Mississippi Queen Hrvatska, 2008

Kako na ovim prostorima predstaviti jednu pravu rockabilly grupu? Kako nekome ko je možda nekada davno čuo za pojam rockabilly, staviti do znanja da i kod nas (kada kažem kod nas, mislim na Balkan) ima rockabilly grupa, ima rockabilly sljedbenika.

Kao jedan vid promocije rockabilly kulture na Balkanu, odlučio sam se na intervju s hrvatskom grupom Mississippi Queen. Hrvatska rockabilly scena danas je jedna od jačih na Balkanu, kao što ćete vidjeti iz samog intervjua, ima veoma dosta grupa, objavili su odličnu kompilaciju - "CROckabilly" (kao nastavak predratne ploče "Blue Moon"). U BiH danas imamo samo jednu grupu koja njeguje rockabilly (na svoj način), brčanski Voodoo Cadillac, imamo jedan blog koji prati rockabilly dešavanja, http://rockabilly.blogger.ba i to je skoro sve. A prije rata u BiH smo imali odličan rockabilly show na tadašnjem Omladinskom radiju, koji je vodio Edin Kukavica alias Teddy Wilson, imali smo prvi rockabilly festival, a danas... Glavno je da još uvijek ima osoba koje vole i njeguju kulturu pedesetih godina. Zato, mislim, vrijedi ovaj intervju pročitati od početka do kraja... Uživajte...

Nakon ovoliko vremena i svega što je prošlo, kako gledaš na vaše početke rada? Da li je sve počelo kao "dječija igra" ili ste imali neke ozbiljne namjere? Prvi članovi grupe, snimke... kako je sve to tada izgledalo i kako to danas vidite?

Moram priznati da nikad nismo bili opterećeni uspjehom. Jednostavno, uživali smo svirajući i nismo težili izlasku iz klupskih okvira. Vjerovatno smo zato i ostali nepoznati većini Hrvata. Nismo se trudili raditi i snimati autorske pjesme jer smo uvjerenja da ta glazba jednostavno bolje zvuči na engleskom, a onda nije bilo ni smisla slati snimke na radio stanice, jer ako bi i pustile neku našu stvar, nitko nebi ni znao da je to hrvatski bend. Tako smo svirali do 2002. godine kad smo odlučili usporediti to što radimo sa onim što rade ljudi vani. Rezultat toga je bila nova "injekcija" bendu u stilu potpisivanja ugovora za Rhythm Bomb Records i novi početak.

Od kuda ljubav prema rockabilly zvuku? Ko su bili uzori?

Moje "navlačenje" na rockabilly zvuk je sramežljivo počelo u osnovnoj školi kada sam na poklon dobio ploču Elvisa. Naravno, bio je to SUN Session... Iako tada još nisam bio isključiv u odabiru glazbe, primjećujem, uvijek sam na pločama za omiljenu stvar imao neki klasični R'N'R'. Primjer toga je "Rockabilly boys" - Zvijezda, "Moj stari frend ima r'n'r bend", "Nema više benda kao Neoplanti" - Balaševića, "Dišpetožo" - Magazina, "Ulične tuče" - Parnog Valjka itd., a volio sam i bendove kao Animatori, Idoli, pa kasnije i Zabranjeno Pušenje, koji su u svojoj svirci imali dosta segmenata klasičnog R'N'R-a. Totalno navlačenje je došlo tek u drugom srednje, kada je i moj imidž nepovratno otišao u tom smjeru. Ono što je interesantno u mom slučaju je da sam u tu glazbu ušao preko imidža, a ne obratno. Filmovi kao "Briljantin", "Američki grafiti" i "Vatrene ulice", kao i jedan frend iz kvarta su imali presudan utjecaj na mene.

Koliko znam, neki prvi kontakti s rockabilly zvukom, došli u vidu doo wop grupe Rockabilly Kids. Kako je to izgledao i koliko je uticalo na tvoj daljni rad?

