| Barikada
- World Of Music - Interviews |
|
| DAMIR
AVDIĆ GRAHA
Interviewer: Dragutin Matošević |
|
|
Damir
Avdić Graha
Razgovarao: Dragutin Matošević
|
|
P: Moje prvo pitanje je - zašto izbjegavaš medije?
O: Ma, ne, ne izbjegavam ih. Jednostavno imam i previše obaveza, a da budem
iskren, u zadnje vrijeme me je i previše bilo u medijima.
P: Prateći posebno elektronske medije, sa zadovoljstvom
bih zaključio - ima te na sve strane. Danas si, kako se kaže, "in".
O: Sve što se sada oko mene dešava posljedica je nagrade koju mi je dodijelila
Fondacija Farah. Međutim, kada sva ova "gužva" prođe, sve ovo što
radim opet će ostati u krugu onih ljudi koji su me pratili i do sada.
P: Ne bih u detalje zalazio u tvoju muzičku prošlost, ali ipak, najprije
nam reci od kuda ti u muzici?
O: Još od moje rane mladosti najveći interes imao sam za muziku i knjige.
Interes za muziku vezan je za društvo u kojem sam se kretao. Bilo je to paralelno
sa pojavom punka. Ja sam bio pripadnik punk generacije i volio sam grupe
The Sex Pistols i The Clash. Poslije punka sam paralelno prešao na new wave
i hard core. U osnovi - to što sam ja svirao bila je čvrsta gitarska svirka,
ali melodična.
P: Da li je grupa Rupa u zidu bila tvoja jedina grupa u kojoj si djelovao?
O: Da, jedina.
P: Koliko je meni poznato, vi ste dobro "krenuli",
ali vas je rat spriječio da postignete nešto više.
O: Taman kada smo 1990. i 1991. godine krenuli sa intenzivnim sviranjem,
počeo je rat na ovim prostorima. Pred sam rat je objavljena naša prva audio
kaseta "Samo hladno". Svirali smo i tokom rata i izdali smo dvije
audio kasete - "Budi samnom na distanci" i "Love me my darling".
Pola godine nakon rata svirali smo na jednom festivalu u Sloveniji i taj
nastup je snimljen, a od tog materijala nastao je album "Laku noć pacijenti".
P: Tu grupu nisi nikada zvanično rasformirao nego
je ona i dalje na "stand
by".
O: U avgustu 1996. godine moj brat i ja smo otišli u Ameriku. On je i ostao
tamo, a ja sam se vratio. Po povratku sam ponovo okupio moju grupu Rupa u
zidu i snimili smo album "Kora" koji nikada nismo objavili, ali
smo pjesme sa tog albuma svirali u Sarajevu, Zagrebu... Na kratko sam opet
otišao u Ameriku i kada sam se vratio članovi mog benda su krenuli nekim
drugim putevima. Mislim da više neće biti grupe Rupa u zidu, mada nikada
ne treba reći nikada.
P: Spomenuo si svoj boravak u Sjedinjenim Američkim Državama. Kakva su tvoja
muzička iskustva iz te zemlje?
O: Išao sam na mnogo koncerata i to uglavnom onima iz underground miljea.
Istovremeno, javljao sam se na mnogo oglasa u kojima su se tražili muzičari.
Nastupao sam sa velikim brojem metal ili alternativnih bendova. Upoznao sam
mnogo ljudi. Tamo ima mnogo session svirki u raznim klubovima gdje se muzičari
krajnje jednostavno priključe sa svojim instrumentima i muziciraju sa ostalima.
Uglavnom, iskustva su mi dobra i ničemu ne bih imao zamjerki.
P: Kompetentan si reći - da li smo mi tako "daleko" od
njih?
O: Mi muzički gledano i nismo tako daleko od njih, ali smo daleko kada se
to posmatra kao business. Ovdje se misli da se može prodati samo pjesma
određenog muzičkog stila, od "džigere" do tamo nekog "nazovi" popa.
Dok se tamo sve može dobro prodati. To bi moglo da se desi i ovdje kada
bi se poradilo na manadžementu i kada bi ljudi bolje percipirali i ostale
vrste muzike.
P: Kojim kanalima se distribuira muzika u Americi? Imaju li i oni ljude
poput Zdenka Franjića?
