| Barikada
- World Of Music - Interviews |
|
| DAMIR
DADDO OREŠKOVIĆ
Interviewer: Dragutin Matošević |
|
|
Damir
Daddo Orešković
Razgovarao: Dragutin Matošević
|
|
Opiši nam svoj ulazak u svijet muzike (dane djetinjstva), sa posebnim
osvrtom na muziku i muzičare koji su uticali na formiranje tvog muzičkog
ukusa.
DDO: Svoje prve kontakte s muzikom sam imao sa 4 godine u muzičkom vrtiću.
To je bila kombinacija igranja i pjevanja, što je u svakom slučaju najbolja
formula za edukaciju djece.
Sa 6 godina sam krenuo u Osnovnu muzičku školu u Bihaću, Odsjek klasične gitare,
a ubrzo nakon toga sam počeo svirati i klavir. Interesovanje za rock muziku
se probudilo
kada sam, još kao dijete, prisustvovao koncertima Divljih
jagoda i Bijelog
dugmeta .
Puno sam slušao kasete pomenutih bendova, a na koncerte sam išao u pratnji
svoje mame (smjeh). Kada sam dobio prvi klavir, nastali su i prvi autorski
radovi. Moram reći da sam tada bio fasciniran pop-rock muzičkom formom. Klasična
muzika mi je puno
pomogla, jer sam tako naučio čitati note i strukturu kompozicija, što je iniciralo
kreativnost i probudilo tendeciju za stvaranje. Kada sam imao 10-12 godina,
prvi put sam čuo snimke Gary Moora, Scorpionsa (Uly John Roth era) i Deep
Purple (Richie Blackmore), a kasnije sam postao i žestoki fan grupe Iron Maiden.
Ratno vrijeme u BiH si iskoristio za učenje sviranja gitare, bez obzira
ne teške životne uslove. Reci nam nešto o tom vremenu.
DDO: Neposredno nakon početka rata, otkrio sam Yngwie Malmsteena. Interesantna
činjenica je to da je njegova kaseta i ploča "Oddyssey" još bila u prodaji
u robnoj kući u Bihaću iako je rat tada bio u velikom mahu. Tokom cijelog
rata, tu kasetu sam preslušao bezbroj puta i na taj način proučavao Malmsteenove
kompozicije i strukturu pjesama. Pošto sam tad još uvijek bio klasični gitarista,
kod Malmsteena me najviše privuklo to što je ostao u stilu klasične muzike,
pretežno
baroka, ali su njegove pjesme bile u rock aranžmanu, na električnoj gitari,
što se može nazvati neo-klasičnim rockom. Tad se zapravo i probudila moja
ljubav prema električnoj gitari. Električna gitara, za razliku od klasične,
ima veći izbor tonova, a tehnika je u tolikoj mjeri unaprijeđena da se
kompozicije za violinu komotno
mogu izvoditi u istom obimu tonova, istom tempu... Trzalica je zamijenila gudalo,
ali je notacija za pokrete desne ruke ostala ista.
Moja preporuka mladim muzičarima je da primarno istraže klasičnu muziku, jer
nema boljeg temelja za inicijaciju i dalje oblikovanje u modernog muzičara.
Pored uvjeta za život, za muzičare je tokom rata najveći problem bio potrošni
materijal; npr. trzalice i žice za gitariste, platne za klarinetiste, itd.
Svako se snabdijevao kako je mogao, a ja sam jedno vrijeme vadio žice iz
telefonskog kabla, a trzalice pravio od starih gramofonskih ploča.
U to vrijeme
u Bihaću je osnovano Udruženje muzičara "Azra". Općina Bihać je tada donirala
prostoriju i struju u zgradi KZR-a, gdje su svi mladi muzičari
i bendovi u gradu imali priliku vježbati. S obzirom da su prostorije Radio
Bihaća bile samo par koraka dalje, muzički urednik Emir Mustafić uvijek
je bio gost na našim probama, te je nas mlade muzičare prezentirao u svojim
radio emisijama. Elmir Rekić, predsjednik "Azre", tada je inicirao sada
već tradicionalni Bihaćki festival, i još par evenata u Bihaću, kao npr.
