Zdenko Ivanušić je novim albumom napredovao u iznošenju
glazbenih ideja i sinergiji s ostatkom banda, (Elvis Penava, gitara, Zvonimir
Bučević-Buč,
bas i Borna Šercar, bubnjevi) i napravio je album koji, istina, proizlazi
iz onog što smo prepoznali kao vrijednosti na "Lost
in Html", "Melow" i "Four
Odd" albumima, ali doista je i veliki iskorak naprijed.
…………………………………………….
Pišući o albumu "Lost in Html" iz 2007. godine, naglasio sam izniman autorski
pečat Zdenka Ivanušića. Novi projekt, CD "Free Fall", ne samo da potvrđuje
tu izjavu, nego ovim album Ivanušić odlazi korak dalje i nudi odličnu glazbu,
dobrog i prepoznatljivog ugođaja.
Odmah na početku evo nekoliko najbitnijih stvari vezano uz "Free Fall":
prvo, Zdenko je napredovao u iznošenju glazbenih ideja i sinergiji s ostatkom
banda,
(Elvis Penava, gitara, Zvonimir Bučević-Buč, bas i Borna Šercar, bubnjevi)
napravio je album koji, istina, proizlazi iz onog što smo prepoznali kao
vrijednosti na "Lost in Html", "Melow" i "Four Odd" albumima, ali doista
je to i veliki iskorak naprijed.
Drugo, Zdenko Ivanušić ne podliježe ego-tripu, ravnopravno surađuje s glazbenicima,
svatko ima prostor za sebe gdje se može pokazati dobrim solistom, ali
i samozatajnim dijelom projekta koji time nadilazi mogućnosti pojedinca.
To je dobro za
album.
I treće, možda i ključno, jeste to što je ovo album atmosfere, i to one
dobro pogođene atmosfere koja korespondira sa samim naslovom i autorovim
intencijama,
kao što to npr. postiže tragično preminuli Esbjörn Svensson na albumu
"Strange Place for Snow", ili Tord Gustavsen na "Changing Places",
ili naši Black
Coffe na odličnom albumu "S druge strane Jadrana".
Riječ je, naravno, o različitim atmosferama, ali bitan je taj osjećaj
dobrog omjera stvaralačkog čina i finalnog proizvoda. Atmosfera "Free
Fall" albuma
prozračna je, s puno zraka oko glazbala, nitko nikog ne "guši", svega
ima dosta i u dobroj i pametnoj mjeri, nema potrebe za glazbenim
"prenemaganjima" i egoizmima koji bi dobronamjernog slušatelja možebitno
udaljili od
slušanja. Sviračko nadahnuće, precizna izvedba i ta pravilno "pogođena"
atmosfera
aduti su ovog albuma.
CD "Free Fall" u potpunosti je Zdenkov autorski materijal. Dvije skladbe
znamo već s albuma "Melow" u izvedbi Donna Lee Saxophpne Quarteta, gdje četiri
saksofona impresivno razigravaju teme i daju neobičnu izvedbu. Te skladbe
("Four to Go" i "Melow") Ivanušić je prilagodio drugačijoj postavi, i gotovo
da je riječ o novim skladbama, iako su teme i dalje zarazne i prepoznatljive.
Ostale skladbe su nove. Album otvara "Some Blue", s finim dahom i duhom
prohujalih jazz vremena, uz lijepu međuigru saksofona i Elvisove gitare,
dok bas i bubanj potenciraju bitne momente. "Maestro M" je skladba snažnog
funky groovea, što Zdenku nije strano, a razigran bas to potvrđuje. Elvis
Penava i tu potvrđuje zašto je jedan od najboljih jazz gitarista mlađe generacije
kod nas. "Efektići" kroz koje propušta određene dionice u funkciji su i djeluju
prirodno.
"Marching Roots" ima neuobičajeno upečatljiv bubnjarski uvod, Borna
Šercar, kao uostalom na cijelom albumu, ostavlja prepoznatljiv rukopis, osobito
igrajući po činelama i dajući onu finu i resku atmosferu ritam sekciji.
Posebna priča je naslovna "Free Fall", vrlo netipične jazz teme s tako
tipičnim duhom free jazza, s naglašenim ekspresionizmom slobode glazbenog
izričaja.
"Real Free Fall" to još više potencira, dajući gotovo mistični i vrlo
meditativan ugođaj, s pozitivnim ehom Charlesa Lloyda ili Jana Garbareka,
npr, ali
opet originalno i u stilu Zdenka Ivanušića. Ta free forma ipak ne ide
u apstrakciju,
što je dobro za cjelinu albuma i onu dobro ugođenu atmosferu o kojoj
sam govorio.
Skladba "Bizznezz" opet se poigrava s neobičnošću teme, ali s vrlo dojmljivim
jazz grooveom (ponekad se doima kao kroz šalu svirana, ali ta nonšalancija
ne oduzima ništa od kvalitete izvedbe!), "Samba FAQ" je Zdenkova posveta
brazilskim jazz uticajima, a "Happy Now" pomalo sentimentalno i baladično
zatvara album, ostavljajući nas sretnim u uvjerenju kako je hrvatski
jazz dobio još jedan vrlo respektabilan nosač zvuka. Sad vidim kako
izraz -
nosač zvuka - gotovo neuljudno zvuči kad je riječ o ovako finoj, poput
paške čipke
tkanoj jazz glazbi Zdenka Ivanušića, jer uranjajući u sveukupnu atmosferu
albuma, zaboravljamo na player, plastiku u njemu, kablove i zvučnike...
samo fina i osebujnim duhom protkana glazba.