O: Da, imaju i oni takve ljude, ali se ti ljudi mogu "pokriti" onim
što rade. Zaradit će i oni nešto novaca i neće biti na gubitku. Tamo sam
naučio još jednu štvar - tamo je apsoluno sve jedna velika borba. Bendovi
koje gledamo na MTV-u nisu nastali preko noći. Isto tako - ljudi žive ono
ćime se bave, to je i njihov način života, dok se to ovdje manifestuje kao
trend koji brzo prođe i nestane. Tamo ljudi rade, uporno rade. Mnogi pored
muzike imaju i neke druge poslove, ništa manje uspješne. Muzičko tržište
Amerike je zaista ogromno. Oni imaju veoma uspješnih bendova i izvođača za
koje mi nikada nismo ni čuli.
P: Radeći seriju radijskih emisija Jeans generacija, koncentrični krugovi
mog interesa kretali su se of Tuzle, Tuzlanskog kanotna, Bosne i Hercegovine
i tako dalje. Što bi se išlo dalje, moj interes le bio manji. Međutim, interes
muzičara iz Tuzle je bio minimalan, dok je interes onih izdaleka, iz Amerike,
Japana, Australije, bio neuporedivo veći. Što je, po tebi, uzrok tome?
O: Čini mi se da je prirodnije da Vam neko "sa strane" ponudi svoj
CD za emitovanje u radijskoj emisiji jer on time širi informaciju o svom
radu nekim novim konzumentima, dok ovi "domaći" vjerovatno smatraju
da ih njihova sredina već dovoljno poznaje.
P: Poslije boravka u Americi vratio si se u Bosnu i Hercegovinu. Odlučio
si baviti se muzikom. Muzičku scenu si zatekao u lošem stanju, piraterija
je bila neprikosnovena... Gdje si u takvim uslovima vidio svoju šansu?
O: Ovo što ja radim i nije u domenu interesa pirata. Dalje, ja sam svoj prvi
album radio kao pirat. Znači, piratizirao sam samog sebe. Pirati su, dapače,
u jednom momentu nehotice uradili jednu dobru stvar - donijeli su nam informacije
o nekoj drugoj muzici do koje ranije i nismo imali pristupa.
P: Sa druge strane, u Bosni i Hercegovini nema organizovane distribucije
nosača zvuka.
O: Vjerujem da će se lanac distribucije vremenom ponovo izgraditi. Svjetska
muzička industrija se nalazi u jednoj čudnoj situaciji. Interenet je sve
uzeo "pod svoje". Bendovi sami stavljaju na Internet svoje albuma
dopuštajući njihov free download. Time skreću pažnju na sebe i svoj rad sa
nadom da će ih zapaziti neka oficijelna izdavačka kuća. Na nedavno održanom
muzičkom sajmu u Frankfurtu je izrečena konstatacija da se na koncertima
raznih bendova mnogo bolje prodaju njihove majice i ostali prateći "rekviziti" (merchandise)
nego li njihovi albumi (jer ih si sve, manje više, možete nabaviti sa Interneta).
P: Poznati rock novinar iz Beograda, Branimir Bane
Lokner, tvrdi da će "self-released" izdanja
odnijeti prevagu nad onim oficijelnim.
O: To je tačno. To se već dešava. I u takvim uslovima, oficijalne izdavačke
kuće će imati važnu ulogu. Mislim da je došlo vrijeme da se cijela ta muzička
industria preorganizuje.
P: Prvo si nastupao kao člane grupe (Rupa u zidu). U zadnje vrijeme nastupaš
sam - solo. Kako je došlo do te odluke?
O: Jednostavno, vježbao sam sam kod kuće i razmišljao sam kako bih ih dalje
predstavljao. Odluka je pala da dalje idem sam. Ljudi koji dolaze na moje
koncerte znaju da ću nastupiti sam, ali se opet pomalo iznenade. Nakon prvobitnog "šoka",
sve dođe na svoje i koncert prođe u najboljoj atmosferi. Moj svaki nastup
je jedan performance.
P: Na taj način je mnogo teže raditi. Nemaš bend iza sebe. Moraš sam održati
pažnju publike tokom cijelog svog nastupa.
O: Da, kada si sam, nemaš se iza čega "sakriti". Uz bend se ima
bubanj, bas, sampleovi... , a ja sve to nadomještam performanceom.
P: Da li je na tom "zapadnom" muzičkom tržištu uobićajena pojava
sličnih "one man band" izvođača.