Muzička
Nova godina, Rock maraton itd. Televizija Unsko-sanskog kantona je organizirala
i snimanje muzičkih spotova za novogodišnji program, tako da je mladim bendovima,
pored auditivne, omogućena i vizualna ekspozicija. Inače, sva tonska snimanja
su se odvijala u KZR studiju, i studiju bihaćke grupe Okus meda. Muzička
škola u Bihaću je radila kako su prilike dozvoljavale. Dok je bilo sigurno,
išli smo u školu, a kad nije bilo sigurno, bili smo u podrumu itd.
Pored
Malmsteena, tada sam otkrio još gitarista, koji su kasnije postali moji
najveći uzori: Paul Gilbert, Richie Kotzen i Reb Beach.
Odlazak na studije u Sarajevo već je značilo da si znao kuda će ići tvoj
život (tvoje životno opredjeljenje). Šta je uticalo na tu odluku?
DDO: Odlazak na studije u Sarajevo bilo je ključno za moj muzički razvoj.
Upisao sam Teoretsko-pedagoški odsjek, koji je tada bio jedina solucija,
obzirom da nije bilo moguće studirati klasičnu gitaru. Ipak, moje tadašnje
znanje klavira bilo je dovoljno dobro za pripremu prijemnog ispita. Ovog
puta je klasična muzika ponovo postala primarna u mom životu, te sam uz
harmoniju, solfeggio, kontrapunkt, horsko pjevanje i ostale predmete, proširio
svoje
znanje, i tada počeo već ozbiljnije komponirati.
U to vrijeme sam živio na Bistriku, a istoimena pjesma na CD-u (sada u germaniziranom
obliku, "Biistreak"), upravo je tada nastala. Etničke teme u toj numeri su
inspirirane bistričkim kulturološkim ambijentom i građevinama, kao npr. "Sedam
Braće"
i Crkva Sv. Ante. U svakom slučaju, Bistrik je ostao moj najdraži dio Sarajeva.
Kako je došlo do toga da studije nastaviš u Bostonu? Kako je izgledala
audicija (koji minimum treba zadovoljiti ozbiljni kandidat), a kako je bilo
na Schoolarship
Tour?
DDO: Jednom prilikom sam u Sarajevu upoznao prijatelje iz Bostona, pa su
mi tad spomenuli Berklee College of Music. Ja sam prethodno čuo za Berklee
iz interviewa Steve Vaia i grupe Dream Theater. Školovanje u inozemstvu
mi se tada činilo nedostižno za naše prilike, ali na nagovor prijatelja,
snimio sam program i poslao kasetu za audiciju u Boston. Tad je kod nas u
Bosni zaživio i internet, pa sam putem te globalne mreže došao do informacije
da
Berklee svake godine u cijelom svijetu održava Scholarship Tour. Veliki
plus je bio taj što sam za glavni komad izabrao svoju vlastitu kompoziciju
koja
se zove "Princess". Ta pjesma se sada također nalazi na mom CD-u.
Neposredno nakon toga sam dobio poziv za audiciju u Parizu. Tu sam saznao da
je vršena selekcija od otprilike 250 muzičara iz Evrope, te nas je na audiciju
pozvano oko tridesetak. Na audiciji se ocjenjuje muzikalnost, tehnika, improvizacija
prije svega, a i čitanje nota s lista (prima vista). Imrovizacija se svira
u jazzu ili bluesu,
po izboru kandidata. U Parizu sam upoznao puno muzičara iz Engleske, Norveške,
Švicarske, Njemačke, a tu sam bio jedini Bosanac. Tad su nam predstavnici
Berkleeja rekli da će biti izvršena dalja selekcija, te da će samo sedam kandidata
dobiti
stipendiju.
Najteže mi je bilo napustiti Pariz, kao predivan grad, a i zbog toga što su
nam rekli da će nas o rezultatima obavijestiti pismenim putem, dvije-tri sedmice
kasnije.
Eto, ostalo znate (smijeh) manje od godinu dana kasnije, došao sam u Boston.
Da li možeš spomenuti profesore koji su najviše doprinijeli tvom muzičkom
razvitku?
DDO: Moj prvi profesor gitare u Osnovnoj muzičkoj školi u Bihaću bio
je prof. Hifzo Midžić, koji mi je kasnije bio i profesor klavira. U Srednjoj
muzičkoj,
moja profesorica je bila prof. Vesna Kecalović, koja me je educirala u klaviru,
solo pjevanju i solfeggiu. Kod prof. Medine Arnautović u Bihaću i kod prof.
