Josip Boček Razgovarano: 2004. godine

Gitarista Josip Boček je jedan od vitezova nekadašnje jugoslovenske rock scene. Muzičku karijeru je počeo kao gitarista u osiječkim grupama Đavolji eliksiri, Lavine i Dinamiti (u postavi: Dado Topić, Ratko Divjak, Alberto Krasnić i Josip Boček, a koju su punim pravom zvali "Genijalci iz Osijeka). Karijeru gitariste nastavio je u beogradskoj Korni Grupi. Bio je i ostao gitaristički heroj, virtuoz i eksperimentator koji se iskazivao kroz razne muzičke stilove. Kao član legendarne Korni grupe, na ovim prostorima pionirske na polju progresivne, sympho rock ili, danas bi rekli, art rock muzike, ostavio je značajan trag. Sedamdsetih godina prošlog veka Josip Boček, Vedran Božić, Radomir Mihajlović Točak i Goran Bregović proslavili su električnu gitaru u okviru tada vizionarskog projekta "Kongres rock majstora". Njih četvorica su nastupali širom Jugoslavije svirajući iste večeri jedan za drugim. Dio te atmosfere i njihovo umijeće je ovjekovečeno na istoimenom izdanju zagrebačkog Jugotona.

Kada su prošla ta burna vremena koncerata, rada u grupama, Josip Boček je muzičku karijeru nastavio kao studijski muzičar u raznoraznim svojstvima. Ispočetka kao gitarista, zatim aranžer, producent i kompozitor. Jedno vreme je svirao sa Dadom Topićem (album "Neosedlani"), Đorđem Balaševićem (dva albuma), Zdravkom Čolićem i tako dalje. Produkciju je radio za albume grupe Leb i sol, Đorđa Balaševića i tako dalje. Sarađivao je i nadalje sarađuje i sa mnogim pjevačima. Komponovao je i muziku za dva filma: "Indijsko ogledalo", Zorana Amara i za film "Zvezde ljubavi", Milana Spasića.

P: Zamolio bih te, Josipe, da se sjetiš svojih početaka vezanih za muziku. Ko te je uveo u svijet muzike?

O: U svijet muzike uveo me je moj otac Josip koji se amaterski bavio muzikom, a svirao je žičane instrumente vezane za slavonsku muziku kao što je tambura, a znao je svirati i harmoniku. Ja sam sa 13 ili 14 godina krenuo u nižu muzičku školu i učio sam svirati violinu. Tada počinjem da slušam savremenu pop-rock muziku tadašnjeg vremena. To je povezano za pojavom grupa The Shadows, The Beatles i ja počinjem sam da učim svirati gitaru. U to sam vrijeme išao u osnovnu školu zajedno sa Dadom Topićem i mi smo napravili jedan bend koji se zvao Eliksiri. U tom bendu su pored nas dvojice svirao i Zoran Knežević, a bubnjar je bio Čuzula, nažalost, pokojni. Svirali smo zajedno oko tri godine, u periodu od 1964. do 1967. godine. Repertoar se sastojao od pjesama grupa The Beatles, The Rolling Stones, The Spencer Davis Group i to su bili naši pokušaji da proniknemo u tu muziku. Mi smo, skidajući tu muziku, u stvari učili. Muzika je malo po malo postajala naša opsesija. Uporedu sa našom grupom, u Osijeku je djelovala i grupa Dinamiti koju je osnovao Krunoslav Kićo Slabinac. U toj grupi su još svirali Alberto Krasnić, basista i Ratko Divjak, bubnjar. Ta grupa se raspala 1967. godine i Alberto i Ratko pozivaju Dadu i mene da im se pridružimo. Grupa zadržava ime Dinamiti i težište stavlja na autorske stvari. Svi smo po malo komponovali, ali s obzirom da smo djelovali u Osijeku i da nismo imali pristup do tonskog studija, malo toga je ostalo snimljenoga, možda samo dvije stvari - kompozicije "Prodavac novina" i "Emilija". Ljudi iz muzičkih krugova su čuli da mi dobro sviramo. Bitno za našu karijeru je bilo i to što smo dva uzastopna ljeta svirali u Rovinju gdje su dolazili Beograđani i Zagrepčani i gdje mi stičemo neku prvu afirmaciju. Izlazimo iz lokalnih okvira i počinjemo dobivati pozive za svirke u Zagrebu (u "Kulušiću") i u Beogradu. Tokom ljetnih gaža u Rovinju, nastupili smo i u Puli, u klubu "Uljanik" koji je vodio Bruno Langer (basista grupe Atomsko Sklonište). U to vrijeme, okosnicu našeg repertoara činile su pjesme grupa The Beatles, The Rolling Stones i The Animals. Pojavom grupe The Cream i Jimi Hendrixa, i njihove stvari dolaze na naš repertoar. U to vrijeme se desila ekspanzija soul muzike koju su izvodili Wilson Pickett i Sam & Dave, što je Dadi, kao pjevaču, izvanredno ležalo. Mi smo to svirali u jednoj veoma interesantnoj verziji. Neki drugi bendovi, koji su u svojim redovima imali tri duvačka instrumenta, nisu uspjevali da postignu tu našu energiju. I u to vrijeme smo pravili neke naše stvari, ali se ništa od toga nije snimilo. Imali smo mnogo koncerata i o nama su pisale novine. Bili smo jedna vrlo ozbiljna grupa. Imali smo svoj kombi, svoj razglas i putovali smo i koncertirali po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. U to vrijeme smo svirali i u sarajevskom FIS-u gdje su nas slušali i članovi grupe Indexi, što je nama veoma imponovalo. Zašto smo se razišli kao grupa Dinamiti? Došlo je do malog zasićenja i izvjesne neodlučnosti za profesionalnim radom jednog od članova grupe.

