Zagrebački "Aquarius Records" je u 2008. godini na obzorje hrvatskog
jazz svemira, a onda i u naše CD vrtilice, izbacio CD naslovljen "Crno
Bijelo",
kojeg potpisuju
gitarist suptilnog jazzističkog tona, Joe Pandur i pjevačica
koja jazz / bossa ritmovima daje dušu vokalom koji je zavodljiv,
ali istodobno nježan i snažan, Maja Grgić.
Pandurov gitaristički dossier prilično je impresivan i čini se da su influence
pokupljene poput virusa dale više nego pozitivan učinak na njegovo razumijevanje
uloge gitare u jazz skladbama poput snimljenih na ovom nosaču zvuka.
Još kao nadobudni mladac, čuvši "Where have you been before" koju je izvodio
Chick Corea, a zatim i neobičan stil velikog Wes Montgomerya, Pandur
je vidio kojim putem bi to trebalo ići. Graz i tamošnji "inkubator" jazz
umjetnika,
samo su potvrdili ta nastojanja. Joe Pass će verificirati ono što su
i
drugi mogli osjetiti i čuti u Pandurovim izvedbama. Maja i Joe niti
ne kriju pozitivne vibracije koje su u njihovom stvaranju dali dueti poput
Elle i
Passa, ili Tuck Andressa i Pati Cathcart. Ne treba bježati niti od bossa
gurua poput Antonia Carlosa Jobima ili Joao Gilberta, a da ne govorimo
koliko je bossa imala upliva na stvaralački čin jednog Stana Getza...
uglavnom, neovisno
o pomenutim imenima, Pandur i Maja su u prvom redu stvorili autorski
album, crno-bijelog raspoloženja.
Ovo "crno" i ne moramo doslovno razumijevati kao tešku "bedaru";
jinjangovski pogled daje Maji za pravo pjevati "čak i moja sjeta nalazi
svoj smisao…", u skladbi "Sve si blie", ili "Pokušaj
shvatiti da volim te / I elim najbolje / Daj sve zaboravi / Prepusti
se / Novi dani dolaze…" u skladbi "Pokušaj shvatiti"
koja ipak vidi svjetlost na kraju tunela.
U skladbi "Dječak Joe", inspiriranoj jednim irskim napjevom,
čini se da Joe i Maja otkrivaju dječačku, mladenačku zaljubljenost, razigranost
i vedrinu... uostalom, tko zna bi li umjetnosti uopće bilo da nije
tog
"vječitog dječaka" u svakom istinskom umjetniku.
Ideja spoja jazza i bosse, u jednom crno-bijelom pogledu (uz hommage jednom
prohujalom vremenu kad je svijet moda bio i bolji nego danas, kad su
televizori bili crno-bijeli i kad je jazz bio pun duginih boja satkanih ljepotom
glazbenog doivljaja!) krije ozbiljan autorski rad.
Dodatna vrijednost albuma je i pjevanje na hrvatskom jeziku. Dokaz je to
da nije nuno pjevati na engleskom, kako bi to bilo jazzy... ili
na portugalskom (što, uzgred rečeno, inače, Maja fantastično čini!);
dovoljno je iskreno reći ono što misliš i osjećaš. Volim
te na svim jezicima zvuči jednako, ma kakvi glasovi sačinjavali tu izjavu
ljubavi... na
eskimskom, tadikistanskom, portugalskom, hrvatskom, norveškom...
jazz ne poznaje babilonsku pomutnju jezika i ovaj CD je dokaz te univerzalnosti.
Uvjeren sam da bi i Aboridini bez problema razumjeli Pandurove i Majine
poruke, emocije prelaze granice i jezične barijere, njima je teško
nametnuti poreze i takse.
Još kad su izrečene lijepim spojem jazza i bosse, onda čine ovaj
album značajnim iskorakom u hrvatski jazz svemir i nameću potrebu opetovanog
preslušavanja.
Uz impresivne suradnike (Teo Martinović, Kruno Levačić, Mladen Baraković,
Matija Dedić, Miro Kadoić, Maasej Kovačević, Lima, Dado Marinković, Mladen
Ilić, Davor Kriić, Goran Rukavina, Janko Novoselić, Damir Horvat,
Big Band HRT...) i vrlo kreativnu fazu u kojoj su bili u vrijeme
stvaranja albuma, Joe i Maja nisu mogli napraviti ništa manje ili više
od - odličnog
albuma.
Preporuka svima koji trae mir, spokoj, čist glazbeni uitak
bez "filozofiranja" i "pametovanja"... samo ugodna
glazba i glas Maje Grgić!