Koncert koji su u Studiju Bajsić HRT-a priredili Pete McGuinness, Sigi Feigl i HGM Jazzorkestar Zagreb, neupitno nije mogao biti loš; a biti ovako dobar (mišljenje je svih nazočnih s kojima sam razgovarao po završetku koncerta!) i nije iznenađenje, znamo li kako to već po defaultu rade Sigi i Hrvatska glazbena mladež. Ugledni američki jazzista ostvario je više nego dobru suradnju s Orkestrom, iako su, kako i sam kaže, imali samo tri dana za pripreme. Nije se to osjetilo. Činilo se da je to matični McGuinnessov orkestar, s kojim je snimio CD znakovita naziva - "First Flight".

Pete McGuinness glazbenik je širokog svjetonazora, trombonist, izniman pjevač (nominacija za Grammy za vokal u Chaplinovoj skladbi "Smile"), skladatelj i aranžer. U kraćem razgovoru koji smo uspjeli obaviti, između dva seta, potvrđuje svoje glazbene korijene - od oca koji ga uvodi u svijet glazbe, preko Woody Hermana i njegova bigbandovskog poimanja glazbe, pa do neponovljivog Lionela Hamptona i modernog vremena, u kojem, podučavajući jazz na sveučilištu New Jersey City, gradi osobni stil, sklada i aranžira, a rezultat tog odličnog rada jeste i album "First Flight" (izdanje Summit Recordsa), ali i niz koncerata diljem svijeta (srećom i kod nas ), kojima promovira svoj vrlo slušljiv i prepoznatljiv glazbeni stil.

Duh i dah jazzističkog New Yorka prenosi kontinentima, a puno toga duguje i velikom Robertu Brookmeyeru (dostatno je kazati da je Brookmeyer bio član Garry Mulligan Quarteta od 1954. do 1957. godine!), kao i Mannyju Albamu, sinu litvanskih imigranata, rođenom u Dominikanskoj Republici, ali rasnom newyorčaninu po jazz pogledu na život. Takve influence ostavljaju traga. Ove večeri smo im bili svjedocima. Uzvraćeno nam je dobrom glazbom i iskrenim nastupom. Sviranje u orkestrima jednog Hermana i Hamptona dalo je "točku na i" jednog umjetničkog sazrijevanja... a taj duh New Yorka i velikih orkestara prenio je i na svoj orkestar i album "First Flight".

Pete će kazati da mu je pisanje za svoj Orkestar san od dječačkih dana, još od odrastanja u West Harfordu, u Connecticutu. Otac ga je uputio na Caunta Basia, Duka Ellingtona, Woody Hermana, Gila Evansa... dok njegov talent za sviranje trombona (dodatna vrijednost ovog koncerta je i to što rijetko imamo zgodu slušati trombon u ovakvoj ulozi! ) potvrđuje i sam Lionel Hampton.

Vratimo se koncertu u Studiju Bajsić HRT-a. HGM Jazzorkestar Zagreb i maestro Sigi Feigl započeli su s Ellingtonovim "Caravanom". Svima znana skladba, ali u vrlo zgodnom aranžmanu, gdje se osobito istaknula nadarena tenor-saksofonistica Kristina Nikolić. Njene su solo dionice odmah izazvale odobravanje publike, a timbar njezina glazbala nije zaostajao za onim kakav ima i sam Sigi, svirajući vrlo emotivne dionice u Menzinoj "Faviani". Nastavak je išao u ritmu Wayna Shortera i njegove "Infant Eyes".

To je bilo uigravanje. Slijedio je izlazak na scenu Petea McGuinnessa i odmah žestoko - Horace Silver i "Gregory is Here", a potom i autorska skladba McGuinnessova, s već spomenutog albuma, naslovljena "Lonely Dance". U Chaplinovoj, "Smile", Pete je pokazao zašto je bio nominiran za Grammy, i to upravo ovom skladbom. Pomalo šaljivim tonom rekao je da je nagradu ipak odnijela Queen Latifa. Vrlo osebujna posveta ocu prethodila je izvedbi ove skladbe. Toliko toplih i nježnih riječi. Vidi se koliko zahvalnosti pokazuje prema ocu, ali i čovjeku koji ga je uveo u svijet jazz glazbe. To je bila i završna skladba prvog seta.

U drugom setu koncert je još više dobio na snazi i sigurnosti. Skladba "First Flight", s istoimena albuma, bila je glazbeni vrh koncerta (uz "Nasty Blues", kojemu je Pete dao novo čitanje dojmljivim aranžmanom i gdje su se naši glazbenici doista mogli "ispucati"!), a vokalne izvedbe, osobito "You Dont Know What Love Is", koju je pjevala i Billie Holiday, na glazbu Genea de Paula i stihove Don Rayea, emotivno su dodirnule publiku. Završna, "Nasty Blues",. izvedena je efektno, ali valja reći i da su tijekom cijelog koncerta glazbenici iz HGM-a imali dostatnog prostora za solo dionice i potvrđivanje svojih kvaliteta. Uz Kristinu Nikolić, tu su još bili sjajni saksofonisti Mario Bočić, Dejan Kus, Patrick Dunst i doista izvrsni Andreas Marinello na alto-saksofonu. Trubači su bili Tomaž Gajšt, Mario Hubert Stuhlhofer, Darko Sedak Benčić i posebno večeras raspoloženi Branko Sterpin. Trombone su svirali Istvan Bellada, Luka Žužić, Miron Hauser i Bernhard Neumaier. Ritam sekciju činili su na klaviru Davor Dedić, na basu Eddi Luis i na bubnjevima Bruno Domiter.

Ovo je bio završni koncert ove sezone ciklusa "Sunday Night", ali je maestro Feigl već najavio idući ciklus, na jesen, s još bogatijim programom. To samo potvrđuje status ovog ciklusa kao nezaobilaznog na našoj glazbenoj sceni, a orkestar HGM-a kao jedan od onih koji garantiraju iznimnu jazz budućnost hrvatske glazbe.