B: Razgovaram sa članom tuzlanske grupe Defence, Elmirom Dumanjićem Miretom. Otkud članovi grupe Defence u muzici, zašto nisu u vaterpolu?

Mire: Nemamo vaterpolo klub (smijeh, op.a.). Mi smo, još sa 14 godina, počeli nešto kao sviruckati. Maid (Porobić, op.a.), vlasnik Kluba Palma, obezbijedio nam je 1995. godine snimanje u svom MAT studiju, rat je još trajao. Defence, kao ono što on danas jeste, nastao je raspadom tuzlanskih bendova Symbolic i Grotesk. Sastali smo se i dogovorili se napravit jedan crossover bend, znači, eksperimentalni bend koji bi svirao hard core, hip-hop i neki od stilova koji su nam tada bili aktuelni. To se desilo 1997. godine i od tad počinje sva priča.

Krenule su probe, prve svirke. Prve demo snimke pravimo kod Maida i Benke (Marjanovića, op.a.). Radilo se o pjesmama "Mexico mix", "Odbrana 99" i "DMS", koje se počinju vrtiti po lokalnim radio stanicama, kao i na Radio Miru, koji je tad dobro funcionisao, tako da su ljudi počeli slušati našu muziku i prihvatati je. U to vrijeme Edo Osmić, sada poznatiji Edo Maajka, ovde je bio na studiju. Upoznali smo se zahvaljujući crtanju grafita, on je inače jako talentovan za to. Malo smo pričali i došli smo na ideju da i on tu učestvuje kao pjevač pored mene. Već je imao neke svoje tekstove. Došao je na probu i odmah se vidjelo da je veliki talenat. Čak tad nam je repao svoj veliki hit "Mahir i Alma" koji ga je nekoliko godina poslije i proslavio. Edo je bio dobar član benda, ali kasnije ga je život, koji ga baš i nije mazio, odveo u Zagreb, što je za njega ispala dobitna kombinacija.

Njegovim odlaskom, Defence nastavlja kao fuzija hip hopa i reggaea, sa našim zaštitnim zvukom koji bi se mogao okarakterisati kao hard core. Tada počinje jedna skroz druga priča. U bend, na mjesto bubnjara, dolazi Adnan Okanović Oka i sa njim bend još čine, Saša Kovačević, Amir Kurić i ja. Nastavljamo sa probama. Naravno, radi se o jednoj standardnoj priči, kad imamo priliku, sviramo, nismo tad toliko ozbiljno razmišljali o bendu. Kasnije, valjda kako čovjek stari i sazrijeva, počeli smo o bendu razmišljati i shvatati ga ozbiljnije. Odlučili smo sve to dići na jedan veći nivo i izgurati stvar do kraja. U to vrijeme, naš prijatelj Edo Maajka napravio je veliki uspjeh i to je i nama pomoglo da lakše dođemo do ljudi, preko emisije FM Jam koja je imala odličan feedback kod ljudi zbog Edinog uspjeha, a i mi smo bili dio te ekipe. Naravno, tu je i ništa manje značajan Emir (Alagić, op.a.), poznat i kao DJ Soul, idejni tvorac i glavni lik FM Jama. Jedno duže vrijeme zbog loših finansijskih prilika nismo mogli snimiti album. Bendu se naknodno pridužuju Nino Škilić, na klavijaturama i Adnan Gulamović na perkusijama. Njihovim dolaskom bend dobija posljednje finese i upravo tada poprima konture kakve ima i danas, definiše se naš zvuk, kao i vizuelni imidž.

Počinjemo nastupati i izvan lokalnih okvira. 2004. i 2005. godine svirali smo na jako mnogo festivala, a još nismo imali nijedan snimak. Na jednoj web stranici bili smo čak proglašeni kao "čudo". 2005. godine dobijamo priliku nastupiti i na najvećem festivalu u regiji, novosadskom Exitu. Svirati tamo, u tim uslovima, pred nekoliko hiljada ljudi, bio nam je jak vjetar u leđa i jedno veliko iskustvo. Poslije toga, zahvaljujući samo svom radu dolazimo do finansijskih sredstava. Dio albuma snimamo kod Maida (Porobića, op.a.), dio u prostorijama Radio Kameleona, zahvaljujući našem Emiru, a dio u tuzlanskom OAC-u (Omladniskom art centru). To je za nas bilo veliko iskustvo, jer sve smo radili sami. Prvi put smo se sretali sa tehnikom za snimanje i bilo je to veoma uzbudljivo. Tad se kao producent izdvojio član benda, Nino Škiljić, koji je baš u to vrijeme otišao u Austriju studirati sound engineering. Tako da je pomogao nama, a to iskustvo pomoglo je i njemu za njegovo školovanje.

