DORIS KARAMATIĆ & MAJA VASILJ
Koncert u Sisku, Glazbena škola Frana Lhotke (24.09.2010.)
Evo kako stoje stvari... s jedne strane imate jazz likove koji snimaju
albume koje nitko ne sluša, osim nas dvojica ili trojice koji ponešto o njima
napišemo, a onda imate glazbene likove koji u velikom gradu ne prodaju više
od pet ulaznica za svoj koncert, ali su i dalje glazbene veličine, jer, zaboga,
kako bi Krleža
rekao, izvan je boljih običaja ukazati na njihov antitalent i glazbenu sterilnost...
da se mame, tate, tete i strine ne uvrijede. Pa imate one koji su kao završili
teške jazz akademije, ali eto, ne kužimo se, neshvaćeni smo. Tu su i samozvani
štovaoci onog kaj ne razumiju, kako
bi Štulić rekao, uporno pokušavajući prenijeti ovim prostorima nerazumljiv,
možda i nepotreban glazbeni idiom. Evo i onih sjajnih društvenopoželjnih
likova što se međusobno hvale, tapšu po ramenima junačkim i dodjeljuju
si eminentne glazbene nagrade, kao runde u birtiji. I njih nitko ne sluša
osim
tete Amelije i nas dvojice-trojice don kihota koji bezuspješno jurišajući
na vjetrenjače pokušavamo iz njihovih uradaka iscijediti poneku lijepu
notu i lijepu riječ o tom glazbenom djelovanju... imamo i one što niti rođene
mame
ne znaju da se jazzom bave, imamo potepuhe, jalnuše, terputce... imamo
poznate jazz klubove koji imaju problem prikupiti tridesetak posjetitelja...
šteta.
Nekako sam godinama blagonaklono gledao na takve pojavnosti, misleći, eto,
pa neka ljudi sviraju, ionako nam je jazz u rezervatu, pa neka ih... vidim
da sam u krivu.
Čemu svi ti CD-i koje nitko ne sluša, čemu organiziranje koncerata na koje
dođe sedam ljudi plus dvojica skitnica koji su se od kiše sklonili? Čemu
nagrade za životna djela, najbolje albume, skladbe, aranžmane etc, etc...
osim lartpourlartističkog iživljavanja nad ušima blagonaklone publike? Toliko
o njima.
Evo kako stoje stvari... kad medalju okrenemo s druge strane... imamo rijetke
ljepoduhe poput grandioznog Ladislava Lacija Fidrija čiji trubački lirizam
topi zidine Studija Bajsić HTV-a, imamo tek rijetkog domaćeg jazz igrača
koji rasproda "Lisinski" i k tomu publiku drži dva sata na nogama (Damir
Kukuruzović, onaj sisački fant s Green Hilla!), imamo bosanskohercegovačkog
Sizifa, Sinana
Alimanovića, čiji jazz trio nudi uzbudljivost dostojnu Evansa, Mehldaua ili
Jarretta, imamo entuzijaste koji promiču jazz, ali nemamo brojnu publiku.
Imamo i Doris Karamatić na harfi i jazz vokal prvoga reda - Maju Vasilj. Dvije
velike dame naše glazbe nastupile su u Glazbenoj školi "Frana Lhotke" u Sisku
pred oko dvije stotine građana Siska i pokazale kako funkcionira
jazz duo, k tomu u ovako neobičnoj formaciji - harfa i vokal. Kako ne
bi bilo zabune, imamo bolje svirače od Doris Karamatić, imamo i bolje vokalistice
od Maje Vasilj, ali nemamo duo ovakva potencijala i sinergije
koja razara i daje smisao i razlog zašto pohoditi koncert... i odgovara
na pitanje zašto netko ne proda niti par ulaznica, a netko napuni dvoranu
sisačke glazbene
škole.
Hans Joachim Roedelius i skladba "Amistat" bijahu početak, pa "Summertime"
Gershwinov, preko "Aqua de Beber", "Cry Me a River", do Norah Jones, Stinga,
čak i Claptona,
Metallice i Nirvane... sve u finom jazz maniru kojemu harfa daje posebnost. Pomislih,
gledajući Doris kako praši po harfi - gle, kao što se Art Tatum nekada poigravao
harmonijama po klavijaturi, navodeći čak i znalce da pomisle
da su četiri ruke na glazbalu, tako se i Doris poigrava beskrajnim mogućnostima
glazbala kojemu je udahnula svu svoju umjetničku i ljudsku snagu, nudeći
nam kao dušu na dlanu čistu emociju glazbenog doživljaja, nudeći izlaz iz
teške životne situacije, nudeći osmjeh i cupkanje nogama nazočnih u publici...
a glas Maje Vasilj, slatkast i čipkast poput Norah Jones ili Diane Krall,
a
prema potrebi hrapav i umoran poput Billie Holiday ili Nine Simone, nikoga
ne ostavlja ravnodušnim.
Silno je važno kazati da dvije glazbenice godina surađuju, osjeti se to,
nema površnosti, nema nedorečenosti. Samo glazba. Samo zvuk koji dopire do
nas i u kojemu uživamo.
Dobro, netko će reći, čemu ovakav tekst?
Pomalo sam umoran od nerazumijevanja, krivog shvaćanja, neslušanja jazza,
nepotrebna kompliciranja - publici treba ponuditi iskren i slušljiv jazz,
kvalitetnu interpretaciju, emociju i Glazbu s velikim G, a ovaj duo to
upravo nudi - Glazbu! (autor: Dinko H.
Sansky)