Vanja Alič Razgovarao: Dragutin Matošević

Vanja Alič je vokalni solista grupe Zaklonišče Prepeva, Nova Gorica, Slovenija.

P: Gledao sam te kao frontmana i vokalnog solistu grupe Zaklonišče Prepeva na humanitarnom koncertu "Live for Life" u Zetri, Sarajevo, davnog, decembra 2000. godine i prijatno sam bio iznenađen vašom dobrom svirkom i nezaboravnim scenskim nastupom. To je znala prepoznati i publika u Zetri i nagraditi vas velikim pljeskom. Ostala mi je jedna dilema, a radi se o vašoj ikonografiji na koncertu (i na omotima na nekim od vaših albuma). Tu su zvijezda petokraka, srp i čekić, propagirate Yugo Rock Caffe itd. Ima li u svemu tome Jugo-nostalgije ili ... Kakav komentar imaš vezano za sve ovo?

O: Cijela naša ikonografija vezana je zapravo za tabu teme koje su se pojavile raspadom bivše Jugoslavije. Poslije osamostaljenja Slovenije, kod nas je zavladala neko bolesno anti-jugoslovensko, odnosno, anti-srpsko raspoloženje, te smo sa našom ikonografijom pokušali da se suprotstavimo aktuelnoj nacionalnoj propagandi i novom jednoumlju (koliko je to moguće za jedan rock band). Mislim da nam ne treba pripisivati Jugo-nostalgiju u bukvalnom smislu, jer mi se čini da upotreba ove riječi u medijima ima negativano značenje i nepravilno se koristi. Meni lično smeta nedovoljan protok informacija, nedostatak druženja i putovanje bez viza i ostalih pizarija koje su se pojavile po raspadu Juge. Nedostaje mi i veliko tržište jer smo sada ograničeni samo na Sloveniju, što je za normalno funkcionisanje benda potpuno neprihvatljivo. Sad je sve podijeljeno, ne samo na pet-šest država, nego i na sto nekakvih kantona, što primećujem tek sada, kada se dogovaram za koncerte po bivšoj Jugi. Ako sam Jugo-nostalgičar, pa neka budem! S druge strane, što se tiče Jugo-nostalgije, još da kažem i ovo: naši aktuelno-politički tekstovi govore, prije svega o aktuelnim događajima koji zahvataju Balkan, a i šire. Na primjer, Žitije Miće Muriqui-a, Glasajte za nas, Mićo Muriqui ide u Holivud, kao i pjesme sa nove ploče. To su sve pjesme, koje govore, još jednom, o današnjem stanju u bivšoj Jugi ili ti tekstovi predskazuju nešto što će se tek desiti, tako da su pomalo vizionarski (Muriqui, koji ide u Holivud da uništi Ameriku i temelje kapitalizma: "I dok Holivud gori, Muriqui viče Soti mori, Počinje kataklizma kapitalizma"). Sve je naravno vezano za bližu prošlost, jer 1991. nije nulta godina. Svoju istoriju nije moguće izbrisati i živjeti kao da je nije ni bilo. To bi bilo potpuno besmisleno.

P: Uradili ste mnogo obrada od ranije poznatih hitova: "Računajte na nas", "Zvezda potkrovlja i suterena", "Hej, vojnici, vazduhoplovci". Šta ste htjeli postići / reći stavljajući ove pjesme u svoj repertoar?

O: Ništa posebno. Pjesma "Računajte na nas" mi se oduvijek veoma dopadala, kako muzički tako i tekstualno. Mislim da je Balašević tada to iskreno mislio i zato je postigao pravi efekat. Mislim da tekst nije bio "naručen" i zato je postao himna tadašnje generacije. Šteta je da nemamo više takvih generacijskih himni. Navodno se Balašević i odrekao te pjesme, tako da sada mora neko da to vuče dalje. Takođe je zanimljivo da je ova pjesma u Sloveniji pala u zaborav, a kada smo je mi revitalizirali, opet je postala jedan od najvećih hitova posljednjih godina. Pjesmu "Zvezda potkrovlja" i suterena smo obradili jer sam oduvijek želio da obradim jednu pjesmu Bore Đorđevića koji je, bez obzira na sve, po meni, najbolji tekstopisac u bivšoj Jugi. A želio sam da obradim pjesmu koja nije bila njegov najveći hit. A i početni ciklus od Riblje Čorbe mi je nekako najviše pri srcu. Za pjesmu "Hej, vojnici, vazduhoplovci" sam se odlučio potpuno slučajno. Prijatelj mi je donio originalnu verziju te pjesme, ona mi se dopala i to je to. Možda je malo uticaja imala i činjenica da je moj deda bio pilot u JNA.

P: Lik Miće Muriquija postao je znak prepoznatljivosti vaše grupe. Kako je on nastao i da li ćete i nadalje koristiti taj lik u svojim novim pjesmama?

O: Lik Miće Muriquija je nastao još davne 1993. godine kada sam sa basistom Mitjom Marussigom, alias Mićom Muriquijem, bio u Poljskoj, u Gdanjsku. Kada smo se jednog jutra, poslije naporne noći probudili na željezničkoj stanici, ugledali smo ogledalo. U zafrkanciji mi je rekao da izgledam kao neki švapski hipik. Tada sam nosio kratke brčiće. Kada me je upitao kako on izgleda, prvo mu nisam želio ništa reći, ali poslije sam mu ipak rekao: žao mi je, ali izgledaš kao neki Šiptar. To je bio početak naše priče. Poslije toga je to postala interna fora našeg užeg kruga prijatelja, a jednoga dana sam sve to prenio na papir i interna fora je postala sveslovenačka. Možda i šire. Na jednom našem albumu se nalazi nastavak priče koja nosi ime "Mićo Muriqui ide u Holivud", što nekako zaključuje priču o životu Miće Muriquija, ali "njegov duh i dalje hara". Mislim da je to jedna od najvizionarskijih stvari koje sam ikada napisao. (ha,ha) E, kada bi Amerikanci to čuli ....

