Dvorana Hrvatskog društva skladatelja, u Zagrebu, Berislavićeva 9, gotovo
da je bila premala za sve one koji su nazočili događaju značajnom za našu
jazz
scenu. Ratko Zjača, gitarist, skladatelj, profesor gitare, "veleposlanik"
hrvatskog jazza u svijetu, predstavio je svoj novi CD, naslova tako tipičnog
za Zjačine albume - "Continental Talk".
Predstavljanje i razgovor s autorom znalački je vodio Davor Hrvoj, zanimljivim
podacima o karijeri Ratka Zjače, kao i pitanjima na koja je glazbenik spontano
odgovarao. Nije ostajao dužan niti publici i novinarima, koji su dosta
toga pitali, od glazbala na kojemu najčešće svira, preko suradnje s velikim
jazz
igračima, pa do recepcije jazza vani, edukacije, koncerata, nadolazećeg
jazz festivala u Balama, u Istri.
Ratko Zjača je gitarist impresivna zvuka i prepoznatljive sviračke tehnike.
Nakon zagrebačkog studija, odlazi u Nizozemsku, gdje živi i djeluje već
dvadesetak godina. Edukaciju nastavlja na Konzervatoriju u Roterdamu,
specijalizirajući jazz gitaru, kompoziciju i indijsku glazbu, usavršava se
i u New Yorku,
na
New School of Music.
Na pitanje jednog od nazočnih novinara vezano za edukaciju i glazbene
svjedodžbe, Zjača, koji, dakako, ima diplome značajnih glazbenih škola,
mudro odgovara
kako, citiram: «diploma ti neće osigurati posao u jazzu, tvoj način
sviranja je presudan, onoliko koliko si dobar, tako ćeš i raditi. Vrhunski
glazbenici
s kojim surađujem na svojim albumima ne gledaju diplomu, već me žele
čuti i onda odlučiti o suradnji. John Patitucci si ne dopušta eksperiment
s
nekim tko ga glazbeno u potpunosti ne zadovoljava, a o legendarnom
Miroslavu Vitousu
da i ne pričam.
O Vitousu je bilo dosta riječi. Suradnja s njim je jaka karta u ruci
Ratka Zjače u svjetskoj jazz "partiji pokera".
Priču o diplomi i formalnoj naobrazbi Zjača lijepo oslikava primjerom
izvanserijskog glazbenika Ala Fostera koji uopće ne čita note.
Ovakvo razmišljanje ima
težinu i doista je dobrohotno, znamo li da dolazi od glazbenika
i glazbenog pedagoga
kakav je Zjača.
Bilo je i zanimljivih pitanja o glazbenim uzorima, primjerice Johnu
McLaughlinu, o kojem Zjača govori s pijetetom; ali ipak ističe
svoje osobne gitarističke
"potrage i putove" koji ga tjeraju na autorski i stvaralački
rad. Istaknuo je da stoga snima autorske skladbe, a vrlo rijetko standarde.
Ratko Zjača jeste glazbenik s vizijom i strahovitom osobnošću.
To se vidjelo još na prvoj ploči "A Long Time...", a kasniji
su radovi samo
potvrdili tu
autorsku osobnost. Niti izlet u world music na "Shades of Spirit"
ne čudi, kao niti sjajna svirka na fretless gitarama (bez pragova!),
koje
daju novu
dimenziju i zvuku ali i skladateljskom osjećaju.
Na albumu "A Day in Manhattan" (svira s kontrabasistom Reggijem
Workmanom i bubnjarem Al Fosterom!) osjeti se fascinacija
Coltraneom ("Lonnie
s Lament") ali i Ornettom Colemanom (posvećuje mu skladbu
"Ornett").
Zjača nema "kompleks" jazzista s kojima svira, ako znamo
kakve impresivne biografije imaju Workman i Foster. Naprotiv,
ovim
albumom Zjača se
potvdio i dokazao, a recepcija albuma u Europi i SAD više
je nego dobra.
"Crossing The Border" je nosač zvuka snimljen u meki jazza
- New Yorku. Uz neizbježnog i odličnog suradnika Stanislava
Mitrovića,
saksofonističkog
znalca
kakvih je malo, tu su još i karizmatični Al Foster i
kontrabasist John Patitucci.