Nije to išlo tim redom... Prvi moj kontakt s rockabillyem je bio u bendu Greaseballs. Trebao sam biti lead vokal i dosta dugo smo vježbali kod Viduke u garaži, ali sam ubrzo shvatio da to nije za mene i odustao, a uletio je Vjeran. Ipak, na njihovom prvom koncertu u KSETU, izašao sam kao gost na binu i otpjevao jednu pjesmu. To je bio moj prvi javni nastup, ili kako bi slikovito rekli: "skidanje junfa"! He he he... Nakon toga sam "naučio" svirati gitaru i osnovao bend "The Boppers". U stvari, bio je to jedan neobičan kvintet - sastavljen od mene, frenda iz škole i tri prateća ženska vokala... Možda ne bi bilo vrijedno spomena, jer je bend imao samo jedan nastup, da taj nastup nije bio u SKUC-u, mislim, na prvom rockabilly festivalu u ex YU, na kojem su još nastupali ex Torpeda, Fantomi i Greasballsi (nadam se da nisam nikoga izostavio...). Isto tako, na tom nastupu sam prvi put izveo par autorskih stvari. Onda je došla pauza uzrokovana neizbježnim služenjem vojnog roka i nakon njega prvo okupljanje nečega što će se kasnije iskristalizirati kao Mississippi Queen. The Rockin' Kids su u moj život ušli preko Krune Katulića koji je ujedno zaslužan i za trade mark M. Queena (brod). Malo je poznato da je Kruno bio i jedan od suosnivača benda, a tako i poveznica mene s Kidsima. Doo-Wop nije imao nimalo utjecaja na moj rockabilly still koji sam njegovao sa M. Queenom, ali je zato imao ogromne zasluge za moje današnje bavljenje akapela pjevanjem u klapi Vinčace, s kojom sam, kakve li ironije, postigao veći uspjeh nego s rockabillyem (u hrvatskim okvirima, naravno).

Krajem osamdesetih u Hrvatskoj je bila dosta jaka rockabilly scena. S kime ste imali najbolje odnose i kako je to onda izgledalo? Da li ste imali dovoljno medijskog prostora za promociju?

U to vrijeme, kada je rockabilly scena bila u procvatu, među sobom smo se uglavnom rangirali prema stažu... Tko je duže bio u tom imageu, bio je veća faca. Tako smo se dosta bezosjećajno (ili nismo uopće) odnosili prema svim novim facama i jedini način da oni budu prihvaćeni s naše strane je bio da s vremenom dokažu da je to njihov način života, a ne prolazna faza. Iskreno rečeno, malo njih je to uspjelo... Od bendova je sve bilo toplo prihvaćeno (s više ili manje gunđanja), jer je te glazbe i dalje bilo drastično malo uprkos "velikoj popularnosti" (to jednostavno nije istina). Ovo me navelo da malo razjasnim "zlatno doba" rockabilly pokreta u Hrvata krajem 80'... Ta teorija se temelji po vrlo posjećenim rockabilly večerima u Kulušiću, a prava je istina da su velika većina tadašnjih posjetitelja tog kluba bili pozeri i "vikend rockeri" koji doma nisu imali ni R od rockabilly muzike. Mislim da neću pogriješiti ako ustvrdim da je pravih rockabillya bilo oko stotinjak... Zato je medijskog prostora bila hrpa, jer je kontrabas u službi R'N'R a bio egzotika, a i u to doba se emitirao zagrebački treći program (Z3), na kojem smo se dobro nasvirali...

Kako je proteklo stvaranje sadašnje grupe Mississippi Queen? Otkuda su došle ideje, članovi?