Kad smo to sve završili, došli smo do najgoreg dijela, a to je bilo: "Šta raditi s tim albumom, šta uraditi sa godinama uloženog truda?" Imali smo nekih ideja kako bi to trebalo izgledati, ko bi to trebao izdati, međutim, od toga ništa nije bilo. Pokušali smo i sa sarajevskim Gramofonom, ali oni nas nisu htjeli izdati, mada su nam tada odgovarali po žanru muzike koji su izdavali. Na kraju smo otišli u sarajevski Hayat Production, imali jedan lagodan razgovor sa direktorom te kuće, Harunom Mahmutovićem. Poslije tog razgovora, album pod imenom "Baga Music", primljen je i pušten u štampu. Poslije toga dobivamo novi elan, ponovo učestalo sviramo. Tako je već zadnjih pola godine. Ovo ljeto će biti krucijalno za karijeru benda. Već smo uradili sarajevsku promociju našeg albuma. Tuzlansku promociju odradili smo u nama dragom okupljalištu, Klubu Sloboda. To je bio jedan fin happening za cijeli bend, jedan od najdražih koncerta, vjerujem, svim članovima benda, u našem gradu. Ovog ljeta želja nam je što više svirati. Dobili smo potvrdu Exit festivala, nastupamo 13. jula 2007. godine, u 20 sati, na Fusion stageu. To je jako radosna vijest za cijeli bend.

Želio bih napomenuti da smo za vrijeme snimanja albuma "Baga Music", snimili i dionice na trombonu, saksofonu i trubi, koje su značajno izvukle zvuk albuma i dale mu jedan pravi reggae prizvuk. Tu nam uskaču Ninini prijatelji sa akademije i upotpunjuju cjelokupni zvuk benda. Sada tu imamo primjetne brass sekcije, ali javlja se i problem, kako to uživo reproducirati. Sreća po nas, upoznajemo mladu ekipu Tuzlaka - Damira i Željku koji nam uskaču na svirkama kao brass sekcija. Prije mjesec dana u našu priču ulaze i Amir Tahirović i Saša Perkunić, ekipa koja radi pri Kući plamena mira i bez ikakvih materijalnih zahtjeva snimaju nam video spot za pjesmu "Salt City Attack", koji se već vrti po televizijama BiH i šire. Sa tim se zaokružuje cijela ova priča i bend kreće u akciju, ojačan i sigurniji u sebe više nego ikad.

B: Ko je kreativni dio, a ko svirački dio ekipe?

Mire: Nećeš vjerovati, ali svi smo uključeni u kreativni dio stvaranja. U zadnje vrijeme, naš basista, toliko je kreativno pozitivno "nabrijan" za stvaranje muzike za slijedeći album, da smo ga pustili da stvara i izgura sve to do kraja.

B: Ima još jedna stvar koja me facinira kod reggae umjetnika sa Jamajke, kolijevke tog muzičkog pravca, a to je specifičan način pjevanja (izgovaranja) engleskog jezika. Kako si ti naučio taj izgovor?

Mire: Ja to zovem naučeni engleski jezik. Mi nismo ni iz engleskog govornog područja, niti s jamajkanskog. Ali dok slušaš reggae muziku, lagano dobiješ osjećaj za taj način pjevanja, jer to je trade mark, to je ono što daje taj posebni štimung reggaeu. Inače, svi članovi benda došli su u Defence iz bendova različitih muzičkih stilova, ali uvijek je tu bio Bob Marley, koji nas je povezivao, koji je činio tu kariku koja nas je povezivala.

B: Otkud termin "baga"?

Mire: Tako smo mi definisali naš zvuk. Mi sebe volimo nazvati bagavcima, znaš ono, prljavcima, rajom koju boli briga, samo nek se peče (smijeh, op.a.). Inače, sam naziv izmislio je naš gitarista, Sale. Mi smo na bini šaljiv bend, pravimo balans između ozbiljnosti i komedije. Na nastupu volimo improvizirati. Znamo po 15 minuta "vrtiti" istu pjesmu, "smarati" narod, smijati se, pričati, komunicirati, pjesmu jednom završit na jedan, drugi put na drugi način. To je u suštini ta "baga".

