradili smo samoinicijativno. Mi smo, evo, dali svoj maksimum. Ovdje se svira već godinu dana, ali mi od tog sviranja nemamo nikakvu materijalnu korist. Sve što od ovoga imamo jeste jedno ogromno zadovoljstvo i ubjeđenje da radimo ispravnu stvar. Međutim, kada poželimo u klub dovesti neke goste, pa makar oni nastupili i besplatno, treba im platiti transportne troškove, smještaj i hranu, što prevazilazi naše financijske mogućnosti.

B. Klub djeluje već godinu dana. Što smatraš njegovim vrhunskim dometima?

Z: Naveo bih nastup Mime Mitrovića, trubača i vokalnog soliste jazz banda Sinana Alimanovića. U našem klubu su svirali Matija Dedić, Edin Bosnić, orkestar Fantasio iz Pariza, orkestar Papyrus iz Strasboura... Bilo je još nekih muzičara koji su slučajno boravili u Tuzli, ali nisu propustili priliku da nastupe u našem klubu. Između svih ovih gostovanja, u klubu svira i "kućni" bend pod imenom The Goat koji ja vodim, a ostatak postave je više manje promjenljiv.

B: Da li ste tražili financijsku pomoć od općinskih vlasti?

Z: Konkretno, općinskim vlastima je podnesen jedan projekat gdje nudimo organizaciju po jednog koncerta mjesečno - i jazz i klasične muzike - sa namjerom da se stvori kontinuitet tih događanja i da se time obrazuje publika za te muzičke pravce. Cilj nam je da tim mjesečnim koncertima izgradimo naviku kod publike da ih posječuje. U dogledno vrijeme radili bismo na tome da se ti koncerti održavaju u sedmičnim intervalima, što bi bio jedan optimum za Tuzlu kao jednog od centara kulture. Imamo obećanje da bi taj projekat mogao biti prihvaćen i sa optimizmom čekamo konačnu odluku općinskih vlasti.

B. Nažalost, ogromna većina naše omladine "okrenuta" je turbo folk muzici. Na dijametrelnoj skali kvalitetne muzike nalazi se, recimo, jazz muzika. Da li je taj ogromni kulturni jaz premostiv?

Z: Taj jaz nije premostiv. To su dva sasvim suprotna svijeta muzike koja se sve više i više udaljavaju. Nažalost, došlo je do takve ekspanzije turbo folka da se diskoteke pretvaraju u turboteke, da se prave mega koncerti turbofolk muzike. Sa našim jazz clubom mi pokušavamo napraviti ravnotežu nudeći ljudima i nešto drugo, neosposrno mnogo kvalitetnije. Turbo folk nije ni blizu narodnoj muzici. Sevdalinka je umjetnička muzika. To je muzika koja ima poeziju i muziku koja na najbolji način oslikava tu poeziju. Turbo folk na najprimitivniji način iskazuje najniže ljudske nagone i on je nespojiv sa narodnom muzikom.

B: Kako bi laicima najjednostavnije objasnio - koja je razlika između klasične i jazz muzike?

Z: Jazz, koliko god to nekome čudno izgledalo, ima mnogo dodirnih tačaka sa ozbiljnom muzikom. Mnogi jazz muzičari su završili klasične akademija, kao Oskar Piterson, na primjer. Takvi muzičari prelaze na jazz jer im on daje veće mogućnosti za umjetničko izražavanje. Dopušta im improvizaciju, stvaranje nove muzike na postojeću muziku. Ovime ni malo ne potcjenjujem klasičnu muziku.

B: Kakvo je tvoje mišljenje o ovome što radi Maksim Mrvica - prilagođavanje klasične muzike širim narodnim masama?

Z: To je fantastično što on radi jer u krajnjem slučaju on stvara armiju novih konzumenata klasične muzike. Ta njegova muzika je, naravno, komercijalizirana, u manjoj ili većoj mjeri, i na uštrb umjetničkog, ali približava klasičnu muziku širokom krugu slušatelja.

B: Ima li u Tuzli dovoljno dobrih jazz muzičara?