P: Tu misliš na basistu Krasnića?

O: Da. On je odlučio nastaviti porodični business (zlatara u Osijeku) i bez obzira na svoj evidentan talenat za muziku i želju da bude muzičar, odustaje od muzičke karijere. To je deprimiralo Dadu i navelo ga je da prihvati ponudu Kornelija Kovača i da postane članom Korni Grupe. Time se grupa Dinamiti raspala. Kornelije Kovač nas je kao grupu Dinamiti slušao jedne prilike u Beogradu, svidjeli smo mu se i postojala je ideja da se on nama pridruži. To se nije desilo. On je u međuvremenu formirao Korni Grupu. Nedugo nakon Dade (koji je u Korni grupi zamijenio vokalnog solistu Dalibora Bruna) i ja dolazim u Korni Grupu gdje zamjenjujem gitaristu Borka Kacla, bivšeg gitaristu grupe Zlatni Dečaci (bend Bobe Stefanovića) iz Beograda. Ovo se događa 1970. godine. Korni grupa je imala jedan sasvim drugi princip pravljenja muzike. Svirala se isključivo muzika koju je kreirao Kornelije Kovač. On je prethodno bio član grupe Indexi i imao je veliku reputaciju u ex-jugoslovenskim okvirima. Radilo se veoma profesionalno - tačno se znalo kada je proba i kada je snimanje. Moj prvi značajniji nastup sa Korni Grupom bio je na rock večeri Zagrebačkog festivala kada smo izveli pjesmu "Jedna žena". Radilo se o 20-to minutnoj kompoziciji sa više stavaka koja se pamti kao značajan događaj tog festivala. Naša prva LP (long play) ploča, "Put za istok", snimljena je u mono tehnici. Muzika je rađena za potrebe jedne TV emisije o Korni grupi. Kada je to već bilo snimljeno, odlučeno je da se taj materijal izda kao LP. Imali smo veliki broj koncerata diljem bivše Jugoslavije i učestvovali smo na nekim inostranim festivalima. Pamtim nastup na jazz festivalu u Bernu u Švicarskoj gdje smo zastupali bivšu Jugoslaviju. Gosti su nam bili Pero Ugrin na trubi i Mića Marković na klaviru. To je bio jedan pokušaj sviranja ethno-jazz muzike. Drugu ploču, "Not An Ordinary Life", snimali smo u Italiji. Mislim da je ona tehnički izvanredno dobro urađena. Učestvovali smo i na Evroviziji sa pjesmom "Moja generacija".

