"Čekala je majka sina", "Dvije ruže", "Spavaj cvijete moj", "D i E", "Zašto zatvaraš oči", samo su neki od dvadesetak velikih hitova Mahira Paloša uz koje su se zabavljale i zaljubljivale generacije mladih tokom sedme i osme dekade prošlog stoljeća. Mnogi danas kažu da on nije imao medijsku pozornost kakvu je svojim pjevanjem zaslužio. Uzrok tome je da se uz njegovo ime nisu vezali nikakvi skandali, što je bio prioritet da bi se o nekome češće pisalo, da bi se pojavljivao u radijskim ili TV medijima. Više od deset zadnjih godina Mahir Paloš živi u Londonu. Ovih dana on boravi u Sarajevu. Iskorištena je ta prilika i sa ovim cijenjenim umjetnikom urađen je interview. Mahir Paloš priča svoju muzičku priću - iskreno i bez okolišanja, često za neke propuste osuđujući i samog sebe. Za sve vas, o sebi, o svom bogatom muzičkom putu govori - Mahir Paloš.

Barikada: Šta Vas je, Mahire, uvelo u muziku?

Mahir Paloš: To je dobro pitanje. Radilo se o slučajnom sticaju okolnosti. U prvom razredu sam na harmonici svirao "Konjuh planinom", za dan škole. Tako je počelo. Kako sam živio sam s majkom, nisam imao nikog drugog i morao sam sam sebi zaraditi za djevojke, izlaske. Tako sam počeo nastupati po igrankama. Imao sam sreću da sam startovao u vrijeme kad su The Beatlesi bili pojam, dok sam ja orijentisan na talijansku kanconu, koju sam izrazito njegovao, kao i svaki drugu lijepu pjesmu. U to vrijeme u Sarajevo dolazi Kornelije Kovač. Moja majka i ja ga uzimamo za podstanara i tad, početkom 70-tih godina prošlog stoljeća, počinjem se ozbiljnije baviti muzikom. 1971. godine odlazim na banjalučki festival "Prvi aplauz", na kojem nastupam sa pjesmom "Čekala je majka sina". Tu pjesmu mi je napravio Kemal Monteno. Naravno, svi znaju šta se desilo sa tom pjesmom. Postala je megahit.

Barikada: I dan danas je.

Mahir Paloš: Da, tačno. Zatim, kreću ostali festivali - Vaš šlager sezone, Beogradsko proleće, Opatija, Zagreb, Split. Više ni sam ne znam gdje sve nisam bio.

Barikada: Čuo sam da ste jedno vrijeme pjevali i u Indexima. Da li je to tačno?

Mahir Paloš: Apsolutno jeste. Nažalost, danas mnogi pišu istoriju te grupe po nekom svom interesu, i mogu reći, da mnogo prešućuju i lažu. Reći ću Vam ukratko: Indexi su nastali u Drugoj gimnaziji. Tamo je bio klub koji se zvao F 63. Iz tog kluba izlazili su mnogi muzičari i pjevači. Indexi su osnovani 1963./1964. Počeli smo svirati u Slozi. Skidali su se Shadowsi, Radio Luxembourg se obavezno slušao noću. Okosnica Indexa bio je Slobodan Misaljević, na solo gitari, Ismet Nuno Arnautalić, na ritam gitari, Šefko Akšamlija, na bas gitari, Đorđe Uzelac, na klavijaturama i Nedim Hadžihasanović na bubnjevima. Kad je riječ o pjevačima, tu su bili: Miroslav Banovšek, Reuf Kuzer, Alija Hafizović, Hamdija Čustović i ja, Mahir Paloš. Zašto Vam sve ovo govorim? Ime Indexi smo dali, idući iz Sloge i pošavši na tanan halvu u donji dio grada, Nuno i ja. Tek poslije u Indexe dolaze Davor, Bodo i Fadil. Oni su u sarajevskom FIS-u imali svoju grupu. Šta se dalje dešava? Esad Arnautalić završio je na mjestu šefa muzičke produkcije i govori da se moramo opredijeliti da više ne skidamo tuđe pjesme i da počnemo sami komponovati. Tog momenta pojavljuju se Kemo, Fadil Redžić, Bodo, Kornelije Kovač, Đorđe Novković i tako to krenu. Nuno, kao jedini koji je imao stalni pristup studiju i neograničenim terminima snimanja, rasformirao je tadašnju postavu grupe Indexi. Ja tu kao pjevač nisam dolazio u obzir, jer rock pjevanje nije bilo moj način pjevanja i onda tu dolaze, Fadil, Nuno, Bodo i Davor. Ja krećem dalje, svojim putem.