Z: Svakako da ih ima. Da ih nije, ovaj klub ne bi ni postojao. Ja prije svih moram pomenuti Mirsada Meškovića koji pored druge muzike svira i jazz muziku. Tu su i Zdravko Novak, Esad Prcić, Edo Bukovac, Mustafa i Mirsad Hadžiefendić, od mlađih tu su Amir, Harsen, Emir Hot, Damir Sinanović Bumbar... Spomenuo bih i djevojke koje lijepo pjevaju jazz - Sonja Tešić, Vedrana (zaboravio sam joj prezime), Aida Isabegović... Ima, ima mladih koji to vole, ali ponekad i nemaj hrabrosti da se upuste u jazz vode. Mi im, evo, pružamo šansu, neka nam se jave.

B: Saznavajući veličinu rada kojim se bavi ovaj klub, neumitna istina je da on nije u stanju sve to sam iznijeti do kraja. Misliš li da bi se tu trebali uključiti i mediji izvještavanja - radio i TV stanice, na primjer?

Z: Naš klub je mali i ako neko u ovom gradu prepoznaje važnost njegovog djelovanja, onda bi svaki vid podrške bio dobrodošao. Radio i TV svakako tu mogu biti od pomoći. Nama treba podrška da se zna da je i drugima stalo do našeg rada, time će i naš rad dobiti na značaju. Pomenuo bih i jednu bitnu stvar koja se odigrava u našem klubu, a to su poetske večeri četvrtkom. Te večeri su jedno vrijeme bile sponzorisane od strane Tuzlanske pivare. Četvrtkom, znači, glumci i autori poezije recituju ili čitaju poeziju na zadovoljstvo naših posjetitelja. Izrazito je u tome aktivan glumac Irfan, koji umije izabrati interesantne pjesme za recitovanje.

B: Vratimo se na temu Jazz Club The Goat. Što se o tome još ima za reći?

Z: Treba reći da su svi muzičari koji su bili ovde: Mimo Mitrović, Sinan Alimanović, Matija Dedić, Edin Bosnić, Fantazio iz Pariza i još jedan bend iz Italije, svi su izrazili oduševljenje klubom i rekli da tako prijatnu atmosferu dugo nisu vidjeli, svi su se jako ugodno osjećali u svirajući u klubu i ostajali do rasnih jutarnjih sati. To nam je izuzetno drago, jer znači da smo postigli jednu atmosferu u kojoj se ljudi ugodno osjećaju. Naš cilj i jeste bio napraviti jedno takvo opušteno mjesto, gdje bi se ljudi osjećali kao kod kuće. Registrovali smo se kao noćni klub, tako da nam je radno vrijeme od 8 navečer do 4 ujutro. Imamo i program uživo, dva do tri puta sedmično. Naravno, tu je i web stranica kluba www.jazzclubthegoat.com. Medjutim, sada pravimo novu stranicu, u čijoj izradi učestvuje i moj sin, Sanin. Ostalo je još par sitnica za uraditi i bit će stavljena u upotrebu.

B: Ko su gosti jazz kluba?

Z: Klub ima no age limit posjetitelja, znači, napravljen je za sve uzraste. Dolazili su nam ljudi, čija su mala djeca ponekad tu i zaspala, dok su njihovi roditelji slušali jazz i ugodno pričali. Isto tako, dođu nam ljudi i od 60-tak godina, često ostanu i do "fajronta", jer ugodno se osjećaju. Dolazi i mnogo mladih ljudi. Želio bih spomenuti da je u jazz klubu bio multimedijalni koncert klasične muzike. Kad je Belma Bešlić vidjela pianino u klubu, odlučila je svoj koncert napraviti, ni više ni manje, nego baš tu. Donijela je video zidove, koje je sama osmislila, zatim tu su bili gosti, jedan violinista iz Beograda, kao i Tuzlak, Nedim Tinjić na gitari. Video zid je bio i napolju, tako da su ljudi u bašti kluba mogli vidjeti šta se događa unutra. Bilo je vrlo lijepo. Također smo zamislili da jednom sedmično, učenici Muzičke škole iz Tuzle nastupaju u klubu, sa nekim svojim minijaturama. To smo čak, par puta i napravili tokom poetskih večeri, u pauzama su na gitari svirali učenici Predraga Stankovića.

B: Reci nam nešto o pianinu u jazz klubu.

