| Barikada
- World Of Music - Interviews |
|
| ŽARKO
DANČUO
Interviewer: Dragutin Matošević |
|
|
Žarko
Dančuo
Razgovarao: Dragutin Matošević
|
|
Ja Vam se, Žarko, prvo zahvaljujem da ste pristali
na ovaj razgovor. Za Vas prvi put čuo kada se pojavila extended play gramofonska
ploča sa vodećom
pjesmom "Sunny Afternoon". Znam da je i prije toga bila još jedna
Vaša extended play ploča.
Žarko Dančuo: Tako je, bila je to, tako da kažem, zajednička extended play
ploča sa vodećom pjesmom "Kuća izlazećeg sunca" ("House of
the rising sun").
Malo toga se zna iz tih prvih dana Vaše muzičke karijere. Recimo, do prije
dva dana nisam znao da se Vase ime veže uz zagrebački vokalno-instrumentalni
sastav Roboti. Spominje se u medijima i Vaše pjevanje u dječijim horovima.
Žarko Dančuo: Ovako, moj otac je, naime, prije nego što je postao pjevač,
od svog oca naslijedio krojačku radnju u centru Zagreba. Međutim, tata je
u to vrijeme radio i kod kuće i slučajno smo imali jednu mušteriju, jednu
gospođu koja je radila na Radio Zagrebu, kao redatelj u dečijem programu.
Tamara Srkulj se zvala. I ona dolazila na krojačku probu i dok je čekala
u našem stanu videla je i mene i naravno upoznala me je. Čula je kako pjevušim
razne pjesmice i trčim oko kuće. Tada sam imao oko 5 ili 6 godina. Moram
da kažem da sam već i prije toga počeo da učim da sviram klavir, i to slučajno.
Naime, gledao sam jedan film o Antoninu Dvoržaku, pa sam čuo kako u filmu
na violini sviraju onu poznatu "Humoresku". Oduševio sam se i rekao
sam sebi da moram i ja da naučim to da sviram. Desilo se, slučajno, da je
dva sprata iznad nas stanovala gospoda Mlinarić, koja je davala časove klavira.
I znala je da odsvira tu "Humoresku" na klaviru i ja sam sebi rek'o
- to ili ništa. I onda, mada su bila teška vremena, tata i mama su smogli
snage da izdvoje koliko je trebalo meni za časove klavira i interesantno
je da je taj pianino iz Zagreba, na kojem sam ja počeo da učim sa 5 godina,
sada moj. Naime, kad je gospođa Mlinarić umrla, onda su moji, tata i mama,
otkupili taj pianino. Vratio bih se na priču o gospođi Tamari Srkulj. Ona
me je čula kako pjevam i pitala je moje roditelje da li bih mogao da se učlanim
u dječiju radio dramsku grupu i da ja tu malo glumim, malo pjevam i tako
dalje. Moji su rekli da nemaju ništa protiv. Naravno, to je za njih bila
obaveza više. Morali su da me vode u grad, do Radio Zagreba.
U kom dijelu Zagreba ste živjeli?
Žarko Dančuo: Do moje 6. godine živjeli smo u Đorđićevoj ulici, to je
centar Zagreba, blizu Trga Republike, treća ulica od Trga Republike, kod
poznatog Zrinjevca. Kasnije smo živjeli na Gupčevoj zvijezdi. To je, opet,
sjeverni dio Zagreba, ispod Mirogoja. Tako da sam još kao mali na časove
klavira išao sam tramvajem. Snimao sam neke pjesmice za Radio
Zagreb, a snimao sam neke i za Radio Rijeku. Snimo sam i noliko pjesama
od Nikice Kalogjere.
To su bile dječije pjesme. Da li su one publikovane ili je samo snimano
za radio?
Žarko Dančuo: To je bilo samo za potrebe radija i te pjesme postoje na trakama...
