Događaj koji je potvrdio status Siscia Jazz Cluba kao nezaobilazne točke na hrvatskom i europskom jazz zemljovidu, bio je nastup Steve Turre Quarteta, u petak, 20.ožujka 2009. godine. Čuvajući visoke standarde u odabiru gostiju koji nastupaju u Klubu, Damir Kukuruzović omogućio nam je uživati u iznimnoj glazbenoj pojavi najvećeg svjetskog tromboniste.

Kao i dosadašnji niz sjajnih koncerata, uključujući i tradiciju "Siscia jazz & blues festivala", koji ovo ljeto (održat će se od 10. - 26. srpnja 2009. godine) ulazi u četvrtu godinu... tako je i ovaj koncert potvrdio nemalo značenje ovoga Kluba. Uostalom, to je potvrdio naš najveći jazz znalac, novinar, kritičar, TV i Radio urednik, Davor Hrvoj, u svojoj uvodnoj riječi. Ističući važnost jazza u Sisku, i europsko značenje Kluba, u ruci je držao i upravo objavljeni CD i DVD, Damir Kukuruzović Hot Jazz Quinteta, znakovita naslova "Green Hill Gipsy Swing", u izdanju izdavačke kuće Menart. Kako veli Hrvoj, u ruci mu je dokaz rada ovog Kluba, dokumentiran video zapisima, razgovorima i ulomcima koncerata na DVD-u; kao i sjajnoj gipsy swing glazbi Damirova Quinteta, na CD-u koji ima još jednog sjajnog glazbenika. To je Angelo Debarre, francuski baštinik velikoga Djanga. I njega smo u Sisku slušali nekoliko puta. A kako već često pisah da je Damir Kukuruzović punopravni i legitimni baštinik Djangove glazbe kod nas, onda je nepotrebno kazati kako je ovaj CD jedan od vrhunaca sjajne glazbene karijere i ljubavi prema glazbi.

Vraćam se nastupu Steve Turre Quarteta. Prvi dojam, nakon što je Hrvoj pozvao glazbenike, i kad su se popeli na stage Siscia Cluba, jeste da je Turre sa sobom u Hrvatsku donio ne samo školjke, s kojima više nego intrigantno svira, nego je, poput Aladina i čarobne lampe, svirajući na školjkama, iz njih dozvao i pokazao nam Duhove. Duhovi su ti iz 52. ulice u New Yorku i one jazzističke atmosfere u kojoj je gotovo svaki podrum u toj ulici bio i jazz klub. Duhovi su to Turreovih učitelja, uzora, suradnika, i kako on za neke kaže - šefova.

Evo imena nekih od njih: Rahsaan Roland Kirk, s kojim je Steve svirao daleke 1968. i koji mu je prenio magiju sviranja na školjkama, zatim 1970. svira s Carlos Santanom, a dvije godine kasnije s Ray Charlesom. Surađivao je i Dizzy Gillespijem, od kojeg je, čini mi se, "pokupio" vrlo zanimljivu komunikaciju s publikom i ostatkom banda, uz, naravno, neponovljivo glazbeno iskustvo. Časopis "Down Beat" ga proglašava najboljim svjetskim trombonistom, i to za, pazite... 1998, 1999, 2001, 2002 i 2006. godinu. Impresivno.

U Sisku je Turre nastupio u sastavu: Steve Turre - trombon i školjke, Nico Menci - klavir, Marco Marzola - kontrabas i Dion Parson - bubnjevi. Glazbenici su to koji su uspjeli prenijeti Turreovu magiju, sinergija banda i Turrea bila je neupitna. Glazba je to ispunjena swingom, bluesom, afro-kubanskim ritmovima, malim izletima u free jazz... uglavnom, iz silnih suradnji (gotovo zaboravih pomenuti i Art Blakeya i njegove Jazz Messengerse!), Steve Turre izvukao je ono najbolje i u kombinaciji s virtuoznim sviranjem trombona (i školjki!), stvorio osobni stil, prepoznatljiv i dojmljiv. Poveo nas je svojim skladbama kroz bitne točke glazbene karijere, naglašavajući posljednji album, osobito skladbom "Rainbow People". Vrlo jednostavnim načinom, najavljujući pjesmu, rekao je koliko smo mi jedan narod na planetu, jedna vrsta…boja kože, socijalni status, rasa... pada u drugi plan.

Kao čovjek čiji su roditelji podrijetlom Meksikanci, zasigurno je osjetio duh pobratimstva bića u svemiru, koji kola glazbenim New Yorkom i scenom koja ne bi bila to što jeste da se bavila bojom kože (za dio publike i kritičara nisam siguran!)... Kao predstavnik takvog pogleda i "veleposlanik" takve jazz zajednice, nije pogriješio. Sisačka publika prihvatila ga je, a on se odužio svirajući više od dva i pol sata.

U skladbama koje su i posveta velikom Ray Charlesu, u baladama, pa i onoj finoj niti balansiranja od nekog post bopa prema World glazbi, Turre je svirao svaki ton doslovno punim plućama. Trombon je i fizički zahtjevno glazbalo. Nije se štedio. Tu valja pomenuti jednu hvalevrijednu akciju. Kao nepušač i čovjek koji doslovno živi od zdravih pluća (oni koji sviraju puhačka glazbala znaju o čemu pričam!), Turre je nazočne zamolio da se suzdrže od pušenja. Dim smeta njegovoj izvedbi. Vrlo simpatično je to govorio, dodavši kako će nam, bez duhanskog dima, moći ponuditi još više kvalitetne glazbe. Tako je i bilo. Čista, prozračna atmosfera Kluba, ispunjena samo dobrim zvukom Turreova jazza!

Steve Turre školjke koristi kao ravnopravno glazbalo, bolje reći glazbala, jer ih koristi nekoliko. Svaka ima svoju boju tona, svoje tonske specifičnosti. Izmjenjujući ih po zahtjevima skladbe, s tih 5-6 školjki različita oblika, rezonantnosti i "osobnosti", svirao je vrlo komplicirane melodijske linije. Fascinanto! U završnoj skladbi, koja je blues posveta jazzističkim korijenima, to je najviše došlo do izražaja.

Još jedna pametno potrošena večer u Sisku. Oni koji su hodočastili ovom iznimnom koncertu, zadovoljni su otišli doma. Oni koji nisu, siromašni su za jedno izvanredno i svevremensko glazbeno iskustvo. Ovo što smo čuli u petak, zatim nadolazeći koncerti, kao i najavljeni "Siscia jazz & blues festival" čine Siscia Jazz Klub činjenicom bez koje bi Sisak bio kao Prag bez Karlova mosta ili Pariz bez Eiffelova tornja. Nema dvojbe da će Damir Kukuruzović održati visoke standarde koje je postavio pred sebe i Klub.