Jusuf Šehović Juso

Jusuf Šehović Juso Razgovarao: Dragutin Matošević

Grupa The Beatles imala je u svojim počecima rada, po kvalitetu sviranja, samo jednu grupu dostojnu poređenja sa njima - bila je to grupa The Rolling Stones. Svodeći tu paralelu na prostor Bosne i Hercegovine, preciznije na muzičku scenu grada Tuzla, u ovom gradu je postojala grupa Terusi - neprikosnoveni vladari muzičkih scena ovog grada i okoline. Njihova jedina prava konkurencija bila je tuzlanska grupa Sonori. Slijedi razgovor o tim vremenima sa vokalnim solistom i gitaristom tog vokalnoinstrumentalnog sastava - sa Jusufom Šehovićem Jusom.

P: Zašto si učio svirati gitaru, a ne, recimo, trubu?

O: Ha ha ha ... Nekako mi je bila najbliža. U stvari, vidio sam gitaru kod jednog mog komšije. Komšija je kupio gitaru, pa sam je kupio i ja. Bilo je to početkom 1963. godine. Već tada sam dobro poznavao repertoar grupe The Beatles. Vrlo brzo počinjem svirati i javno - sa grupom Vokinsi u kojoj su pored mene bili i Zlatko Bartulović, gitarista; Škupica, bubnjar; Đorđe Đoko Gavrić, basista i Atlić, pjevač i gitarista. Vježbali smo po raznim podrumima. Svirali smo jedno vrijeme u tuzlanskom Domu armije. Poslije je Đorđe Đoko Gavrić formirao novu grupu u koju je pozvao Josipa Mišu Čoju, gitaristu, inače, Mišo je iz Živinica i Vilija, bubnjara, koji je iz Banovića i mene. Grupa je dobila ime Quo Vadis. Kasnije smo ovu postavu pojačali trubom, saksofonom i klarinetom (Ivica Marinčić) i orguljama (Mirko Marinčić). Sve su te grupe bile kratkog daha i brzo je dolazilo da razlaza. Josip Mišo Čoja, Đorđe Gavrić i ja bismo u raznim postavama i nadalje ostajali zajedno. Uskoro smo uzeli Faika Lačevića Larija za bubnjara i osnovali smo novu grupu koja je dobila ime Juniori. I to je bila grupa kratkog vijeka. Okosnicu svih naših grupa činili smo Đoko, Mišo i ja, a bubnjari su nam se smjenjivali. To je sažeti prikaz moje karijere sve do 1969. godine. U cijelom tom periodu mnogo toga se događalo. Išlo se na razne gitarijade, a gitarijade su se pravile i u Tuzli. Grupa Terusi je bila neprikosnovena na muzičkom planu Tuzle i njene šire okoline. Članovi ove grupe su čak bili i članovi žirija na raznim gitarijadama. Trebalo bi za ovaj period istači i ulogu dvojice tadašnjih momaka, a to su - Strahinja Maksimović Flexi i Javor Buco. Oni su imali dobar izvor odakle su nabavljali nove gramofonske ploče i oni su nam predlagali šta bismo mi to mogli svirati. Praktično, oni su birali repertoar i grupi Terusi i našoj grupi Juniori. Naš repertoar su u to vrijeme činile obrade pjesama grupa The Beatles, nešto od grupa The Rolling Stones, The Who, The Tremeloes, The Doors i tako dalje.

J u n i o r i

J u n i o r i

Đorđe Gavrić

Jusuf Šehović

Faik Lačević

Mišo Čoja

Saša Mioković

P: Zašto je bitna 1969. godina?

