Denis Razumović Razz Razgovarao: Dragutin Matošević

Što čini početke tvog zanimanja svijetom muzike?

Želio bih objasniti činjenicu da sam kao klinac na neki način imao sreće da sam imao uvid u različite glazbene žanrove jer je moj ujak imao puno LP ploča sa tada, a riječ je o sedamdesetima, aktualnim bendovima, te mnoge jazz ploče, ali ja sam definitivno "poludio" u mojoj pubertetskoj dobi kada sam čuo Sex Pistolse i The Jam, taj trio me i danas izluđuje, kada na radiju čujem njihov komad "In the city"... Impuls za pokušajem sviranja nekog instrumenta došao mi je baš u toj dobi, tamo negdje u petom razredu osnovne škole, sječam se. Dobio sam neku staru akustičnu gitaru na koju smo namontirali, onako na grubo, pick up, magnet, koji smo kupili u riječkoj robnoj kući "RI" koja se nalazi na riječkom korzou. Svirao sam je preko nekog starog radija i vježbao k'o luđak na probama sa triom kojeg sam oformio sa mojim prijateljima iz djetinstva. Bend se zvao DDT, ha ha ha... užas, možete misliti kako je zvučao! Imali smo milion proba i samo jedan nastup koji je bio čista katastrofa, te se band raspao, a ja sam nastavio vježbati gitaru i slušati dobru, različitu glazbu, tako da sam ubrzo prevazišao punk stereotipe i tražio nešto kompleksnije što bi me moglo zaokupiti. Radi tih mojih početaka i načina na koji sam ušao u glazbu, nesputano i znatiželjno, sa velikom željom za razvijanjem osobnog glazbenog i umjetničkog izraza, ako pažljivo poslušate između redaka, moći ćete prepoznati taj nekakav, underground sound koji se ne može čuti kod akademskih glazbenika, iako to ne mora biti pravilo.

Zašto si i kada za svoj primarni muzički instrument izabrao saksofon?

Moj prvi saksofon kupio sam od novca kojeg sam zaradio radeći za vrijeme ljetnih školskih praznika, a nakon pohađanja prvog razreda srednje škole. Mislim da sam tada imao petnaest, nepunih šesnaest godina, a već sam dobro svirao gitaru i imao sam ih kod kuće dvije - jednu staru akustičnu, te jednu električnu marke Eko koja ja bila (loša) kopija modela Les Paul, a nabavio sam je, tko zna gdje, ali svakako u nekoj "trampi". Do tada nisam nikada prije radio poslove za "Omladinsku zadrugu" i stoga nisam baratao novcem, nego smo mi klinci vršili "trampu" - mjenjali stvari u smislu: ja ti dam pojačalo od trideset vati, a ti meni onu wah pedalu i gitaru u zamjenu" i tako to... Uglavnom, već sam bio dobro naslušan jazz glazbe, te je jedna od prvih jazz ploča koju sam preslušao valjda milion puta, bila jedna na kojoj su svirali Johny Whiterspoon i Jerry Mulligan, a sa te "plejke", najviše me se dojmio komad "C. C. Rider!" (tu pjesmu bih strahivito želio pjevati na mojim nastupima, ali do sada, jednostavno, za to nije bilo tehničkih mogućnosti, a i "brijemo" se uvijek na sto drugih stvari i projekata, pa to stalno odgađam. Vuće me da to radim... da pjevam neke pjesme koje kužim i koje mi leže!. Tu sam prvi put čuo taj čudesni zvuk bariton saksofona koji mi je na neki neobjašnjiv način bio strahovito privlačan, sa svim oni velikim "zrakom" koji izlazi sa strane kada se sviraju balade... Kad sam prvi put na fotografiji vidio taj instrument, šokirao me je njegov komplicirani izgled, te me je to sve malo zbunilo i zabrinulo. Nikako nisam mogao povezati virtuoznost izvedbe sa mehaničim, kompliciranim izgledom instrumenta. I mislim da je tu zaiskrilo!

