Ja ne znam nikoga s kolekcijom vinila većom od 30 komada u Vinkovcima, a da nema taj njihov prvi album. Naravno, ono tako nevjerojatno licencno izdanje. I grafit od prije rata odolijeva. Danas je utjecaj  te petorice momaka na rokenrol preočit i jednostavno je nemoguće zanemariti ga. Mada sam se ja vrlo rano opredijelio za Stoogese, u onoj klasičnoj VK-podjeli na Ove i One, ponosno pokazujem vinile i rado poslušam Sister Anne ili Looking At You, uz krckanje i po-ko-zna-koji-put pregledavanje omota. I sad oni dolaze u ove krajeve, u Tvornicu, pojačani Dictatorom Manitobom i bellraysicom Lisom, a oslabljeni za Fred Sonica i Rob Tynera, naravno: prevelik su mamac. Prošle godine smo na EXITu vidjeli Iggyja&Stoogese, sad stiže druga atrakcija iz tog mitskog Detroita, koja će pravovjernim zaljubljenicima s vječitom sumnjom u dobre namjere gosta pružiti priliku da teoretiziraju o tome KOLIKO zapravo danas vrijede. Ja sam isto skeptičan, priznajem, ali opet, vrag je to. Pa vi nemojte doći pogledati ih...

 

A priča o njima je zanimljiva, naravno. Koliko može biti zanimljiva priča o 5 momaka koji su, dok su njihovi vršnjaci pjevali o držanju za ruke, pticama i suncu, imali prilično radikalne ideje i koristili droge radi bitno drukčijih učinaka na koru mozga. Počeli su svirati još 1964. godine, kao srednjoškolci, vrlo polako otkrivali su svijet glasnih gitara i moćne grmljavine basa i bubnjeva. Kada se formira kompletna postava: Rob Tyner (vokal - "...Robin Tyner is my name and I kick out the jams!"), Fred "Sonic" Smith (gitara), Wayne Kramer (gitara), Dennis Thompson (bubnjevi - uz njega ima naravno zanimljivost: u knjizi "Please, kill me" piše da je pravo prezime Dennisa bilo Tomich!!!) i Michael Davis (bas) - počinju pravi rasturački koncerti koji vrlo brzo privlače publiku i MC5 postaju lokalna atrakcija, čiji se nastupi prepričavaju.

 

I tu se u priči pojavljuje John Sinclair, srednjoškolski profesor i pjesnik sa underground ugledom i iskustvima kraćih boravaka u zatvoru a čija se sklonost revolucionarnom mijenjanju sistema naslanjala na buku koju su ova petorica pravila. Već previše isfurana White Panther Party, uzima MC5 kao svoj kućni band i oni se zajedno pojavljuju u svim tim napadima na kulturu i sve što ima veze sa sranjem oko njih. Naravno, Sinclair postaje manager, otkriva im svijet free jazza i nesputane energije: postaju pravo opak bend. Snimaju prvi singl, "I can only give you everything", i sviraju sve čvršće i moćnije. Naravno, njihov hard rock, umočen u ekstrakte Chuck Berryja imao je nevjerojatan intenzitet - ništa mudro, ali iz jaja. Sudjeluju u skoro svim političkim okupljanjima i aktivno dižu srednji prst. Taj njihov aktivizam odbijao je mnoge, prilično glasno su pokušavali skrenuti pažnju na probleme, za razliku od Stooges rasturanja sebe i instrumenata recimo, ali što im je donijelo etiketu i pažnju medija. Naravno, nije to pažnja medija kakvu imaju ZAISTA poznati bendovi, ali na koncertu ih je gledao Danny Fields, legendarni manager i ponudio im ugovor. Potpisuju ga i 1968. godine objavljuju prvi album "Kick Out The Jams" za Elektru, on tako dospijeva u zabačene kutke svijeta (Jugoslavija, Iran...!) i postaje jedan od najboljih live albuma ikad. "We made that up ourselves. It was supposed to be about these English bands that come up and jam around on stage, y'know. So we'd say, kick out the jams. Get off, we wanna hear some rock and roll!", objasnio je jednom Rob Tyner. "Problem or sollution" dilema s početka albuma snimljenog u 2 dana fino se razvija od "Ramblin' Rose", pa do Sun Raove "Starship". Ima tu jako nabrijanih stvari, od "Rocket Reducer", pa do revolucije "Kick Out The Jams", hard bluesa "I Want You Right Now" i pjesama kojima su neki prigovarali da su posuđene, da su pomalo besmislene i da su ovoono, ali radi se o buci kakva je rijetko kad dolazila iz vaših zvučnika: vrijedi svakog pojačavanja.