O: Te godine je Davorin Hajman Dado odlučio da proda svoje vozilo, Citroen Ajkula. Sav taj novac je uložio u kupovinu muzičkih instrumenata. Slijedeči korak je bio da osnuje muzičku grupu. Radom u grupi je imao namjeru financirati svoje studiranje. Kupio je pjevački razglas marke "Winston", kupio je opremu za gitaristu i za basistu. On je sam sebi odredio da bude bas gitarista. Sreće bubnjara Mustafu Hadžiefendića Mufu i zajedno kreću u potragu za ostalim članovima grupe. Neko je predložio mene za gitaristu i ostalo je da se nađe još jedan član. U igri su bili gitaristi Damjan Danilo Đorđević, Rade Pantić Čarli, Predraga Kostić Kole i Smiljan Mrkić. U grupu je uzet Smiljan Mrkić. Grupa je dobila ime Sonori. Odmah smo se dogovorili - nema izlaska u javnost dok se ne uvježba sav repertoar, dok ne osmislimo plakate, dok ne odredimo dizajn ulaznica i dok se ne kompletiraju instrumenti. Smiljan Mrkić je vježbao sa nama oko tri mjeseca, a onda se pokolebao ne vjerujući u naš uspjeh. Smiljan odlazi iz grupe Sonori, a zamjenjuje ga Predrag Kostić Kole. Nastavili smo sa vježbama i nakon četiri mjeseca rada imali smo dobar i raznovrstan repertoar. Čak smo imali i svoju uvodnu špicu - pjesmu "Ten, ten, ten". Dadin očuh, Aleksandar Pavlović, koji je inače bio ginekolog, ponudio se da nam bude menadžer. Pristali smo i on nam je uspio ugovoriti nastupe u novootvorenom Studentskom restoranu u Tuzli. Na svoj trošak smo napravili ogromnu binu i počeli smo tu svirati. U samo par sedmica, sva tuzlanska omladina se preselila na naš plesnjak. Tu smo svirali do 1972. godine. Te godine sam dobio poziv za armiju. Dobio sam zadatak da si nađem zamjenu. Bilo je nekoliko potencijalnih kandidata. Neko mi je predložio Halida Jogunčića Haćku. Ja sam isto tako imao predlog da Haćko bude moja zamjena, dok je Kole htio u grupu uvesti Damjana Danila Đorđevića. Danilo je bio vrstan gitarista, ali Haćko je imao prednost jer je bio i gitarista i pjevač. Predložio sam Haćki da uvježba pjesme koje sam ja svirao sa grupom Sonori. Po mom odlasku u armiju, u grupu je ipak uzet Danilo. Ubrzo je u grupi nastalo razočarenje jer je Danilo volio duge solo dionice i česte improvizacije. Shvatili su da on koncepcijski ne odgovara grupi. Danilo i Kole su imali namjeru osnovati novu grupu i odlaze. To je bio razlog da je za gitaristu na kraju, ipak, uzet Haćko. Grupa Sonori uspješno nastavlja sa radom. Po mom povratku iz armije, mene je čekalo moje mjesto u grupi Sonori i sada sam dijelio ulogu gitariste i pjevača sa Haćkom. Ovoga puta smo uvježbali jedan novi repertoar. Ja taj period zovem drugim poluvremenom grupe Sonori. To je trajalo do odlaska Dade u vojsku, mislim da je to bilo 1975. godine. Tavorili smo kao grupa do kraja te 1975. godine i tada je došlo do prestanka rada grupe Sonori koja je meni bila i ostala vrlo draga grupa.

S o n o r i

Jusuf Šehović i Mustafa Hadžiefendić

Jusuf Šehović i Predrag Kostić

S o n o r i

P.: Što je bilo poslije sa tvojom muzičkom karijerom?

Po prestanku rada grupe Sonori, narednih godinu dana sam se posvetio nadgradnji svog muzičkog znanja. 1977. godine dobivam ponudu da se priključim Orkestru Radio Tuzle koji je vodio Branislav Štumpf. Taj orkestar je svirao zabavnu i plesnu muziku. Tu sam ostao do 1980. godine (mada je taj orkestar i dalje radio, da bi se ugasio 1984. godine). Dvije godine, 1984. i 1985., bio sam član Velikog orkestra Vinka Krajtmajera. Jedan od naših značajnijih angažmana bio je vezan za Festival dječje pjesme - "Majski cvijet". Uporedo sam vodio mali bend koji je svirao evergreen muziku, a njegovi članovi su bili: Zdenko Knežević - bas gitara; Damir Ćilimković - orgulje; Mirsad Hadžiefendić - bubnjevi i ja kao vokal i gitarista. Vikendima su nam se priključivali Rifat Šehić Rifi i Ekrem Pašić, sa starogradskim pjesmama iz svog repertoara. Svirali smo u "Plavom salonu" Hotela "Bristol" u Tuzli. Taj bend je djelovao do 1990. godine. Ratna dešavanja, koja su ubrzo nastala, tek za kratko su obustavila moj javni muzički rad. Na muzičku pozornicu vraćam se 1993. godine, kao član Big Benda pod vođstvom prof. Čestimira Dušeka. Probe i svirke smo održavali u prostoru KUD-a "Zvonko Cerić". Opet sam radio paralelno. Ovaj puta oformio sam mali jazz bend u kojem su pored mene svirali i Dado Stuhli (trombon), Pirli (bubnjevi), Željko Tadić (orgulje) i Mirsad Mešković (bas gitara). U toj postavi smo djelovali do 1995. godine. Netom po završetku rata pokušao sam formirati grupu koja bi svirala repertoar satavljen od starogradskih pjesama. Ekipu koja nije baš dugo djelovala činili su: Esad Prcić, Tadija i Ekrem Pašić.

P.: Time se nije završio tvoj rad na polju muzike. Da li sam u pravu?

Naravno. Nastavio sam sa samostalnim radom. Početkom 1997. godine počeo sam sa formiranjem svog kućnog tonskog studija. Uslijedilo je vrijeme kompletiranja tehničke osnove za jedan kućni studio, kao i upoznavanje sa tehnikom snimanja, masteringa i post produkcije. Zadnjih dvije godine posvetio sam snimanju materijala za moj prvi solistčki instrumentalni album. Moram naglasiti da sam sve odradio sam i na to sam posebno ponosan. Radi se o albumu sa instrumentalima blues, jazz i baladskog tipa, a čine ga obrade i nešto mog autorskog materijala. Imao sam u planu njegovu promociju odraditi još prošle godine, ali me je u tome spriječio nedostatka financijskih sredstava. Marta ove godine mi je rođendan i učinit ću sve da promocija tog albuma i bude tokom tog mjeseca. U međuvremenu, pomogao sam snimanju solo albuma tuzlanskog saksofoniste Zdravka Novaka, a pripremio sam i materijal za moja dva naredna CD izdanja. Muzike, uglavnom, u mom životu nikada nije manjkalo i ja sam joj na svemu lijepom što sam uz nju doživio veoma zahvalan.