Što pomislite kad se kaže - harfa? Iz opće kulture znamo da je to žičano glazbalo, s dvije do šest oktava, sa sedam žica po oktavi. Jedno je od najstarijih trzalačkih glazbala, iznimno bogata i plemenita zvuka, koji budi u nama neke stare nostalgije, emocije... i nepoznanice, jer, htjeli priznati ili ne, rijetko imamo zgodu susresti se s harfom. Nije to glazbalo za nositi ulicom i zasvirati bilo gdje. Nešto duboko aristokratsko, uhougodno i bogougodno krije se u tom glazbalu kojeg rijetki sviraju.

Oni malo upućeniji prisjetit će se Edmara Castanede (prezimenjaka velikog književnika Carlosa Castanede), kolumbijskog karizmatičnog majstora harfe, neki će se prisjetiti Dorothy Ashby, američke jazz harfistice, a meni osobno prisjećanja idu na Andreasa Vollenweidera, švicarskog harfista čije sam albume volio slušati pred dvadesetak i nešto godina, a onda mi se nekako izgubio u glazbenom nebosklonu... i on i harfa kao glazbalo... sve dok se nije pojavila Doris Karamatić sa svojim demo CD-om...

Sjedili smo tako, uz kapučino, u kafiću u Berislavićevoj, pored zgrade Hrvatskog društva skladatelja, ugodno se raspričali, o njenoj glazbi, o mojim knjigama, o harfi, o jazzu... o pogledima na umjetnost, koji su nam itekako podudarajući.

Pišem ovaj tekst više nego uvjeren u ovo što ću sad napisati - kad Doris i D Strings Trio završe snimanje albuma (u tijeku je!) i ovaj demo CD, koji već danima vrtim u svojoj CD vrtilici, postane izdanje jedne značajne hrvatske izdavačke kuće, prva pomisao kad vam se spomene harfa bit će - Doris Karamatić!

D Strings Trio, uz Doris, čini ritam sekcija iz snova - razigrani kontrabasist Saša Špoljar, član kultnog banda King Ubu, završio Akademiju u Njemačkoj, svirač snažna tona, poput Raya Browna, čvrstog riffa, ali istodobno liričnog i emotivnog dok svira gudalom... Kao i Doris, član je glazbene postave Kazališta Komedija. Bubnjar je Stanislav Muškinja, rođen u Bjelovaru, koji po defaultu daje odlične glazbenike na hrvatskoj sceni. Nedavno me je iznimno dojmio na koncertu u studiju Bajsić HRT-a, s Markom Feldmanom i HGM Jazz Orkestrom, gdje se "igrao" timpanima dajući cijelom Feldmanovom nastupu dodatnu ritmičku boju i snagu. Odličan je bio i svirajući s Chuck Berryjem na njegovu zagrebačkom koncertu. Dakle, troje akademskih glazbenika čine D Strings Trio, D kao drums i Doris, strings kao žice harfe i kontrabasa... a glazba?

E, tu počinje prava priča! Trio svira glazbu bandova koji su ostavili neizbrisiv pečat u glazbi poznatoj pod imenom heavy metal (?!)... ne, nije tiskarska pogreška, heavy metal i harfa, udaraljke i jazzistički kontrabas. Black Sabath, Metalica, AC/DC, Nirvana... To su instrumentalne obrade nekih od antologijskih pjesama. Doris to čini tako što harfu pretvara u vokal i melodijske linije... gotovo da prati tekstove pjesama, uz zaraznu ritam sekciju kontrabasa i udaraljki.

Kako zvuči ta kombinacija? To treba čuti, jer zvuči iznimno svježe, novo, neobično, gotovo revolucionarno za hrvatsku glazbenu scenu. Ako bi ovaj trio stavio svoje dionice na burzu, preporučam kupnju unatoč ne samo glazbenoj recesiji. Najveća vrijednost ovog projekta (napominjem da su Doris i dečki iz trija, dok ovo čitate, u studiju i snimaju CD!) njegova je iznimna originalnost, ne samo zbog harfe kao pomalo egzotična glazbala, nego i zbog načina na koje su skladbe obrađene. Odličan je primjer, s demo CD-a, skladba "Nothing Else Matters", svima poznata balada grupe Metallica, svirana u tisućama verzija. Doris je na harfi izvodi profinjeno, još "baladičnije", slušljivije, pretvarajući klasičnu heavy metal baladu u čistu klasiku, dajući joj novi život i jedno novo čitanje cijele te partiture.

Vrlo slično je i s Dorhamovom "Blue Bossa", a na Gershwinovoj "Summertime", gostujući vokal je Maja Vasilj, mlada pjevačica iznimna glasa i jazz osjećaja. Gotovo bih rekao kako je hrvatski vokalni jazz "osuđen" na Maje iznimnih glasovnih mogućnosti - Maja Grgić, Maja Savić, Maja Vučić... i evo, Maja Vasilj, odlična i s Gershwinom, ali i s Pennovom "You dont love me no no".

Doris Karamatić svira na harfi koju je specijalno za nju radio David, švicarski graditelj tih vrijednih i jako skupih glazbala, ali joj ne smeta, poput začina u dobrom jelu, koristiti u nekim skladbama i over drive pedalu, kao što se i Saša ne ustručava distorzije na kontarbasu. To daje nove boje zvuka, novu gamu koja se poput impresionističke slike, uvijek u novom svjetlosnom ozračju, baca pred nas.

Ostaje nam još malo pričekati kompletan CD koji će sigurno svojom svježinom i novinom značiti ne samo na hrvatskoj glazbenoj sceni. Doris je uspjela pomiriti naizgled nepomirljivo, metal i jazz, klasiku i metal, pop-rock i metal i bossu... sve to postaje glazba koju ćemo prepoznavati kao - D Strings Trio!