B: Imate li svoju stalnu publiku ili uspijete privuči i neku raju koja vas nikad nije čula? Imaš li taj osjećaj?

Mire: Ima i jednog i drugog. Imamo naše prijatelje, našu stalnu publiku, koja nas prati po našim nastupima, putuje s nama, bodri nas. Oni su produženi dio Defencea. Oni na našim nastupima dižu atmosferu, tako da spontano tjaraju i druge ljude da osjete energiju benda. Naravno, mnoge nove ljude bend privlači i zanimljivošću svoje muzike i oni postaju njegovi fanovi. To je normalna stvar, jer svi mi imamo bendove koje volimo i čiji smo fanovi. Što se tiče svirki, volio bih da se na nivou države malo poboljšaju stvari i da se da šansa bendovima koji već postoje, kao i onima koji dolaze. Mislim da se u zadnje dvije godine scena iskristalizirala, samo, sada trebaju ljudi koji će organizovati koncerte, koji će obavljati taj dio posla. Naš posao je da sviramo, ne da organizujemo, mada smo i to nebrojeno puta radili, to nam je bila nužnost.

B: Skoro sam bio na koncertu klasičnog gitariste Sanela Redžića, na kojem je bilo oko 40 ljudi. Poslije toga prošao sam pored "Autora" gdje je uz zvuke turbo folka bilo oko 400 ljudi. Šta nam se to, po tvom mišljenju, u muzičkom smislu desilo sa omladinom?

Mire: Izgubili smo tu omladinu u poslijeratnom periodu. Mlađi svijet je totalno izgubljen. Ekipa koja dolazi i tek upoznaje svijet, pod influentom su starijih koji slušaju tu muziku, muziku koja spada pod pojam šunda i totalno se gubi u tome.

B: Ko je tu "omanuo"?

Mire: Mislim da smo svi mi tome krivi.

B: Ali, na lokalnim radio stanicama nema turbo folka.

Mire: Zato se to i zove fenomen, zato što ne znamo zašto se dešava. I NLO je fenomen o kojem niko ne zna ništa. Ta muzika toliko se uvukla u sve pore našeg društva, da je to zastrašujuće. Mada opet, mislim, da se i to polako mijenja. Imamo sad ekipu koja izlazi na kej, pored Jale. To je jedan ogroman broj ljudi i baš za njih treba praviti koncerte, jer željni su toga i to je ono što im treba.

B: Da li ste pokušali ostvariti saradnju sa nekim privrednicima u smislu materijalne podrške vašem radu?

Mire: Pokušali smo, ali za sada nismo imali pozitivan odgovor. Inače, u toku svoje sviračke karijere mnogo puta smo se opekli. Bilo je mnogo lažnih obećanja, tako da se sad uzdamo samo u sebe i u vlastite snage. Naravno, svaka pomoć je uvijek dobrodošla.

B: Šta je za tebe uspjeh? Kad ćeš reći: "E, sada smo kao bend stvarno uspjeli!?"

Mire: Već odmah ti mogu reći da je naš bend ostvario jedan dio plana. Ipak smo uradili nešto. Bogu hvala, još smo mladi. Idemo dalje, sviramo. Na jesen ulazimo u studio. Snimiti ćemo 15-tak novih pjesama, skoro smo ih uokvirili. One su aranžerski bolje od ovih sa prvog albuma. Sada imamo puno više iskustva. Kada ponovo uđemo u studio, nećemo praviti neke greške koje smo pravili tokom snimanja prvog albuma. Te su greške, što se iskustva tiče, zlata vrijedne, tako da ih treba gledati sa poštovanjem. Defence strašno puno ulaže u slijedeći album. Postoji tu još jedna stvar koja bi bila dobra za nas kao bend, kao i za sve izvođače i bendove sa prostora bivše Jugoslavije, a to je ujedinjavanje tržišta. Pomoću toga svi bi puno dobili, jer albumi bi se plasirali u svim državama bivše Jugoslavije i svako bi imao priliku biti prezentovan svugdje.

Interview objavljen u dnevnom glasilu Tuzlanski list Br. 138 od 05.07.2007.

Interviewer: Dragutin Matošević Tuzla, Bosna i Hercegovina info@barikada.com

---