Barikada: Ko su u to vrijeme Vašeg aktivnog bavljenja muzikom u Sarajevu bile Vaše ostale kolege po mikrofonu?

Mahir Paloš: Davor (Davorin Popović, op.a.), Kemo (Kemal Monteno, op.a.), Čola (Zdravko Čolić, op.a.), Jadranka Stojaković, Ismeta Dervoz, Neda Ukraden itd.

Barikada: Kako su u to vrijeme nastajale Vaše ploče?

Mahir Paloš: To se dešavalo po inerciji. Imao sam prvi hit, "Čekala je majka sina", pa zatim drugi, "Dvije ruže". Tako su slijedili hit za hitom. Pjesme je većinom pravio Kemo, međutim i tu sam napravio jednu grešku. Nekad, prije 1975. godine, Zdenko Runjić mi je poslao svoje pjesme među kojima se nalazila i "Skalinada", kasnije veliki hit Olivera Dragojevića. Međutim, ja sam osjećao neku moralnu obavezu prema Kemi, zahvalio sam se fino Zdenki i rekao da nisam zainteresiran. Međutim, kasnije smo još sarađivali. Pjesme su mi radili i Đorđe Novković, Stipica Kalogjera, više se ni sam ne sjećam cijele plejade autora mojih pjesama. Snimio sam preko dvadeset singlica i jednu LP ploču, pod nazivom "Spavaj cvijete moj". Ta ploča se prodavala i doštampavala i 10 godina nakon njenog prvog izdanja. Inače, jedan sam od rijetkih izvođača u to vrijeme čije su se ploče jako puno doštampavale. U tadašnjem Jugotonu imao sam izuzetan tretman od strane zaposlenih u toj izdavačkoj kući, tako da mogu biti zahvalan i sretan zbog toga.

Barikada: Biste li nam nešto rekli o nekom od festivala na kojem ste učestvovali. Današnjoj omladini te stvari su strane, pa vas molim da nam opišete kako je izgledao jedan takav događaj?

Mahir Paloš: Konkretno - na Zagrebačkom festivalu 1973. godine pjevao sam pjesmu "Južni vjetar", za koju je muziku napisao Kemal Monteno, a tekst je napisao Mišo Marić. Na tom festivalu sam izlazio na bis po 11 puta. Publika je jednostavno htjela još jednom čuti o čemu se radi i ja sam im tu želju ispunjavao. Na jednom od Splitskih festivala desila se zanimljiva anegdota. Naime, pjevao sam jednu neobičnu pjesmu sa jednom jako atraktivnom Čehinjom, prelijepoga glasa. Ima u pjesmi jedan stih koji kaže: "Ljubavi moja, veliki san, dublja od mora, vedra k'o dan". I sad izlazim ja na binu sav dotjeran, u plavom odijelu kupljenom u Italiji i pjevam taj stih, s rukama okrenutim prema nebu. Poslije izvedbe, dolazi mi Zdenko Runjić i kaže: "De, odi majke ti 'vam! Gdje će ti prema nebu biti more dragi Mahire!?" "Isto je to, ja gore ja dole, oboje je plavo", rekoh ja njemu. Pjevao sam i u Subotici. Tu sam nastupao sa pjesmom Bate Kovača, i dva puta na tom festivalu odnosio nagrade. Inače, muzika je moja velika ljubav. Imao sam sreću da sam iz jedne poznate i jake sarajevske porodice, pa nisam baš pjevao da bih zaradio za svoj hljeb, nego eto, iz čiste ljubavi.