P: Molio bih te da mi kažeš kakav je vaš krajnji cilj bavljenja muzikom? Da li je to da se dobro zabavite, a time da zabavite i one koji vas slušaju / gledaju ili tu ima još nečega?

O: Zapravo, već u pitanju si dao i odgovor. Verovatno ima tu još nečega, ali ne bih želio mnogo da filozofiram, da ne ispadnem pretenciozan. Rock and roll je, ipak, samo rock and roll. Činjenica je da ću se baviti rock and rollom sve dok me to bude oduševljavalo i dok budem imao šta da kažem publici.

P: Poznato mi je da si imao udjela i u projektima grupe Zabranjeno Pušenje ("I Bog vozi Mercedes", na primjer). Nastupio si im i kao gost na nekoliko njihovih koncerata. Kakva je tvoja uloga u tom projektu i o ćemu se tu konkretno radi?

O: U Jugi sam imao tri omiljene grupe. One su između sebe bile različite, ali svaku sam voleo na svoj način: Riblju Čorbu, Azru i Zabranjeno Pušenje. Od njih je danas aktivno (u svim pogledima) samo Zabranjeno Pušenje. Sa njima sam se upoznao na nekom koncertu u Mariboru i tako je sve počelo. Riječ po riječ i odmah smo se "skapirali". Tada je bio prisutan i Elvis J. Kurtović, koga ne smijem zaboraviti u cijeloj ovoj priči. Dogovorili smo se da pokušamo da nastupamo što više zajedno, a poslije smo došli na ideju da bi jedni drugima trebali gostovati na našim novim albumima. Mislima da smo trenutno samo mi i "Pljugavci", kako ih zovu u Zagrebu, jedini koji u bivšoj Jugi imaju sličnu priču, koja nije vezana samo na muziku. Radi se o takozvanom backgroundu, što mi nedostaje kod bendova nove generacije. Oni su imali nadrealiste, Elvisa, Kusturicu. Imali su Pišonju i Žugu. Mi imamo Miću Muriquija, Stašu Ustašu, Grigorija Musevskog i neke likove za koje je bez veze da ih nabrajam jer vama nisu poznati.To je u stvari never ending story. Tu je i naš režiser Ven Jemeršić i njegovi spotovi za koje mogu da kažem da su najbolji u Sloveniji. Bez pretjeravanja. Inače, bio sam turnejama sa Pušenjem. Super smo se družili i nadam se da će me i ubuduće pozivati. U planu je i zajednička turneja "Za vedno ZP" (Zauvek ZP) koja bi krenula po izlasku naših albuma i to po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Njihovi i naši inicijali počinju sa ZP. Slučajnost?

P: Koliko si zadovoljan prijemom grupe Zaklonišče Prepeva kod slovenačke publike. Da li ste na onom mjestu koje vam neosporno pripada - u vrhu SLO rock scene?

O: Sa prijemom publike sam oduvijek bio zadovoljan. Drugačije je sa medijima koji su, na žalost, neophodna stvar za svaki bend. Zapravo, jedan smo od rijetkih bendova koji se čeliče "na terenu". Svoj status smo izgradili sami, uz mnogobrojne koncerte, a mediji su nas svo vrijeme nekako bojkotovali jer smo za njih bili sporni, zbog ikonografije i svega što stoji uz to (prije svega zbog upotrebe srpsko-hrvatskog jezika). I dan danas nas se nekako plaše. Smatraju nas nepredvidivima. Još uvijek nas ne puštaju na nekim radio stanicama gdje je urednička struktura iz "pedeset i neke". I to je genaracija koja je najopterećenija sa raspadom Jugoslavije i sa osamostaljenjem Slovenije. Nepretenciozno mogu da kažem, da nas se boje zbog toga, jer misle da želimo nazad tamo, protiv čega su se oni borili. To je naravno malograđansko razmišljanje, ali na žalost je tako. Inače smo zadovoljni sa sadašnjom pozicijom jer smo dostigli status i kada nas makaze nekog urednika ne mogu seckati do mile volje po njegovim aršinima.

P: Bosanskohercegovačka publika vas rado prima u svoju sredinu. Planirate li uskoro nastupati u BiH? Da li će to, kao do sada, biti samo nastup u Sarajevu ili neka vrsta mini BH turneje (što većina vaših obožavalaca svakako priželjkuje)? Kada bi se ta turneja realizovala?

O: I mi veoma rado dolazimo u Bosnu i Hercegovinu. Problem je u tome što je bosansko-hercegovačka scena podijeljena. Ne djeluje kao kompaktna sredina. Do sada nisam sreo čoveka koji je mogao da garantuje da će nam koncertima pokriti cijelo područije BiH - područja Banja Luke, Zenice, Tuzle, Sarajeva , Mostara ... Svako garantuje samo za svoj grad, tako da smo se susreli sa brdom poteškoća oko organizovanja mini turneje. Svako želi svoj termin koji nikako ne odgovara onom drugom itd. Potrebno je imati jednu osobu koja brine za menadžment, da obavlja medijski marketing, organizuje koncerte, distribuciju. To je najveći problem i razlog zašto do sada nismo imali samostalnog koncerta u Bosni i Hercegovini.

P: Hvala ti za ovaj interview. Kakvu poruku imaš za obožavatelje grupe Zaklonišče Prepeva iz BiH?

O: Braćo Bosanci, ostanite takvi kakvi jeste i dalje pravite dobre ćevape i pite!