Tako da sam onda nastupao i u zagrebačkom Varijeteu, kao klinac,
i to je bilo vrlo interesantno za publiku zato što tada djeca nisu
nastupala
na takvom mjestu. Pratili su me ozbiljni orkestri. Ja sam nastupao kao ozbilnji
pjevač. Čak sam jednog ljeta 15 dana bio zamjena za svog oca u Hotelu Explanade
u Crkvenici. Moj tata je tu trebao da pjeva 3 mjeseca, međutim, zbog nekih
drugih obaveza nije mogao od nastupi od 1. juna, nego tek od 15. juna. Ja
sam tada imao oko 7 ili 8 godina, imao sam bijeli sako i crne hlaće. Svako
veče sam pjevao po nekoliko pjesama sa orkestrom koji je trebao pratit mog
tatu, tih 15 dana, da tata ne bi izgubio cijeli angažman. To je tada bilo
vrlo atraktivno za strance i zvali su me jugoslovenskim Robertinom (italijansko
čudo od deteta). Onda je došao period mutacije, naravno, tad sam prestao
sa pjevanjem. Prošlo je neko vrijeme i sa 17,5 godina života u muzičkoj školi
sreo sam i upoznao Vasilija Čaplinskog Vasu, basistu zagrebačke grupe Roboti.
To je, inače, bila jedna od tri najjače grupe u Zagrebu - te tri grupe su
bile Crveni Koralji, Bijele
Strijele i Roboti. Razgovarali smo i on je mene
pitao da li bih pjevao sa njima. Pristao sam, a član tadašnje postave grupe
Roboti bio je i Ivica Percl Perica. U grupi nas je bilo 6 ili 7 i imali smo
stvarno odlično mjesto za sviranje u Zagrebu. Svirali smo u Tucmanu - to
je bila sportska hala i nalazila se iza Hrvatskog narodnog kazališta. To
je bila tada možda i najatraktivnija dvorana u Zagrebu i mi smo tu svirali
tri puta tjedno. Vrlo smo naporno radili.
Da li se sjećate repertoara VIS-a Roboti?
Žarko Dančuo: U to vrijeme smo pjevali pjesme Neil Sedake, Elvis Presleya
, The Animalsa... Tada su se pojavili i The Beatles, pa smo svirali i njihove
pjesme. Uglavnom, pjevali smo strani repertoar.
Znači, govorimo o 1960-tim godinama?
Žarko Dančuo: Pa o 1962. i 1963. godini. Ja sam 1963. počeo da pjevam u
Robotima. Radili smo zajedno skoro tri godine. Imali smo jedan televizijski
nastup, ali televizija je tad tek bila u povojima. Taj naš TV nastup je za
nas bio strašno atraktivan i važan i veliki događaj. Nevjerovatno je da smo
uspjeli da dođemo na TV. Poslije te tri godine mog rada u grupi Roboti, oni
su dobili ponudu da sviraju u Italiji. Ja nisam mogo to prihvatiti jer sam
bio sa student pravnog fakulteta. Nisam htio da ostavljam fakultet i da idem
svirati. Ostali članovi grupe su bili slobodni, uzeli su mjesto mene drugog
pevača (Toni Studeny) i otišli su za Italiju (kao The Five Up) i koliko znam
oni su u Italiji bili dvije godine i vratili su se nazad sa pjesmom koju
su snimili i koja je poslije bila veliki hit - "Mramor, kamen i željezo".
Ja sam u to vrijeme već snimio svoju prvu solističku ploču za Jugoton, već
sam nastupo na Krapinskom festivalu kajkavskih popevki. I onda je počelo.
1966. godine moja druga ploča, ustvari, prva samostalna ploča, "Sjećanje
na septembar", onda Opatijski festival, Zagrebački festival, Vaš šlager
sezone... 1967. ili 1968. godine sam osvojio prvo mjestom na festivalu Vaš
šlager sezone sa pjesmom Kornelija Kovača, "Moj profesor". Bila
je to tad izuzetno popularna pjesma. I onda sam 1968. godine dobio poziv
na Subotički festival. Pitao sam Vojkana Borisavljevića, tada mladog kompozitora,
da li bih trebao pjevati na omladinskom festivalu namijenjenom za mlade pjevače,
a ja sam već pjevao na ovim ozbiljnim festivalima. On mi je rekao da će uz
mene pjevati i Neda Ukraden, Josipa
Lisac, Kemal Monteno, Daliborka Stojšić,
itd. Na pomen Daliborkinog imena, pitao sam ga, je li to ona misica, a on
reče - jeste. Pristao sam tu da pjevam. I tako ja na tom Subotičkom festivalu
i upoznam moju prvu suprugu. Zbog nje te 1968. godine pređem u Beograd. Od
1969. godine sam mnogo radio preko beogradske Estrade, sa jednom grupom koja
je tada bila izuzetno atraktivna za tržište. Imali smo i po 30-tak koncerata
mjesečno. Najveća zvijezda te grupe bio je Safet Isović, onda je tu bio Dragan
Živković Tozovac, bio je i Nikola Karović, a bio sam i ja. Pratio nas je
orkestar Žarka Josipovića Škule. Nažalost, veći dio te ekipe nije više među
živima.