Barikada: Koga se posebno sjećate od tadašnjih muzičara ili pjevača izvan Sarajeva?

Mahir Paloš: Iz tog vremena postoji jedan Slovenac koji je veliki pjevač, a to je Oto Pestner. Po meni je među najboljima jer je zaista kompletan muzičar i izvanredan pjevač. Imam i izuzetno visoko mišljenje o Zdravku Čoliću. Danas kad posmatrate pjevače, svi glasom liče jedan na drugog. To se odnosi i na pjevačice. U moje vrijeme, svi su imali svoje prepoznatljive boje glasa, niko ni na kog nije ličio. Znali smo svi zajedno otići na Opatijski festival, gdje bismo svi zajedno izašli na binu. Ja, Hanka, Čola, Kemo, Davor i mnogi ostali koji su tad aktivno pjevali. Ostali bi se hvatali za glavu i čudom čudili kako smo tako složni. Priđe meni tako Mišo Kovač i kaže: "Kako vi to tako zajedno bez problema izlazite na binu? Kod nas nema teoretske šanse da izađemo na binu, zajedno, Arsen, Gabi, ja i ostali. Ko vas sastavi sve tako?"

Barikada: Kakav odnos su tadašnji mediji imali prema Vama?

Mahir Paloš: Moja iskustva sa medijima su loša. Razumijem novinare, urednike. Ja sam jedini iz te generacije koji nije imao svoj show na radio / televiziji i to iz jednog jedinog razloga, a to je što nisam htio nikom dati pare. Ali, opet, moram reći, moja ružna iskustva isključivo su moja krivica. U to vrijeme zauzeo sam stav da ne trebam komunicirati ni s urednicima, niti s novinarima, međutim, to je bilo pogrešno. To cijeli svijet radi. Stalno moraš raditi neku intrigu, praviti neku igru, nešto mućkati, da bi im bio interesantan i da dospio u medije.

Barikada: Koji je to, po Vama, bio zlatni period Vase generacije pjevača?

Mahir Paloš: To je bio period od 1969. godine, pa do kraja 80-tih godina prošlog stoljeća. Zaboravio sam spomenuti da me je 1978. godine, dok sam pjevao u Dubrovačkim trubadurima, na klavijaturama pratio Oliver Dragojević, koji je poslije toga napravio izuzetnu karijeru. Oliver je jedan. Njega sam zaboravio spomenuti kad sam maloprije pričao o svojim tadašnjim kolegama. On je sve svoje kompozicije otpjevao maestralno. On je u duši muzičar i muzika mu je sve. On je uvijek živio muziku, a ne samo pjevao.

Barikada: Čuo sam jednu lijepu definiciju Nikše Bratoša, koji kaže da postoje pjevači i interpretatori.

Mahir Paloš: Tako je. To je u potpunosti tačno.

Barikada: Da li ste u to doba pravili turneje?

Mahir Paloš: Kako da ne. Bile su to ljetnje turneje od Kopra pa do Đevđelije. Jednom smo išli Kemo, Oliver i ja. Jednom, Kemo, Jadranka Stojaković i ja, pa onda poslije Neda i ja. Obićno je prvi koncert pokrivao troškove rasvjete, opreme i orkestra, a kasniji koncerti donosili su zaradu. Na tim turnejama nikad nismo imali problema sa posječenošću. Jednom se desilo da mi je Miki Jevremović, otpjevavši svoj blok, dok sam se spremao izaći na binu prišao i rekao da ne pjevam svoje hitove, jer bih kao njima pokvario njegov nastup. Ja sam, naravno, to odbio i samo otišao. Više nikad nisam s njim nigdje nastupao. Inače, nikad nisam htio biti vođa tih grupa pjevača, jer previše i odvajkada bilo zavrzlama sa menadžerima, i nikad se nisam htio bespotrebno nervirati. Bilo je i puno lijepih trenutaka.