Nakon povratka iz vojske, čuo sam da su moji rockabilly frendovi, Kruno Katulić i Renato Zgrablić - Pit, s još jednim Pitovim frendom s faksa, Vedranom Žankom, počeli nešto "neobavezno mutiti"... Dečki su odsvirali par nastupa u hillbilly-blues kombinaciji (Vedran je bio dobar gitarist sa telcom, Kruno je svrao akustiku, Pit akustiku i usnu harmoniku, a sve to uz višeglasno pjevanje). Meni se stvarno dopalo to što sam čuo, pa smo dogovorili jednu probu da vidimo kako će to zazvučati... jednog dana nam je prišla Janja, sestra Jurice Štelme koja je bila dio rockabilly ekipe i pitala da li bi mogli doći poslušati njenog mlađeg brata koji svira kontrabas... Kad smo ga prvi put vidjeli i čuli, bili smo više nego skeptični... On je tada tek nabavio kontrabas (prije je svirao violinu), nije znao niti mogao odslepati niti jednu pjesmu od početka do kraja i bio je još dječarac, ali kako se nama nikud nije žurilo, dali smo mu rok od mjesec dana da proba naučiti neke stvari i da nabije malo kondicije (smiješno mi je danas i pomisliti da sam mu ja pokazao osnovne slepove... ha ha ha). Kada smo opet došli, nismo mogli vjerovati svojim očima i ušima! Jurica je definitivno bio wunderkind... Sada je trebalo još smisliti ime. Izveli smo to na pomalo nesvakidašnji način. Svako je napisao svoje prijedloge na papir i onda smo napravili anketu među našom ekipom i na kraju je ispalo Mississippi Queen, a mogli smo biti i The Tennesee Riders, The Hillbilly Flys ili nešto treće.

Da li danas mislite da imate dovoljno prostora i publike u Hrvatskoj ili smatrate da ste popularniji vani?

Riječ "popularni" me malo zbunjuje... ne bih bio toliko hrabar ustvrditi da smo igdje popularni, ali pretpostavljam pošto distribucija naših CD-a ide preko Bear Familya po cijelom svijetu, više ljudi zna za nas vani nego u HR. Ono što je dobro u ovom trenutku je to što smo sve stariji, a i dalje etuziastični, pa nas ljudi promatraju s više respekta i dođu poslušati iako to nije muzika koju inače slušaju. Tako da su klubovi uglavnom puni uprkos činjenice da u HR trenutno ima 50-tak aktivnih rockabillya.

Pred rat u Sarajevu se desio prvi Rockabilly show, u organizaciji tadašnjeg Omladisnkog programa i Teddy Wilsona (Edina Kukavice). Vi ste bili jedan od sudionika istog. Kakve impresije, sjećanja, nosite s festivala i ko je pored Vas još nastupao tada?

Tamo sam bio sa Rockin' Kidsima i sjećanja na taj događaj su prilično blijeda... Koliko se sjećam, publika nije imala veze s rockabilly imageom, tako da mi nije bilo interesantno biti u publici, već sam malo poslušao što nudi ostatak YU, pozdravio se s Janetom, bubnjarem grupe Rock Terapija, s kojim sam se znao od prije i s jednim frendom iz vojske otišao tulumariti po Sarajevu. Sjećam se da sam tamo prvi (i zadnji) put vidio bend Vera Kvark, koji su bili prilično na glasu... i to je sve čega se sjećam. Nije baš previše...

Koliko je rockabilly danas zastupljen u Hrvatskoj, da li imate neke večeri posveće ovoj kulturi, šta ima novo od bendova?

Rockabilly scena u HR nikad nije bila jača. Ima više bendova nego ikad. Uvijek se s tim volim našaliti da trenutno imamo više bendova nego muzičara! Probat' ću nabrojati sve bendove: Med Men, Adam and his Nuclear Rockets, Mississippi Queen, Boom Pacha Boom, Tom and the Twisters, Rockabilly Cats, Swingers, River Sharks, B and the Bopps, a možemo tu navesti i The Hillbilly Preachers, koji su moj side project... uh! Toplo se nadam da nisam nikoga zaboravio... Tematske večeri su četvrtkom u Routu 66, jednom godišnje bude "Rockabilly showdown" u Purgeraju (ove godine je to 23.12.2008. godine), "Tear it up" festival u Medulinu i to je otprilike to.

Kako danas gledate na cijelokupnu rockabilly scenu kako na Balkanu, tako i u svijetu?