Z: Igrom slučaja došao sam u posjed pianina koji je proizveden 1883 godine. 1888. godine je u njegovu unitrašnjost stavljena pločica na kojoj piše da je na njemu svirao Johannes Brames, tokom svojih ljetovanja u Švicarskoj. Zatim je taj pianino u Bosnu došao zajedno sa nekim starim namještajem koji se radi prodaje slao na ove prostore. Ja sam slučajno naletio na njega, vidio da se radi o instrumentu koji je u dobrom stanju, a kako se ja bavim i reparacijom klavira, znao sam da ga mogu dovesti u još bolje stanje, i evo sad je tu u jazz klubu.

B: Ne bih u ovom razgovoru htio preskočiti i tvoj kompozitorski rad u domeni muzike za pozorište.

Z: Napisao sam muziku za otprilike dvadesetak pozorišnih komada, počevši od srednje škole, pa do danas. Kao dugogodišnjeg saradnika Narodnog pozorišta Tuzla, Vlado Kerošević, koji je i dekan Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, pozvao me je da vodim predmet koji se zove Primjenjena muzika, koji govori o muzici u pozorištu, filmu itd. Radio sam muziku i za dva dokumentarna filma. Jedan od tih filmova je u Krakovu dobio je grand prix (glavnu nagradu).

B: Kako se film zove?

Z: "Evropi s ljubavlju", sa ironijom u nazivu, jer film govori o ratu, stradanjima. I tako, vodim taj predmet, Primjenjena muzika, na akademiji, sa statusom docenta. Inače, imao sam i koncertne aktivnosti. Svirao sam sa Vedranom Šimić, zatim na prošlogodišnjem koncertu Mirka Dušeka. Nastupao sam na koncertu sa Asimom Delibegovićem, koji sa svira u orkestru u Francuskoj, ali kao moj vršnjak i kolega s kojim sam svirao tokom svoje srednje škole, napravili smo koncert za violinu i klavir u BKC-u.

B: Šta je specifičnost pravljenja muzike za pozorište?

Z: Bitno je osjetiti atmosferu i na osnovu svega toga i napraviti muziku koja će biti potpora za dramsku radnu koja se dešava u predstavi. Treba na jedan stvarni način korenspondirati sa sadržajem toga djela i u istorijskom i emotivnom smislu. Danas, nažalost, ne shvataju šta znači raditi muziku za pozorište ili neke druge prigode, pa se često rukovode nekim neadekvatnim kriterijima. Tako se desi, kao što se desilo kod nas, da se za obilježavanje 25. maja pusti "O Fortuna" iz opere Carmina Burrana, koja ustvari oslikava radost ovozemaljskim ljepotama, što je bilo totalno neprimjereno tom trenutku i tom događaju.

B: To je glavna tema tog djela?

Z: Da, "O Fortuna" je atraktivna, ali se ona nikada ne stavlja uz neke tragedije, jer je sadržaj toga upravo suprotan. Ili naprimjer, radite predstavu o nekom događaju iz istorije BiH, a kao muziku u toj predstavi puštate menuet, koji u to vrijeme nije ovde ni postojao, naši ljudi kao formu ga nisu ni poznavali.

B. Da li je tvoja pozorišna muzika klavirska, orkestarska ili nešto drugo?

Z: Pošto današnji sintisajzeri imaju čitav opus zvukova simfonijskog orkestra ugrađenih u svoju memoriju, ja se koristim svima njima, tako da je izlazna muzika koju ja pravim većinom orkestarska.

B: Za kraj ovog razgovora, kaži nam nešto o predstojećem workshopu za bubnjare.

Z: Da, u dogovoru sa Faikom Lačevićem, bubnjarem iz Sarajeva, zamislili smo workshope u kojima će on pokazivati načine sviranja bubnja na jazz način. Naravno, pozivam sve bubnjare zainteresovane da prošire svoje znanje da dođu prijaviti se, ostaviti svoje podatke u jazz klubu, da bi ih kasnije mogli pozvati da dođu prisustvovati tim workshopima. Naravno, dešavat će se tu i workshopi za druge instrumente, ali sada prvo planiramo uraditi bubnjeve.

B: Koja je adresa jazz kluba?

Z: Ulica Safvet-Bega Bašagića, kod restorana Biblioteka.

B: Poslije će se pričati, restoran Biblioteka je kod Jazz kluba.

Z: Ako Bog da! (smijeh, op.a.)

Interview objavljen u Tuzlanskom listu Br. 114 od 07.06.2007.

Interviewer: Dragutin Matošević Tuzla, Bosna i Hercegovina info@barikada.com

---