 

Poslije slijede samo problemi: Sinclair je opet u zatvoru, propadaju im mnogi koncerti, naravno i ugovor, ali potpisuju za Atlantic Records i 1970. godine objavljuju drugi album "Back In The USA". Energija je kanalizirana, sve je pitkije i nema naročito evidentnog dokaza one eksplozije koju postižu uživo. Ipak, na albumu je izvrsna, možda najbolja koju su Petorica snimili - "Looking At You" i sjajna "American Ruse". Pamtimo još i Thompsonovu "Call Me Animal", zabavne "Shakin' Street" i "Teenage Lust", te "Human Being Lawnmover". Naravno, reakcija publike i kritike nije zadovoljila nikoga - svi su prigovarali toj produkciji, iako su pjesme uživo bile savršene i brže-bolje snimljen je treći album, 1971. godine, "High Time". Takve situacije nikad nisu rezultirale dobrim albumom, pa tako ni u ovoj Priči. Album otvara izvrsna "Sister Ann", o časnoj sestri koja jako dobro zna šta&koliko hoće, pjesma koja ima onaj ludi dupli solo, gitare kakve su malo puta snimljene na onaj način. I tu su još "Baby wont ya", "Gotta Keep Movin'", "Skunk(Sonically Speaking)", i uvod "Future/Now", koje su ono po čemu ćemo pamtiti ovaj bend. Ostale su pomalo neuvjerljivo i nedovršeno tkivo, ma ja ne kažem da je to loš album: preslušao sam ga milion puta i još ću, ali mi fali neki osjećaj cjeline, blabla - jednostavno mi nije sjeo. A on je vjerojatno ispao takav zbog sto problema koji su mučili Petoricu. Droge, zasićenost koncertima, promjena članova - i sve je završilo novogodišnjim koncertom 1972. u Grande Ballroom, gdje je i počelo. Trajalo je 8 godina, ostala su 3 službena albuma, nekoliko kompilacija (poslušajte "Thunder Express" i "Babes In Arms" - ništa luuudo, ali vrijedi truda), bootleg snimaka (pitajte Zdenka, ili nabavite negdje snimke sa skandinavskih i detroitskih koncerata) i par fakin hitova, pjesama koje se i danas rado zasviraju u raznoraznim rupama diljem svijeta.

 

Solo karijere i ono što je bilo poslije bilo je isto zanimljivo. Fred Smith je pokušao sa Scott Ashetonom i Scott Morganom u Sonic's Rendesvouz Bandu, snimili su jedan album i nabrijane "hitove" - "City Slang" i "Sweet Nuthin'". Oženio je Patti Smith i umro od infarkta 1994. godine. Wayne Kramer je poslije smirivanja po zatvorima svirao i krajem 90-ih počeo za Epitaph objavljivat  albume, ne naročito nabrijane, ali dovoljno umočene u MC5 sokove da privuku pažnju fanova. Rob Tyner je imao solo band, bavio se fotografijom i umro 1991. godine od infarkta. Michael Davis je imao s Ron Ashetonom i skupinom pajdaša band Destroy All Monsters, a Dennis Thompson je svirao sa Ronom u bendu New Order.

 

Eto, to je biografski dio, a vijest je zapravo ova: 01.03.2005.  godine sviraju u Tvornici, sviraju preživjela trojica plus gosti Handsome Dick Manitoba, Lisa iz Bellraysa i Gilby Clark iz Guns 'n' Roses! Postoji i DVD sa snimkom tih reunion koncerata, postoji priča da je super, postoji i sumnja da je to cirkus. I postoji to MC5 naslijeđe, repertoar banda koji je jako dobro znao kako te večeri rasturiti publiku i - sebe. Malo je bendova uspjelo postići takav intenzitet nastupa uživo i, nakon odgledanog Stooges ludila, odlazak na ovaj koncert je baš glupo nekome objašnjavati...