Za moj ukus ima premalo bendova koji "odskaču"... većinom su to kopije kopija, osrednji ili loši glazbenici, sakriveni iza teorije "da tako zahtjeva stil"... Oni koji se usude napraviti nešto novo ili virtuozno zasvirati, budu osuđeni od mase "jer se tako nije sviralo 50-tih". Scena je opterećena prosjećnošću. Autorske pjesme su uglavnom "Blue suede shoes" sa promijenjenim tekstom. Kod svakog benda imaš jednu-dvije stvari koje odskaču na albumu, a drugo možeš "samljeti u kobasice". Nekoliko godina praćenja scene sažeo sam u jedan kompilacijski CD koji vrtim. Bilo bi interesantno to ripati, pa staviti uz ovaj intervju, ali na žalost, neznam kako... Rockabilly škvadra je toliko opterećena oblekom i stilovima, da mi to graniči sa apsurdom. Animozitet između grupacija različitih podstilova (Tedsi, Neo, Authentic) je enorman i to mi se gadi. Muzika je za mene, ipak, umjetnost, nešto što bi trebalo biti puno dobrih vibracija i trebala bi biti oslobođena licemjerja i snobizma. Ali da ne ispadne sve tako crno, ono što je dobro je da je ekipa unutar svojih podstilova kao jedna velika familija. Družba je odlična, svi su nasmijani, nema agresive, zvijezde se ne ponašaju nedodirljivo, nego su zajedno sa ekipom, potpisuju CD-e, popričaju, itd.

Gdje svirate u posljenje vrijeme, kako je prošlo izdavanje albuma, kakvi su planovi za budućnost?

Sad, nedavno, imali smo par svirki po HR, a opet ćemo možda na proljeće. U međuvremenu ćemo otići jedan vikend zavrtit' se po klubovima u Berlinu, uskoro očekujemo još jednu turnejicu po FR i tako... Svi mi u MQ imamo dosta svirki sa strane, pa je nemoguće češće nastupati, a i ne znam koliko ima smisla, jer publike u HR baš i nema previše, pa čovjek može brzo dosaditi. Trenutno se osmišlja jedan projekt u kojem će sudjelovati M. Queen, a tome se prilično veselim... Plan je da Rhythm Bomb Records (naša diskografska kuća), okupi svoje zvijezde i napravi jedan zajednički album. Prvo bi svi došli na tjedan dana kod mene na more tulumariti i uvježbati repertoar, onda bi nastupili u Medulinu i na kraju otišli na snimanje u Berlin u Lighting Recording Studio našeg gitarista Axela Prefackea. Osim nas bio bi tu i Branko iz Mad Mena, Rayburn Anthony (USA), Daugh Wilshaer (AUS), itd. Šta se novog albuma "Rockabilly Heaven Bound" tiče, kritičari su ga vrlo pozitivno ocijenili i preporučaju ga, ali još je rano govoriti kakva će biti potražnja za njim, jer je kriza izgleda nastupila i u ovoj branši. Najveći distributeri za našu glazbu u USA i GB su propali, pa je trenutno vrlo neizvjesno kako će to dalje funkcionirati.

Za kraj, neki Top All Time albuma?

To moram podijeliti u više kategorija... Rockabilly 50': "Johnny Burnette trio" (biblija rockabilly glazbe), "Sun Session" - Elvis; Neorockabilly: "Skin 'em up" - Shakin' Pyramids, "The Jets" - Jets, "Crazy Rhythm" - Crazy Cavan and the Rhythm Rockers; Country: "Greatest hits" - Hank Williams, Johnny Horton session sa Grady Martinom; Noviji Country: "Hillbilly Delux", "Buonas nochias from a lonely room", "Guitars, Cadillacs, etc" - Dwight Yoakam, "Loving proof" - Rick Van Shelton... Ma, teško je to ocijeniti, jer se sve manje slušaju određeni albumi, a sve više kompilacije... e, da i muzika iz filma: "Pat Garet & Billy The Kidd" - Bob Dillan.

Diskografija Mississipi Queena:
"Golden Years" (1992) / "Ten Years After" (1999) / "Did You Say Love?" (2005 RBR) / "Rockabilly Heaven Bound" (2008 RBR)
Kompilacije:
"Rock This Town" (1990) / "Perfect For Parties" (2007 RBR) / "Hit After Hit" (2007 RBR) / "The Hotrodders Paradise" (2008 RBR) / "Crockabilly" (2008 Aquarius)

Autor: Omar Kudović, Konjic, BiH kudovic@gmail.com rockabilly.blogger.ba

---