Druge večeri 5. Vip Zagreb Jazz Festivala s pravom su se pokazala opravdanim
govorkanja da će kino dvorana zagrebačkog "Studentskog centra" biti pretijesna
za sve one koji žele uživati u nastupu čuvenog Branford Marsalisa i njegovog
quinteta.
Tog petka (06.11.2009.) padala je grozomorno hladna kiša koja je mirisala
na snijeg, pa sam usljed nekih privatnih obaveza malčice zakasnio na početak
koncerta
koji
je startao točno u 19.30h. Kada sam stigao u veliki hol "Studentskog centra",
uslijed pretovarene dvorane u kojoj više praktički nije bilo mjesta niti
za stajanje, dobra gomila publike se muvala po predvorju očekivajući da će
se ipak pronaći još poneki koliko-toliko dopušteni dio partera ili mezanina,
ako ne za stajanje, ono barem za sjedenje na podu. Ali pravila su bila strogo
određena od strane Marsalisovog managementa ne samo što se tiče kapaciteta
publike, već i fotografa koji su prije same operacije okidanja foto-aparatima
za vrijeme prve dvije skladbe prethodno morali ispuniti jedan obrazac kako
bi dobili dozvolu za slikanje. Zbog popunjavanja tog obrasca kojeg je management
obznanio tek uoči samog koncerta, posve sam zadocnio na foto session uspjevši
okinuti tek petnaestak ne baš pretjerano kvalitetnih snimaka. Ali, šta je
- tu je...
Za razliku od prethodne klasične old-school be-bop jazz melodične večeri
Sonny Rollinsa u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, ova je protekla u
posve drugačijem, vrlo suvremenom izdanju. Branford Marsalis (rođen 1960.),
sin čuvenog klavirista i glazbenog pedagoga Ellisa, školovani je jazzer i
klasičar, koji je gotovo čitav repertoar odsvirao s notnog crtovlja isprepličući
tradicijske elemente klasične New Orleans škole i mnoge sintagme modernog,
u nekim momentima free, pa i blago avangardnog jazza. Prvi dio repertoara
izveo je na tenor, a kasniji dio i na alt saksofonu, a u periodima kada nije
svirao, strogo se povukao iza baterija seta bubnjeva u stražnji dio pozornice
gdje je sjedio u mraku na barskoj stolici. Premda se možda očekivalo da će
upravo on voditi glavnu riječ, u globalu, najveći dio koncerta težište se
pretežito baziralo na sjajnom piano virtuozu Joeyu Calderazzu i fantastičnom
bubnjarskom tehničaru Jeff 'Tain' Wattsu koji su doslovce razarali u svim
pogledima. Bubnjarski ritam je praktički bio neuhvatljiv u svojoj temperamentnoj
izvedbi gdje se jasno uočila kombinatorna tehnika i vješto koordinirana manipulacija
brzine, spretnosti, ritmičke suptilnosti, te u onim lakšim i laganijim brojevima
senzibilna vještina održavanja taktova i atmosferičnih detalja praktički
nošena na šapatima bubnjarskih metlica i laganih treptaja činela. Jedini
bjelac u postavi, pianist Calderazzo je skoro čitav koncert nezaustavljivo
šibao čitav arsenal toliko spetljanih, ali bravuroznih improvizacija od kojih
je jednostavno zastajao dah, a u svojem vrlo impresivnom nastupu jednom prilikom
se stražnjicom poigrao sa kožnatim tabureom na kojem je sjedio jer je usljed
lagane i senzibilne solo dionice ta stolica škripala bivajući glasnija od
samog piana. Kontrabasist Eric Revis je osim neophodne, klasične ritmičko-melodijske
pratnje tek tu i tamo povremeno imao svoje solističke pasaže, a na čitavu
njihovu svirku nadograđivao se Branford svojim izmjenama tenor i alt saksofona.
Međutim, praktički sve što je odsvirao bila je ne sjajna, već furiozna i
vrlo energična seansa u kojima je stepenasto, a na trenutke i vrlo lucidno
gradio improvizacije koje se ne mogu uhvatiti niti za glavu, a niti za rep.
Jednostavno fantastično i bravurozno što moje riječi ne mogu opisati. Ovaj
virtuoz premda na godinu stupa u petu dekadu života, djeluje vrlo mlađahno
kao da mu je barem upola godina manje, pršti energijom, poletom i elanom,
a kada bi ste ga vidjeli bez instrumenta, njegova korpulencija i fizička
snaga prije će asocirati na sportaša atletičara nego li na glazbenika.
Nakon puna dva sata zaista očaravajuće svirke s naglaskom na tehničku potkovanost
i krajnje preciznu konciznost, ovaj kvartet je izmamio ogroman desetominutni
aplauz nakon kojeg se ponovno vraća na scenu izvevši jedan vratoloman set.
Kao after, u holu SC-a pripremljen je ugodan DJ program gdje se vrtio jazz,
mogao se kupiti poneki cd iz jazz kolekcije samih velikana i osvježiti se
na šanku jer je temperatura u dvorani skoro nalikovala na saunu. Pretpostavljam
da je publika ostala još dokasno u noć na ovom afteru, a moglo se stići i
na koncert Massive Attack u ne previše udaljen "Dom sportova" jer je Branford
Marsalis Quartet završio svirku u 21,30h. To je posebice vrijedan organizacijski
potez koji valja naglasiti - sva ove tri večeri 5. Vip Zagreb Jazz Festivala
počele su točno, bez ikakvog kašnjenja u 19,30h, te je vrijeme da ovaj termin
barem koliko-toliko počinju prakticirati i neki naši klubovi gdje svirke
znaju startati sa zakašnjenjem od po sat-dva, ponekad i više, što često zna
dovesti do pretjerane nervoze, rasipanja publike i opadanja samog feedbacka.
A i ja bih se mogao naučiti da u ovakvom organizacijskom sustavu kakav ima
Vip Zagreb Jazz Festival krenem barem pola sata prije na koncert...
|
Branford Marsalis Quintet
|
|