Onda sam krajem 1969. godine otišao u vojsku, u Danilovgrad. Tu sam završio
obuku i onda sam dobio prekomandu u Pljevlja i tu sam odslužio do kraja.
Obzirom da sam bio desetar bilo je čudo veliko kad su mene moji momci iz
moje desetine ispratili, obićno je desetar najomraženija osoba, međutim,
ispratili su me jer bio sam im, izleda, dobar.
Kad sam se vratio u Beograd, čekalo me je jedno interesantno mjesto. Naime,
dok sam ja bio u vojsci, formirana je u Beogradu show grupa "One
i oni".
U toj grupi su osim orkestra Saše Subote bila i četiri pjevača - Daliborka
Stojšić, Lidija Kodrić, Minja
Subota i Boba Stefanović. Upravo
tada, 1971. godine, Boba dobija onu njegovu najjaču pjesmu, "Obriši
suze draga" i
zahvaljujući popularnosti naglo povećanoj tim hitom on je tražio poseban
status u grupi i sad su ovi rekli - "pa ne može, nismo se tako dogovorili".
Tada je Boba napustio tu grupu. Kontaktirali su mene i ja sam uskočio na
njegovo mjesto. Meni je to odgovaralo pogotovo zato što mi je tada vjerenica
(Daliborka) bila u toj grupi, pa smo zajedno putovali i tad su, ustvari,
počele turneje po Sovjetskom Savezu.
Mi smo kao show grupa "One i Oni" radili oko četiri godine. Koncepcija
našeg programa je bila da smo imali zajedničke numere sa koreografijom i
sa presvlaćenjem, i svako od nas je imao svoj solistički dio u programu koncerta.
To je bio opet bio period kad sam mnogo radio - do 1975, a onda sam od 1975.
zajedno sa Daliborkom, posredstvom jedne zagrebačke agencije, odradio nekoliko
ruskih turneja. Za to vrijeme snimio sam tri samostalne long play ploce za
rusku firmu "Melodija". Interesantan podatak da je da je na jednoj
od tih ploča bila i muzika iz filma "Love Story", a ta ploča je
u Sovjetskom Savezu prodata u tri miliona primjeraka.
Da li ste Vi i Daliborka ikada izdali neki duet?
Žarko Dančuo: Da, ima jedna ploča. Na njoj je i pjesma "Moj profesor".
Imali smo dvije solo pjesme i dva dueta. Bila je tu i pjesma Drage
Diklića - "Moj klovn".
Međutim, kad je čovjek mlad on mora da misli i na publiku drugog pola, da
tako kažem. Tako da sam ja mnogo izgubio ulazeći u kombinaciju sa show grupom "One
i Oni" i brakom sa Daliborkom jer više nisam bio slobodan za sve one
djevojčice koje su tada htjele da ja budem slobodan. Tako da se 1975. godine
desilo da sam na Splitskom festivalu osvojio treću nagradu pjesmom "Volim
tebe".
1980. godine slijedi jedan veliki preokret u mom životu - i privatno i profesionalno.
Tad smo se razveli moja supruga Daliborka i ja. Do tada sam na neki način
svoju karijeru podredio njenoj ličnosti, njenom izgledu. Daliborka je bila
strašno atraktivna za novine i maltene je potpuno ugušila moju karijeru,
odnosno mene kao ličnost. Recimo, na tom Splitskom festivalu koji sam maloprije
pomenuo, bila je ona sa manom u Splitu i sad izađe u novinama njena fotografija
na plaži sa tekstom ispod te slike: "Daliborka Stojšić na plaži gdje
je pratila svog supruga koji je osvojio treće mjesto u Splitu". I šta
sam ja trebao da napravim da izade moja slika? Zaboravit će ljudi kako izgledam,
a u našoj profesiji je to važno. Onda sam razmišljao šta da uradim i na profesionlanom
planu, nešto novo, jer sam u međuvremenu izgubio i dobar dio svoje publike.