Alemke Orlić u Zagrebu sam se dalje razvio kao klasični gitarista. Na Akademiji
u Sarajevu, pored ostalih izvrsnih muzičkih pedagoga bih spomenuo prof.
Vinka Krajtmajera, prof. Milana Jeličanina, prof. Zdravka Verunicu i prof.
Rešada
Arnautovića. Veliki prijatelj studenata i vrlo draga osoba meni i ostalim
studentima na Akademiji je bila prof. Selma Ferović. Ovdje sam spomenuo
inividue koje su najviše doprinijele mom muzičko-pedagoškom progresu na
našim prostorima,
ostale koje nisam spomenuo smatram isto tako vrijednima i imam veliki respekt
prema njima.
Na Berkleeju sam primarno bio u klasi Joe Stumpa, ali pošto sam pohađao i
ljetne semestre (u USA se mogu pohađati 3 semestra godišnje), tada sam bio
u klasi slijedećih profesora: David Fiuczynski, Mark White i Don Lappin. Pored
ovih vrhunskih gitarista, postoji i duga lista profesora harmonije, dirigovanja,
aranžiranja-kompozicije, muzičke tehnologije, itd., koja se nalazi na mom
CDu, a bilo bi predugačko za iznijeti na ovim stranicama. Pored klasičnih
predmeta, na Berkleeju sam dosta naučio o sjeverno-američkoj i južno-američkoj
modernoj muzici i teoriji, kao npr. jazz, blues, samba, bossa
nova, fusion, rock, metal ...
Zanima me, a i mnoge druge, vjerujem, studirao si u Sarajevu i u Bostonu
- kakva je razlika između ta dva studija?
DDO: Iskreno rečeno, da su prilike dozvoljavale, završio bih prvo studij
u Sarajevu, pa bih onda specijalizirao u Americi, ali pošto je tu upala
stipendija, morao sam prekinut studije na Akademiji. Na Akademiji u Sarajevu
predaju najbolji profesori i pedagozi u našoj zemlji, te se može puno toga
naučiti ako bi se neko odlučio za profesionalnu muzičku
karijeru. Jedina razlika je u tome što je Berklee više orijentiran ka modernoj
muzici XX i XXI stoljeća, ili popularnoj muzici našeg doba. Ne bih drastično
poredio jednu ustanovu sa drugom, već bih samo rekao da je klasična Akademija
dobra za izgradnju duhovnog temelja i identiteta muzičara,
a da je Berklee odlična nadogradnja.
Kakve mogućnosti se "otvaraju" pred svršenim studentim Bekeleea,
koliko je taj njihov "papir" cijenjen u USA?
DDO: Postoji jedna interesantna činjenica, a to je da oko 70% studenata
odustane na prvoj godini Berkleeja. Ljudi imaju predrasude da je studirati
muziku vrlo lako. Razlika između studiranja muzike i npr. pravnog fakulteta
je ta da pored teorije i učenja, u muzici treba puno prakse tjekom studiranja.
To znači da je potrebno puno vježbati glavni instrument, a pored glavnog
instrumenta postoje i još tzv. "labs" - grupni sati, i također, instrumentalni
i vokalno-instrumentalni ansambli, itd... Pored učenja, vježbanje je imperativ,
i upravo to većini studenata postane prenaporno već na prvoj godini. Kada
nekome kažem ovdje u Americi da sam diplomirao
na Berkleeju, obićno mi kažu: "Wow, uspio si izdržati tu torturu!" (smijeh)
Zato je taj papir vrlo cijenjen među muzičarima i producentima. Činjenica
je da Berklee dobro pripremi muzičara za "svijet". Ja nisam diplomirao samo
kao gitarista, već sam stekao znanje i kao producent, kompozitor, aranžer
i dirigent.
Rekao bih da si se odlučio za instrumentalnu muziku. Zašto? Zašto "izbjegavaš"
vokalno-instrumentalu muziku?