Barikada: Kad ste osjetili da su Vam kola krenula nadole?

Mahir Paloš: Imam teoriju da je svako u bivšoj Jugoslaviji imao efektivno svojih 6 do 7 godina slave, a ostalo je zavisilo od toga koliko će neko to održavati ili neće. Ja sam svoju karijeru održavao negdje do 1986. godine. Inače, imao sam jedan konflikt sa Kemom i onda sam izgubio važan oslonac vis-a-vis njegovih pjesama. A dešava se i to da čovjek, kako postaje poznatiji i kako mu karijera traje sve duže, postaje izbirljiviji što se tiče pjesama, njenih autora, a to ne valja. Ti ustvari nikad ne znaš koja će pjesma biti hit. Ja sam uvijek osjetio dobru pjesmu, ali nikad hit. Prije mi je primarna bila melodija mojih pjesama i bilo mi je bitno da me asocira na talijansku kanconu, nikad nisam previše pažnje obraćao na tekst. Tek sad vidim da sam imao i dobre tekstove. Tek sad obraćam pažnju na to. Inače, imao sam sreću da mi je Mišo Marić, moj vjenčani kum, pisao dobre tekstove. U tom periodu dosta sam pjevao i strani, talijanski repertoar.

Među prvima sam pjevao u Turskoj, u Hotelu "Pera Palas". U tom hotelu postoji soba Agathe Christye, zatim Titova soba. Tu sam pjevao mjesec dana i došla ekipa istambulske televizije i pita me: "Hoćete li pjevati uživo?" Naravno, sav sretan prihvatam. Otišli smo na televiziju, gdje smo imali takav ton, da je to bilo nevjerovatno. Pitao sam ih hoće li to tako zvučati i uživo, rekli su da hoće. Pjevao sam Keminu pjesmu "Pahuljice moje", jer je imala jedan fin uvod na harmonici, pa smo se s njom htjeli predstaviti. Bilo je odlično.

Barikada: Kad ste imali zadnji koncert? Kako je došlo do toga da Mahir Paloš više ne nastupa?

Mahir Paloš: Ja sam se oženio, to mi je bilo primarno. Imao sam i nekih porodičnih problema. Dao sam si zadatak da ću biti dobar suprug, a biti dobar suprug i baviti se pjevanjem, ne ide nikako jedno s drugim. Naša je sudbina da imamo malo tržište, pa i nije baš isplativo baviti se profesionalno muzikom. Rijetki su koji to mogu. Naša zlatna ploča u to vrijeme značila je tiraž od 100 000 prodanih ploča. Šta je to? To je mala cifra. U svijetu taj tiraž prodaju dok trepneš.

Barikada: Koliko je sad muzika zastupljena u Vašem životu?

Mahir Paloš: Mnogo. Meni je muzika apsolutno sve. Ne znam živjeti bez muzike.

Sarajevska pop i rock škola je termin koji je često u upotrebi. Jedan od njenih stjegonoša bio je i Mahir Paloš. Svoj život je posvetio muzici i može se zaključiti - ostavio je neizbrisivog traga u sjećanjima mnogih ljubitelja lijepe pjesme sa ovih prostora. Mahire, neka Vas zdravlje i sreća i nadalje prate.

Interview objavljen u dnevnom glasilu Tuzlanski list - Br. 168 od 09.08.2007.

Interviewer: Dragutin Matošević Tuzla, Bosna i Hercegovina info@barikada.com

---