Tada odlučim da počnem pjevati starogradske pjesme. To je bio kec u rukavu.
Naime, od oca sam naučio te pjesme, naučio sam kako se one pjevaju i bilo
je samo pitanje vremena kad ću ja da se osjetim dovoljno zreo da počnem da
ih pjevam. Zaboravio sam da kažem da sam 1972., 1973., 1974., 1975., išao
na časove pjevanja kod profesora Stanoja Jankovića. On je bio prvak Beogradske
opere, nažalost i on više nije među nama. Tako da su ti časovi meni mnogo
pomogli. Dobio sam na snazi, volumenu glasa i mogao sam da pjevam neke stvari
koje ranije nisam mogao. Hvala Bogu i dan danas mogu da pjevam, a da nisam
učio pjevanje, verovatno ne bih mogao.
I 1981. godine sam snimio prvu ploču starogradskih pjesama. Slučajno se
desilo da me je pozvao jedan moj prijatelj sa televizije i kaže mi: "Žarko,
pravimo jedan festival Podunavskih gradova sa pjesmama o Dunavu i on će tokom
ljeta ići od grada do grada i u svakom gradu će se glasati za najbolju pjesmu
i biće tu desetak pjevača". Sjećam se da je u toj ekipi bila i Lepa
Lukić, bio je Marinko Rokvić, ne mogu sada da se sjetim ostalih imena. Uglavnom,
deset nas je bilo i svako je pjevao po jednu novu pjesmu. Ja sma nastupao
sa pjesmom "Dunav, Dunav tiho teče". Ta pjesma je od pjesnika Jovan
Ljubinković Puba iz Zemuna. Ta pjesma je tražila profesionalni aranžman
i za to smo angažirali Zemunca Mirka Šouca i sa tom pjesmom na tom festivalu
ja sam na kraju, uz zbir svih glasova iz svih gradova, bio pobjednikom.
To je bila pjesma koja je meni otvorila nova vrata. Bio je to novi žanr u
koji sma kreno i s obzirom da sam znao mnoge stare pjesme, ja sam već imao
gotov svoj program i svoj repertoar. "Dunav" je uvijek bio dobar
za početak, ja kažem, moja lična karta, to sma ja. pokad se im pa kažem: "Kako
nastaju straogradske pjesme?" Ljudi se na trenutak malo pogledaju, začude
se, a ja im kažem: "Pa, evo, neko 1981. godine napiše pjesmu i da joj
naziv 'Dunav, Dunav tiho teče' i 27 godina kasnije ona se još uvijek sluša,
a ljudi misle da je pjesma 'iz naroda'".
Tako sam od 1980. godine počeo da nastupam na festivalima gradskih pjesama.
To je bilo "Beogradsko proleće", pa onda su počeli u Novom Sadu "Vojvođanska
jesen", pa je Niš imao festival "Jesenske pesme"...
tako da sam počeo da dobijam i neke nagrade za interpretaciju, itd. Postao
sam, da tako kažem, cijenjen i pošten u tom žanru. Snimio sam tri LP-a, 2
CD-a i nekoliko audio kaseta. I tu sam napravio iskorak, ipak, moja "prva
ljubav" je bila zabavna muzika i 1995. godine u Beogradu je bio festival
koji se zvao "Beogradski šlager" na kojem sam nastupio u duetu
sa operskom pjevačicom Jadrankom Milanović. Imali smo stvarno finu pjesmu.
Sloba Marković nam je napravio jedan divan aranžman i mi smo pobijedili na
tom festivalu. Dobili nagradu za interpretaciju. Pjesma se zvala "Bili
smo". Kasnije je izdata i video kaseta sa festivalskim pjesmama. To
je bio jedan moj mali izlet u kombinaciji sa operskom pjevačicom, prvo zahvaljujući
tome što sam učio pjevanje, pa sam mogao da joj budem par. Onda sam negdje
1996. i 1998. godine pjevao na festivalu u Budvi, opet je to bila zabavna
muzika. Hoću da kažem, malo sam se počeo vraćati zabavnoj muzici. Shvatio
sam da ljudi vole da slušaju evergreen muziku, znači, stare lijepe šlagere
kao što sam ih sinoć (29.02.2008. godine) otpjevao nekoliko
u Hotelu Tuzla - "Bila je tako lijepa", " Samo jednom se
ljubi", "Sve
moje jeseni su tužne", "Kaži zašto me ostavi". Poslije su
mi dolazile gospođe sa suzama u očima. Tako da moji nastupi sada podrazumijevaju
i starogradske i tu evergreen muziku. Recimo, jedna od mojih najdražih na
nastupima je melodija iz filma "Kum". Tu sam pjesmu i snimio na
jednoj ploči, a u Rusiji sam je snimio i za rusko tržište.