O: Naravno, ima ih mnogo ali je razlika u njihovom pristupu. Neki od njih
koriste i samplere ili loopove, a ja koristim samo gitaru, pojačalo i svoj
glas. Kako ja to izvodim, Tuzlaci će imati prilike čuti i vidjeti krajem
maja ili početkom juna 2008. godine.
P: Ne pamtim da si imao koncert u Tuzli.
O: Pa, kada sam izdao svoj prvi solistički album, "..od trnja i žaoka...",
ja sam planirao svoj koncert u Tuzli, kao promociju tog albuma, međutim,
pružila mi se mogućnost da uradim i knjigu, roman, "Na krvi ćuprija".
Taj već planirani koncert sam prolongirao želeći promovirati oba svoja uratka
istovremeno. To čekanje da knjiga bude izdata se oteglo i cijela zamisao
je propala. Novi koncert koji spremam bit će promocija oba moja solistička
albuma i romana. Mislim da sam najbliži opciji da cijeli taj performance
obavim u tuzlanskom teatru "Kabare".
P: Volio bih da sada spomenemo i tvoje literarne radove. Što si sve do sada
objavio.
O: Objavio sam, već pominjani roman, "Na krvi ćuprija". Moj prvi
solistički album, "...od trnja i žaoka..." faktički je soundtrack
tog mog romana. Tekstovi nekih pjesama sa tog albuma nastale su na osnovu
dijaloga i monologa iz tog romana. I moj drugi roman, koji uskoro izlazi,
bit će soundrack mog drugog solističkog albuma, "Mrtvi su mrtvi".
P: Ako te želim predstaviti kao svestranog umjetnika,
ne bih smio ne spomenuti i tvoj angažman u pozorištu. U pozorišnoj predstavi "Dijete našeg vremena" imao
si zapaženo mjestu u radnji te predstave. Da li si i prije imao doticaja
sa pozorištem?
O: Da, 1993. godine smo moj brat Bakir i ja radili muziku za Brechtovu predstavu "Čovjek
je čovjek". Predstava je igrana u Narodnom pozorištu Tuzla, a predstavu
je pripremio i izveo nezavisni teatar sa Husina. Za predstavu "Dijete
našeg vremena" angažovan sam od strane Branka Šimića, režisera te predstave.
P: Bio sam na toj predstavi. Ona se ne može tako lako
zaboraviti. Dosta je upečatljiva, a "pečat" toj predstavi je
dao i tvoj nastup.
O: Hvala.
P: Ta predstava se igrala i izvan Tuzle.
O: Da, ona se igrala u Tuzli i u Beogradu, a bila je i mini turneja po Njemačkoj
- Minster, Dizeldorf i Berlin. Dogovara se nastup i u Hamburgu, ali ne
znam reći kada. U septembru 2008. godine ponovo ćemo je igrati na ovim
prostorim. Planiramo ići i u Ljubljanu, na međunarodni Ex Ponto festival.
P: Imaš veliki prednost jer sam pišeš svoje tekstove i sam komponiraš svoju
muziku. Da li je ikada neko drugi snimio neku tvoju pjesmu?
O: To mi nije poznato. Moje pjesme jesu svirali drugi, a da su ih i snimili,
to mi nije poznato.
P: Gostovao si na albumima drugih izvođača.
O: Bio sam gost - pjevač ili gitarista na albumima grupa Sch, No Rules, Defence,
kao i kod Frenkija.
P: Damir Sinanović Bumbar, kojeg maloprije sretoh, reče mi da ste nešto
snimali za Edu Maajka.
O: Ne, nismo snimali za njega, to je novi bend koji će činiti Edo na vokalu,
Kurta basist, Bumbar bubnjevi i ja gitarista. Bend nam se zove Trnokop.
P: Dugo se spremam za razgovor sa Kojom. On je avangardista što bih i za
tebe mogao reći. I pitam - nije li to za vas, za tebe, napor. zar nije lakše
vodom ići nizvodno nego plivati uzvodno?
O: Ako se svojim poslom bavite sa namjerom da budete avangardni - tada će
to za vas biti teško i to tada i izgleda kao da plivate uzvodno. Ja u svom
radu uopće ne vidim neku teškoću jer, naprosto, radim ono što sam ja.
P: Damire, hvala ti da si odvojio vrijeme za ovaj razgovor.
O: Hvala Vama na pozivu.