DDO: Pa znate šta, većinom pišem instrumentalnu muziku, ali u posljednje
vrijeme puno pišem i horske kompozicije. Nema neki poseban razlog zašto,
ali nije da izbjegavam vokalnu formu. Možda zato što vokalna muzika riječima
diktira ambijent i koloristiku, dok instrumentalna muzika stvara riječi
i osjećanja auditivno, i potiče različite impresije kod svake različite
individue ili slušatelja. Moguće da je to utjecaj i mog publiciste u Hollywoodu
(smjeh). Već je par mojih numera prošlo kao podloga za sportske TV emisije
ovdje u USA, na kablovskoj
televiziji, tako da su me savjetovali da napravim jedan CD sa tematikom za
TV i film. Na mom CD-u su sve pjesme instrumentalne, za razliku od "The Other
Side" i "Biistreak" koje su vokalno-instrumentalne. Na TV i filmu većinom
prolazi
instrumentalna muzika, koja "podupire" pokretne slike. Riječi su većinom
zastupne
u govornom dijalogu, tako da su nekad riječi u muzici suvišne, mada ima
i suprotnih situacija, kada nema riječi u dijalogu, a u pozadini se čuje
vokalno-instrumentalna
muzika. Kako sam uspio primjetiti, u većini slučajeva je tako, mada uvijek
ima izuzetaka.
Znači, ti si zamislio concept filmske muzike sa gitarom kao vodećim instrumetom?
DDO: Tako je. Mislim da sam prvenstveno gitarista, a onda kompozitor, tako
da je to kao neki kompromis u mom muzičkom univerzumu.
Imaš li stalnu
ekipu sa kojom radiš ili su tvoje kompozicije stvar elektronike (racunara)?
DDO: Imam stalnu ekipu s kojom sviram uživo, uglavnom "covers", američke
rock vokalno-instrumetalne stvari. Pošto su svi momci u bandu primarno instrumentalisti,
pjeva tu i tamo ko god stigne (smijeh). U svome stvaralačkom opusu imam
i dosta vokalnih kompozicija, ali čekam pravi trenutak ili možda pogodnu
individuu koja će imati samo ulogu vodečeg vokala.
U ovakvoj muzici koju sviram, vrlo je teško biti npr. i gitarista i pjevač,
simultano. Opet velim, čast izuzetcima... Većina mojih kompozicija je
aranžirana elektronski. Na primjer, zamislite koliko bi koštalo da se zakupi
prostorija, simfonijski orkestar i simfonisjki hor
za snimanje? U današnje vrijeme, tehnologija je razvijena do te mjere da
je sada npr. moguće kupiti "semplove" horskih pjevača, te ukucati riječi fonetski,
koje se onda
elektronski "pjevaju". Ja ne kažem da je to bolja solucija, već da je financijski
pogodnija. Iako izgleda lako, programiranje je zapravo vrlo naporan proces
i zahtijeva dosta vremena, dok primjerice "živa" izvedba zvuči puno bolje
i produkcija je brža, ali zahtjeva veliku monetarnu investiciju. Uglavnom,
za sada je kako jeste, a pošto je život vrlo nepredvidiv i sve je neizvjesno,
možda slijedeći album bude samo neki rock, ili možda punk-rock,
koji je trenutno jedan od najpopularnijih muzičkih žanrova u USA.
U kom studiju si snimio ovaj novi CD?
DDO: Već sam spomenuo kako je tehnologija našeg doba neizmjerno napredovala,
pogotovo danas u eri kompjutera. Vjerovali ili ne, ovaj CD je snimljen u
mom kućnom studiju, u dnevnom boravku, na obićnom PC računalu i minimalnoj
opremi. Ako imate prilike pogledati "credits" na CD omotu, vidječete da
piše: "Recorded in My Living Room Studio - Chicago" (smijeh). Mogu vam reći
da
je sve urađeno u programu SONAR 7, a sve gitare su snimljene digitalno preko
procesora BOSS GT-8. Snimanje je trajalo skoro godinu dana, prije svega zato
što sam bio prinuđen sve snimati sam. Inače, nisam neki ego manijak, ali
je bilo neizvedivo postaviti npr. živi bubanj u dnevnom boravku, što zbog
refleksije zvuka (nije zvučno izolirano), što zbog ostalih stanara u zgradi
u kojoj živim (smijeh). Uglavnom, ovo je maksimum koji se mogao izvuči u
ovakvim okolnostima.
Znači, bubanj je elektronski?
DDO: U biti, bubanj je živi Sonor set, samo što je "semplovan". Jedna od
korisnih stvari koje sam naučio na Berkleeju je aranžiranje za bubanj. Inače,
čak i ako je živi bubanj semplovan, ponekad zvuči kao "robot" - bez dinamike.