Prije tri godine, 2005. godine sam otišao u penziju, poslije punih 40 godina
radnog staža i sad polako tu i tamo još nastupam. Više ne mogu da podnesem
taj tempo putovanja. Mi smo nekad imali koncert u Mostaru, sutra u Ljubljani
i stalno smo bili na putu. Da ne govorim da smo u Rusiji imali i po dva nastupa
dnevno, pa smo poslije nastupa trčali na stanicu da stignemo na avion ili
voz, putujemo, sutradan stižemo u neki grad koji je ko zna koliko udaljenog
od onog predhodnog i onda tu tog dana imamo koncert. Sve smo to tada mogli.
Sad je došlo vrijeme kad to više ne može da se podnese.
Sad nastupam samo tamo gdje mi to pričinjava zadovoljstvo i gdje znam da
ljudi vole ono što ja radim. Znači, ne popunjavam neke programe. Evo sinoč,
moram da kažem, da sam bio prezadovoljan i atmosferom i publikom. Publika
je lijepo primila svaku pjesmu i moram da kažem, ne samo moju, nego i ostalih
pjevača koji inače sarađuju sa orkestrom Almira Azapagića. Svi oni su isto
tako vrlo fino bili nagrađivani aplauzom. Prosto je bila jedna koncertna
atmosfera.
| By the way |
VIS Roboti (The Robots)...
...were Yugoslavian beat
/ rhythm and blues band formed in Zagreb, Croatia in 1961. In the beggining
they were
more popular outside Yugoslavia, and they often toured Austria. While
touring Italy they performed under new name 'Five Up'. In the same
time founding members joined Ivica Čižmek in 1967 and New (Old) Robots
were (re)formed. 'Five Up' was disbanded in 1969, and few members go
further as 'The Wheels of Fire'. Roboti split up in 1979.
Members were:
Ivica Čižmek Čizma (vocals);
Ivica Čokalj (solo guitar);
Vasilij Čaplinski Vaso (bass);
Mladen Hajčić Hajac (rhythm guitar);
Predrag Drezga Dodo (drums);
Ivica Gospodarić Lisac (drums);
Željko Žunec Žež (piano);
Fritz Mavrin (Hawaian guitar);
Žarko Dančuo (vocals);
Marijan Pakar Paki (drums);
Zlatko Basletić (rhythm guitar);
Ivica Percl (bass, rhythm guitar);
Tony Studeny (vocals, later Five Up);
Viktor Hromin (drums, later Five Up);
Mario Anžek (bass, later Five Up);
Ivica Balić (keyboards, trumpet, later Five Up).
New line-up from 1967:
Ivica Čižmek Čizma (vocals); Vasilij Čaplinski Vaso (bass); Željko
Žunec Žež (piano); Franko Kuhar (drums); Ivica Čokalj (solo
guitar); Franc Isković (saxophone); Braco Vujić (bass).
Five Up line-up:
Ivica Čokalj (solo guitar); Tony Studeny (vocals); Viktor Hromin
(drums); Mario Anžek (bass); Ivica Balić (organ, trumpet); Vedran
Božić (keyboards, lead guitar); Rajmond Ruić (bass); Aljoša Gojanović,
Josip Komerički (saxophones).
Releases:
"Oh, Jeee..." (7", EP), Jugoton 1967
"Tri curice male" / "Snovi" (7", Single), Jugoton
1971
Tracks Appeared On:
Uspjesi Sezone Br. 4 (7", EP) "Mramor, kamen i željezo", Jugoton
1966
Kad Je Rock Bio Mlad: CD 2 - Doba Električara, Instrumentalni Rock
1 (CD), Nena Perfekt Music 2005 |