Ubrzo sam otkrio da je "familia" saksofonska velika i jako zanimljiva, te kao što samo djecato mogu - sa 100 postotnom posvečenošću i sa velikom dozom fanatizma, krenuo sam u literarna proučavanja saksofona te sam vrlo brzo, slušajući izvedbe velikih jazz saksofonista sa vinilnih ploča, razgovjetno prepoznavao pojedinačne glasove alt, tenor, bariton i sopran saksofona. Da ne duljim, nekako u to vrijeme, aktualna je bila ploča Jazz Messangersa, legendarnog Art Blakey (zaboravio sam kako se zvala), ali se sjećam se da je dobila prestižnu nagradu, "Album of the year" (ne sjećam se za koju godinu). Bila je snimljena i isproducirana u vrlo modernoj maniri, te smo mi klinci koji smo se "brijali" na jazz rock (album Spectrum - Billie Cobham, Stanley Clark, Steve Cahn, Mahavishnu orch., Pastorius, Reporti, Miles električna faza itd...), mogli relativno lakše "progutati" hard bop linije sola koje su mačci kao što su Bobby Watson, Winton Marsalis, Bill Pierce i ostali, "špricali" po našim mozgovima iz analognih Hi-Fi sprava. E tu sam baš definitivno "pukao" na taj sound i nakon višegodišnje gorljive želje odlučio kupiti saks i potpuno se posvetiti tom instrumentu. Imao sam vrlo snažan dojam da sa njim (saksofonom, naravno) mogu dobiti taj zvuk kojeg prirodno imam u podsvijesti i uobličiti ga u svoj osobni glas na instrumentu, a na primjer, sa gitarom nisam nikada uspio dobiti taj osjećaj mada se još i danas dobro snalazim na gitari, pogotovo što se tiče harmonije i komponiranja, te osjećam da mi je gitara, u realnom smislu te riječi, drugi instrument.

Prvi saks koji sam si kupio bio je neki prastari alt. Pokušaji dobivanja tona na takvom neispravnom, dugo godina neodržavanom i nesviranom instrumentu, bili su frustrirajući i nevjerovatno naporni. Postavio sam ogledalo na zid svoje sobe da bih mogao bolje kontrolirati pokrete prstima na instrumentu i na sreću, nabavio fotokopiranu knjigu Tomy Dorseya iz koje sam na fotografijama vidio osnove prstometa, položaja ruku, pozicije... i tako je krenulo, po cijele dane, autistično, fanatično, zamamno viježbanje koje mi je davalo nevjerovatne satisfakcije kada bi se nazirala ikakva poboljšanja u kvaliteti tona i intonacije... ustvari, sve to traje i danas. Kada malo bolje razmislim, nije me napustio onaj entuzijazam i znatiželja i dalje svakodnevno proboravim sa instrumentom po par sati dnevno, minimalno...

Zbunjuje me formulacija iz tvoje biografije publikovane na Internetu, da si "selftaught", a na jednom drugom mjestu se kaže da si pohađao "University for music and dramatic arts in Graz (Austria) in class of prof. Karlhainz Miklin". Molim da to malo razjasniš?

Što se tiče objašnjenja o mojem samoukom bavljenjem glazbom, stvar je u tome da sam ja radio sam i da sam vrlo brzo napredovao na opće ćuđenje mojih kolega glazbenika. Apsolutno sam i ispočetka, u ugodnoj izolaciji svoje sobe, bez nadzora ili važnih savjeta nekog eventualnog instruktora, postavio sam osnove "ambažure", držanja, disanja, intonacije, te čitanja nota. Samo ilustracije radi, Elvis Stanić je tih godina radio na ploči grupe Denis & Denis, te me je na snimanje pozvao kao gosta albuma, da odsviram neke dionice, a ja sam mu u pauzama snimanja oduševljeno prepričavao da sam napokon razgovarao i dobio par vrijednih savjeta od jedinog kompetentnog saksofoniste sa kojim sam se do tada imao prilike suočiti, a to se sve desilo na koncertu Jimmija Stanića koji je nastupao u Klubu "Palach", a u bendu mu je, na moju veliku sreću, tenor saks i klarinet tada svirao nitko drugi do pokojni Miroslav Sedak Benčić koji mi je tom prilikom dao par praktičnih savjeta iz domene sounda i fraziranja i vrlo me ugodno i ljudski podržao u tome što sam tada pokušavao "isfurati"! Drugim riječima, prošlo je više godina od početka mojeg bavljenja saksofonom do mojeg prvog susreta "u živo" sa nekim saksofonistom kojeg bih ja u ono vrijeme smatrao relevantnim, a u međuvremenu sam skidao sola ili djelove sola, paterne i rifove sa vinilnih jazz ploča. Bilo je po terasama hotela u Rijeci i Opatiji nekih saksofonista koji su svi redom tada svirali tenor saksove, ali meni su svi odreda zvučali neatraktivno, sladunjavo, sa pratjeranim vibratom... A bilo je mnogo i priučenih saksofonista, po sistemu, svira čovjek neku klavijeturicu na diskete (tzv. samohodka), pa da ne bude besposlen na bini, lijepo si kupi neki najjeftiniji saks i fino si uvježba teme tipa "Besa me mucho", "Perfidija" ili par lijepih "english" valcera... ali ja sam bio tvrdo na Parkeru i Cannonballu i McLeanu, te sam prezirao te likove sa terasa sa onim njihovim va va va va vibratom na kraju svake fraze, prije bih bio umro nego da ih nešto idem pitati u vezi glazbe... eto, to je objašnjenje o mom samoukom sviranju! Ali zato sam 1988. otišao na prijemni u Graz i iz prve sam prošao na prijamnom ispitu. Zaustavljali su me poslije pola korusa sola jer je ispred te ispitne sobe bila gužva i nisu imali vremena da te odslušaju do kraja izvedbe. Te godine prijemnom ispitu pristupilo je 25 mladih saksofonista iz cijele Europe, a primili su samo nas četvero! Iste te godine sa mnom, ali u drugoj sobi, prijamni je polagao i moj frend, Josip Joe Pandur - gitarist iz Zagreba. Bili smo jedini iz Hrvatske te godine tamo upisani, u Grazu. Na drugom semestralnom roku, na polugodištu, prijamni je prošao i Darko Jurković - Charlie, uspješno završio školovanje i stekao magisterij...