Hrabar istup isključivo s originalima, snimljenim u dahu,
kako Zjača ističe, bez dosnimavanja, popravljanja,
friziranja, onaj
zvuk kakav
jeste i kojemu
teži. Tako i treba biti. Zanimljiv je i naziv CD-a,
kako rekoh na početku, Ratko Zjača je jazzist čijoj osobnosti
daju i naslovi
CD-a,
ali i skladbi
na njima.
Na svim tim albumima, ono što je važno (uz nevjerojatnu
sviračku kvalitetu svih sudionika), jeste taj meditativni
zvuk (moguće
posljedica studiranja,
između ostalog, i indijske glazbe!?), ali i opuštenost
i povjerenje kojim nas Zjača uvlači u svoje skladbe.
Jednostavno, dostatno je nekoliko taktova da i prosječni
slušatelj osjeti da pred sobom (ili u CD-pogonu)
ima jazzista koji je
iskren, ne prodaje
maglu i nije šarena laža.
Zjača je meditativan, slušljiv, ozbiljan i razigran
istodobno, profinjen i vrlo, vrlo emotivan. Pa
gdje bi umjetnost
otišla da nije iskrene
emocije!?
U HDS-u je predstavljen najnoviji Zjačin projekt,
CD "Continental Talk". Iz neshvatljivih razloga
u našim
dućanima gotovo
da nema Zjačine glazbe.
S ovim albumom nepravda će biti ispravljena,
pa će se uskoro naći i u našim dućanima.
Zjača snima za vrhunski label "In + Out Records"
(ovdje bi trebalo otvoriti novu stranicu za
popis jazz velikana
koji
snimaju za
tu tvrtku, možete
baciti pogled na www.inandout-records.com ),
koji imaju sjajnu distribuciju po cijelom
svijetu, i to je, kako i Zjača ističe, jako
bitno. Bez takvog jakog izdavača jednostavno bi mogao
albume dijelit
znancima.
Ovako, dosadašnjom diskografijom, ali i novim
albumom (tek ga 3. put vrtim, još je nov
u mojem CD-pogonu,
pa će o
njemu biti
više
riječi
kad se pojavi
u našim dućanima, a i kad posložim dojmove,
koji su, na prvo slušanje, više nego pozitivni!)
za
"In Out
Records" Ratko
Zjača ima vrlo
pristojan stolac
u prvim redovima svjetskog jazz Panteona.
Još nekoliko informacija o albumu "Continental
Talk".
Uz Zjaču na električnoj i akustičnoj gitari,
tu je veliki kontrabasist John Patitucci
(svirao je
s ljudima
koji
zbilja nešto znače:
Chick Corea, B.B.
King, Wayne Shorter, Herbie Hancock,
John Abercrombie, George Benson, Dizzy Gillespie…
možemo do jutra
nabrajati!), bubnjeve
svira Steve
Gadd (neki
od značajnih glazbenika s kojima je svirao
su Paul Simon, Paul McCartney, Joe
Cocker, Chick Corea, Eric Clapton, Al
Di Meola...), zatim trubač Randy Brecker (suradnja
s Charlesom
Mingusom,
Jacom Pastoriusom,
Horaceom
Silverom, Frankom
Zappom, Louom Reedom, Dire Straits...)
i na kraju, a jednako bitan, stalni Zjačin
glazbeni
kompanjon,
tenor
i sopran
saksofonist Stanislav Mitrović.
Dakle, popis suradnika i sva ova imena,
mislim da su bezgraničan jamac za jazz
kredit naplativ
bilo
gdje.
Ratko Zjača već
dugo ima neograničen
kredit
kod jazzoljubaca, ovaj zadnji album
to samo potvđuje.
Nakon oficijelnog dijela, nastavljen
je razgovor, Zjača nije škrtario
na CD-ima, podijelio
ih je i potpisao
mnogim zainteresiranim.
Ovakva
promocija,
spontan i iskren razgovor, čvrsta
vjera u svoje jazzističko znanje i poslanje,
dobre
su karte
u rukama našeg
glazbenika.
O njemu se, doista nepravedno, kod
nas manje piše nego o mnogim našim
jazzistima
koji
rade u domovini,
ali
iskreno držim da
se njegovi
albumu jedna od jačih
promocija ne samo našeg jazza (Zjača
uvijek ističe da je hrvatski jazzist!),
nego općenito
hrvatske
kulture u svijetu.
"Continental Talk" je tu da ispravi
možebitne nesporazume. Ono što
je vrh za europski,
pa i američki jazz,
svakako zaslužuje dobru distribuciju
i
na našim prostorima.