P: Kako si ti u sebi pomirio taj stilski raskol između komercijalnih pjesama tipa "Trla baba lan" i kompleksnih rock pjesama tipa "Jedna žena"?

O: Nije mi se ni tada dopadalo to što smo imali ta dva pravca - pravljenje neke ozbiljne muzike i pravljenje te komercijalne muzike kojom smo i postigli neku širu popularnost. Mislim da je to za ono vrijeme bilo neophodno. Pretpostavljam da je moglo i drugačije da bude, ali ... u stvari, sve je to bila Kornelijeva odluka. Meni je, kao klincu, sve to bilo veoma interesantno. Ponekad je bivalo nesporazuma na našim koncertima. Dolazili su ljudi očekujući ovu ili onu vrstu muzike i uvijek su jedni ili drugi bili nezadovoljni.

P: Korni grupa je uvijek bio kompaktan bend što se tiče članova osim pozicije vokalnog soliste. U toj ulozi su se smjenjivali Seka Kojadinović, Dušan Prelević, Dalibor Brun, Dado Topić, Zdravko Čolić i Josip Pejaković. Zašto je dolazilo do svih tih promjena?

O: Oni su odlazili iz raznih razloga. Dado je, recimo, osjetio potrebu da radi neku svoju muziku i to se pokazalo kao odlična odluka. On je imao veliku potrebu da se izrazi kao autor, kao muzičar i kao pjevač. Josip Pejaković se najduže zadržao u Korni Grupi i snimio je najviše kompozicija. On je ostao u grupi do kraja. Njegovim i mojim odlaskom u vojsku, prestala je sa radom i Korni grupa. To se desilo 1974/75. godine.

P: Šta si radio nakon karijere u Korni grupi?

O: Dobio sam ponudu da učestvujem u projektu "Kongres rock majstora" zajedno sa Miodragom Batom Kostićem, Vedranom Božićem i Goranom Bregovićem. Tom prilikom je izdat i dupli LP i svaki od nas je dobio zadatak da ispuni pola strane jedne ploče. Ja sam između ostalog snimio svoj instrumental - pjesmu "Dinamit". Pjesma "Dinamit" se i dan danas uvažava od strane mojih kolega muzičara, a naročito je vole gitaristi.

P: Možeš li mi reči ko je na tebe najviše uticao kao gitaristu?

O: To su uglavnom bili gitaristi koji su postojali u vrijeme kada sam ja upoznavao gitaru kao muzički instrument. To je u samim počecima bio Hank Marvin (gitarista grupe The Shadows) zbog melodičnosti u njegovom sviranju, zatim George Harrison (iz grupe The Beatles) zbog liričnosti u svom sviranju, a onda sam nakon Jimi Hendrixa i Eric Claptona počeo stvarati neki svoj stil.

P: Šta trenutno radiš?

O: Sve što sada radim na muzičkom planu vezano je za studijski rad. Mnogo sam radio kao producent na pločama grupa Leb i sol i Generacija 5. Radim i kao studijski muzičar i kao aranžer za mnogo izvođača koji pripadaju različitim žanrovima. Isto tako mnogo komponujem. Pisao sam pjesme za Josipa Pejakovića, Zdravka Čolića (a na njegovom novom albumu "Okano" sam svirao gitaru), za Biseru Veletanlić i tako dalje.

P: Na kraju, možeš li mi objasniti činjenicu da neki kompozitor koji u jednom periodu stvara svjetski poznate kompozicije, najednom prestaje sa radom. Više ne komponuje. Zašto? Da li se umorio, da li više nema snage da stvara takva djela ili je jednostavno izgubio motivaciju?

O: Mislim da tu kreatori pred same sebe postavljaju suviše velike zahtjeve. Jednostavno, dosežući neke više nivoe muzičkog izražavanja, dođu do tačke da ne mogu da zadovolje sebe sa svojim kreativnim učinkom. Na taj način se odlaže trenutak kada će ići u studio i snimiti novu stvar. To možda i jeste dobra stvar, ali time sam autor gubi objektivan odnos prema onome što je stvorio.

P: Hvala ti mnogo na razgovoru.

O: Hvala i tebi.