Kakav je bio tvoj muzički put - sa kime si do sada svirao / snimao / surađivao?

Radio sam sa velikim brojem glazbenika koji su djelovali na prostoru bivše Jugoslavije, a također i sa monogo mojih stranih kolega. Vodio sam male sastave, kvartete, tria i kvintete od kojih bih istaknuo Black River Quartet čiji sam bio osnivač i otpočeo svoju jazz pustolovinu na hrvatskoj sceni. Snimao sam i svirao na mnogim projektima koji nisu bili jazz karaktera, tipa Denis & Denis, Putokazi, snimao sam i na trekovima sa glazbom za kazališne komade, kao npr. "Mačka na vrućem limenom krovu" itd... Jedan period od nekih otprilike pet-šest godina izbivao sam sa hrvatske glazbene scene jer sam imao poslovni ugovor sa jednom austrijsko-slovenskom agencijom koja je angažirala bend u kojem sam tada svirao komercijalnu glazbu po gažama diljem Europe, od Mallorce preko Talianskih skijaških centara na Alpama, do Kelna u Njemačkoj i tako po osam mjeseci godišnje... u toj kombinaciji svirao sam alta, tenora, akustičnu i električnu gitaru i pjevao!!! Ha ha ha strašno... toliko posla, a tako malo dobre glazbe! Uglavnom, 1998. definitivno se vračam onom izrazu kojim se i sada bavim i totalno se posvećujem saksofonu i komponiranju, te u tom periodu često surađujem sa Darkom Jurkovićem - Charliem. Trenutno surađujem sa gotovo svim eminentnim hrvatskim jazz glazbenicima.

Molim malo više detalja o albumu "In Umbra" - koji kriteriji su bili zastupljeni pri odabiru kompozicija / što je bio tvoj cilj sa tim albumom?

U periodu od 2000., pa do 2003., nekako sam intenzivno surađivao sa riječko-zagrebačkom kombinacijom: Mladen Baraković, kontrabas; Darko Jurković, gitara; Marko Lazarić, bubanj, te ja na saksu i sa njima učestalo nastupao po hrvatskim klubovima gdje se izvodi jazz glazba. Prilikom tih zajedničkih druženja i kontaktiranja, Darko Jurković mi sugerira da bih trebao snimiti nekakav material iz jednostavnog razloga da jazz auditoriju predstavim svoj artistički rad i da ne neki način signaliziram moje postojanje na hrvatskoj jazz sceni i to predočavanjem vlastitih, autorskih radova i jazz standarada. Kao što ste već vjerovatno od prije mogli doznati, u zimi 2003. godine band ulazi u studio Roberta Funčića i na dvodnevnom sessionu snima cijeli materijal za CD prvijenac nazvan "In Umbra", po istoimenoj originalnoj skladbi. Na album sam uvrstio pet originalnih skladbi koje su nastale u razdoblju od 1986. pa do 2002., te četiri jazz standarda od kojih sam "Soul Eyes" posvetio te godine preminulom Mal Waldronu. Na svu sreću i moje ogromno zadovoljstvo, CD je dobio nevjerovatno dobre, pozitivne kritike i osvrte. Moj CD prvijenac nakon što je snimljen u 2003. godini, objavila je diskografska kuća Dallas Records u srpnju 2007. godine.