Jedan od razloga zašto je snimanje trajalo ovako dugo je zato što sam pažnju
posvetio
svakom udarcu palice, dinamici, uglu udarca, elastičnosti opne itd... znači,
nema "loopova" ili "paterna", a sve što se moglo podesiti, svaka matematička
vrijednost u programu je višestruko razmotrena i randomizirana. Nikad nisam
svirao bubanj, i ponekad u šali kažem da mi nije suđeno "udarati" instrumente
(smijeh). Inače, vrlo sam impresioniram bubnjevima kao instrumentom,
za koji treba odlična koordinacija ruku i nogu, u isto vrijeme i kreativnost.
Jedan od mojih najvećih "uzora" je Mike Portnoy, inače također Berkleejevac
iz grupe Dream Theater. Puno sam analizirao njegovu tehniku, posjetio i par
njegovih seminara, tako da moji prijatelji muzičari kažu da ja osobno "razmišljam"
kao bubnjar, ali ga ne sviram. Naravno, ništa ne može zamijeniti performansu
ljudskog bića, ali kao što sam spomenuo prije, takve su bile okolnosti, pa
sam se trudio izvuči što uvjerljivije rezultate.
Reci nam nešto više na
kojim gitarama sviraš?
DDO: Inače sam veliki poklonik Ibanez gitara. Imam jedan modificiran RG
i Ibanez Universe 7 string Custom Shop. U skorije vrijeme sviram i na Stratocasteru,
koji je ručni rad. Kao klasični gitarista koristim Yamaha gitare i Fender
Stratocustic.
Kako / gdje planiraš promovisati / predstavljati svoj novi album?
DDO: Interesantno je spomenuti da je moj CD u vrijeme ovog interviewa [početak
juna 2008] trenutno drugi na On-Line Top 10 listi prodanosti u
mojoj izdavačkoj
kući "Guitar Nine Records". To je dobar uspjeh s obzirom da nije uopće bio
intenzivno promoviran. Sada trenutno dobijam dosta poziva za recenziju od
specijaliziranih muzičkih magazina i internet stranica. Jučer sam dobio
i ponudu od jedne promoterske kompanije iz Engleske, a u svrhu organizovanja
službene promocije na području Velike Britanije i šire. Uglavnom, tako stvari
stoje za sada, a šta budućnost nosi, to se nikad ne zna, ali u svakom slučaju,
nadam se najboljem.
Gdje se može kupiti tvoj CD i da li je u prodaji u BiH?
DDO: Za područje USA i Kanade, CD se može naručiti preko interneta, na
mojoj web stranici: www.ddomusic.com,
gdje se nalazi i link moje izdavačke kuće
"Guitar Nine Records". Za područje BiH, CD se može naručiti pouzećem,
sa distribucijskim centrom u Bihaću. Za sve informacije i porudžbe, pošaljite
e-mail, također preko moje
web stranice.
Koje BiH muzičare posebno cijeniš?
DDO: Ja sam uvjeren da kod nas u Bosni ima dosta talentiranih muzičara
koji su u teškoj anonimnosti, ili nemaju priliku javno se eksponirati. Većina
muzičara nema priliku ni snimiti demo snimak. Znam zasigurno da u Bihaću
ima dosta mladih i perspektivnih muzičara koji su informatički, a samim
tim i produkcijski, vrlo napredni, a vjerujem da je tako
i u cijeloj BiH. Što se tiče već afirmiranih gitarista, ja bih posebno izdvojio
svog sugrađanina Zeleta Lipovaču, mog kolegu sa Akademije Murisa
Varajića i Emira Hota, koji je i
gostovao u jednoj pjesmi na mom CD-u.
Planiraš li doći u BiH - na turneju?
DDO: Za sada sam zauzet promocijom albuma. Nisam još ništa planirao u vezi
sa putovanjima, mada bi mi svakako bila velika želja svirati u BiH. Inače,
moji Bišćani mi predlažu da se napravi bosanska G3 turneja na kojoj bi
nastupali moja malenkost, Emir Hot i Muris Varajić.
Čini mi se to kao odlična ideja, no
nadam se da će biti i prilike, i vremena, a i uvjeta za takvu manifestaciju.
Za kraj, šta bi poručio mladim gitaristima u BiH?
DDO: Vježbajte, snimajte i nemojte se ustručavati eksperimentirati. Integracija
našeg bosanskog melosa je dobar recept za inozemnu prepoznatljivost.