Gdje trenutno sviras i sa kim?

Trenutno fiksno dijelujem sa dvije moje kombinacije sastava: Denis Razz Quartet I Montegrappa Jazz Trio! Članovi ritam sekcije u kvartetu su se mnogo puta mjenjali, te su s nama svirali Mladen Baraković na kontrabasu, Alain Ožbolt, Andy Cech, Marko Lazarić na bubnjevima, Darko Jurković na gitari, a trenutna postava je: Tonči Grabušić - bubanj, Damjan Grbac - kontrabas i kao najveća konstanta, moj dugogodišnji suradnik, aranžer, jazz promotor i direktor orkestra, gospodin Spartaco Črnjarić na gitari. U kombinaciji Montegrappa Jazz Trio sviramo Črnjarić i ja sa našim dugogodišnjim prijateljem Darkom Mihelićem - Boćom, kontrabasistom iz Lovranske drage. Dakle, to je trio bez bubnjara, a u toj kombinaciji ne izvodimo moje autorske stvari, nego isključivo jazz standarde sa akcentom na balade i bossa novu. Inače, Montegrappa je ime jednog kvarta u Rijeci u kojemu smo Črnjarić i ja nekada stanovali, ali sa generacijskom razlikom od 15 godina! Sa Denis Razz Quartetom učestalo sviramo po hrvatskim jazz festivalima, na primjer kao baš prije neki dan završenim Hrvatskim jazz saborom u BP Clubu u Zagrebu, kojega smo svirali u završnici i zatvorili ga u velikom stilu sa odličnom svirkom (da se malo pohvalim neee), te i na Danima jazza u Petrinji, Siscia Open jazz and blues fest, Liburnia jazz fest, Mali lošinj jazz fest, Jazz time - Rijeka, New Zagreb Jazz Meeting, All that Jazz u Gundulićevoj 11 u Zagrebu, Samoborski jazz fest, Splitski jazz festival, Jazz in Lap fest u Poreču itd... Redovno nastupamo i po onih par jazz klubova koji teškom mukom opstaju u Hrvatskoj: Siscia jazz club, The jazz Club ZG, Tunel jazz cafe, BP Club, te u Sloveniji - Club Gajo i Sax...

Koje sve nagrade si do sada osvojio?

Dobio sam samo dvije važne nagrade i jedno priznanje! Prvu sam osvojio davne 1992. godine na natjecanju Prvi Jazz Pljesak koje je bilo organizirano u sklopu manifestacije Proljetna Revija Jazza! Tada sam dobio prvu nagradu kao najbolji solist na alt saksofonu, a drugu sam dobio puno godina kasnije, tj. 2003. godine. To je strukovna nagrada Status, a zaradio sam je kao najistaknutiji jazz alt saksofonist u 2003. godini, svirali smo zaista često i pojavljivali se na bitnim festivalima te 2003. godine. Također, u 2003. godini od Odjela gradske uprave za kulturu grada Rijeke dobio sam priznanje za više od dvadeset godina bavljenja glazbom i promicanja glazbene kulture. Ponosni sam vlasnik i mnogih drugih manje "teških" plaketa i pohvala, ali smatram da za ono šta ja radim nije toliko važno mahati osvojenim medaljama, važnije mi je nešto dobro odsvirati!!!! Što se mene tiče u glazbi ne postoje utrke na 100 metara sa preprekama...

Koji su bliži i dalji planovi glede nastavka tvoje muzičke karijere?

Intenzivno sa svojim kolegama iz kvarteta "upucavamo" novi materijal i tu i tamo po gigovima odsviramo koju novu autorsku stvar da vidimo kako zvuči. Trebali bi ove zime ući u studio i sve odjednom odsvirati i to ćemo i napraviti kada budemo stekli osjećaj da su stvari legle kako treba. Spomenuo bih da će na novom CD-u biti samo moje originalne skladbe i planiram pozvati neke goste. Za sada sa sigurnošću znam da će nam se pridružiti trubač iz Pule, Branko Sterpin i klavirist koji je stigao na našu malu riječku jazz scenu iz Amerike, Joe Kaplowitz. U međuvremenu nastavljamo sa našim koncertnim aktivnostima diljem Lijepe naše, te vjerovatno i izvan njenih granica. Naime, za suradnju se dogovaramo sa jednim našim kolegom i prijateljem iz inozemstva, ali ne bih više o tome da nešto ne pođe krivim tokom... praznovjeran sam!