U RITMU MUZIKE ZA PLES
Knjiga "Sretno dijete" nastala je kao logičan produkt istoimenog hiper-uspješnog dokumentarca o najkreativnijem razdoblju u istoriji jugoslovenske pop-rock muzike, vremenu nastanka tzv. novog vala. Taj je film kao nekad ujedinio republike bivše zemlje u dirljivo prisjećanje dana "Neprilago?enih", kad su svi bili "Zajedno" u "Crno-bijelom svijetu" muzike.
Prvih godina osamdesetih stasava posljednja generacija djece
socijalizma koja, pod uticajem Zapada, počinju sa muzičkim i socijalnim gibanjima.
Bio je to period početka rada "Azre", "Haustora", "Filma", "Pankrta", "Električnog
orgazma", "Idola", "Prljavog kazališta", a Mirković ga je tematski obradio
sakupljajući dragocjene podatke i radeći intervjue sa najeksponiranijim akterima "new
wavea" u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, Njujorku, Parizu, Utrehtu i Beču. Kako
je dokumentarni film limitiran vremenom, Mirković je u knjizi prezentovao gro
prikupljenog materijala i stvorio cjelinu koja je postala nezaobilazno štivo
za sve iz kluba "30+".
Autor je najprije dao vremensko-sociološku odrednicu radnje - pobrojao je kafane u čuvenom zagrebačkom "Trokutu", mjesta koja su bila in medias res za nastajanje kvalitativno i kvantitativno nove energije koja je sredila učmalu scenu na kojoj je kraljevao "pastirski rock". Nijesu zaobi?ena ni opšta mjesta odrastanja države, drugova i drugarica "iza zavjese" - putovanja mladih Interrailom po Evropi, prvi walkmani i porno-filmovi u kasnim noćnim satima, drogiranje ljepilom, sprejom iscrtane traperice i teksas jakne, bedževi i lanci, nestašice kafe i deterdženta, redukcije struje, reforma školstva, nemiri na Kosovu, vježbe "Jedinstveni u odbrani i zaštiti"...
Ovo nije enciklopedija, ovo je prelistavanje spomenara prepuno
bolnih osjećaja mučnine zbog doba koje je zavladalo nakon događaja koji se
u djelu interpretiraju. Gotovo dvije stotine stranica punih fotografija, novinskih
isječaka, top-lista, intervjua donose izuzetno zanimljive podatke o genezi
pokreta u Zagrebu i Beogradu. Pikanterije koje su se mogle saznati tek pažljivim
iščitavanjem "izme?u redova" u razgovorima sa tada aktuelnim zvijezdama, sada
su hronološki pore?ane u cjelinu kojoj se nema što zamjeriti. U Mirkovićevoj
knjizi su opširno zastupljeni gotovo svi bitni akteri scene (izuzev danas autističnog
Džonija, kojeg je autor djela satima čekao sakriven u rastinju ispred njegove
zgrade u Utrehtu), a dužna pažnja posvećena je i svim pratećim urbanim pojavama
(od performansa Tome Gotovca, preko strip družine "Novi kvadrat", "Kugla glumišta",
do ključnih magazina "Džuboks" i "Polet"), kao i kultnim koncertnim mjestima
- Kulušiću, Jabuci, Lapidariju ili beogradskom SKC-u.
Monografija je prepuna šarenih kamenčića koji poredani prave raskošni mozaik. Priča o tome kako je Branimir Štulić svoj nadimak Čupko promijenio u Džoni, recimo... Ili kako se "Kazalište" na jednom od prvih nastupa pojavilo "okićeno" štipaljkama za rublje jer nijesu imali ziherice. Nije zaboravljen ni legendarni dijalog milicajca i djevojčice u pjesmi "Buldožera" koji je osvanuo na vinilu bez već usnimljena prva četiri stiha, jer se cenzorima "početak razgovora činio besmislen". Nije zaobi?ena ni činjenica da je u jednom periodu čak pet novotalasnih grupa, docnije super zvijezda, vježbalo u pozajmljenoj prostoriji lokalnog pozorišta, ni da je Jura namjerno amerikanizovao svoje prezime u Stjublik na početku karijere "radi ozbiljnijeg pristupa". Opisuje se nezapamćena histerija povodom nastupa "Idola" u Zagrebu, te da pjevač "Električnog orgazma" "na sceni ima epileptične pokrete". Krug zatvara Štulićeva izjava iz 1980: "Balašević je zadnji rocker prema onome što smo mi iz prve postave Azre na početku radili".
Ovakva knjiga zaslužuje neformalan kraj recenzije, te umjesto
širokih raspredanja o velegradskom odrastanju "u ritmu muzike za ples", evo
nekoliko citata autentičnih novotalasnih aktera: "Odjednom su ulice oživele.
Najednom su se iz podruma čuli najrazličitiji zvuci, najednom se gomila dečaka
ponovo latila gitara i počela da svira" (Momčilo Rajin, urednik "Džuboksa"). "Nisam
ja ni jednog trenutka mislio da će se to zvati punk. Mi smo iz petnih žila
htjeli svirati kao Rolling Stones. Mi smo se trudili, vježbali po pet sati
dnevno, ali to je izlazilo nešto posve drugo" (Jasenko Houra, "Prljavo kazalište"). "Na
dinamici smo počeli raditi. Puno nam je bilo stalo da nam stvar ne izgleda
kao ravna štanga, nego da ima fine dinamičke razlike, koje smo šaltali kao
brzine u automobilu. To je bila fora: ajmo u četvrtu, ajmo u petu, overdrive!!!" (Ivan
Piko Stančić, "Film"). "A nakon koncerta, Johnny bi skinuo cipelu i iz nje
bi izašlo deci i pol znoja. Deci i pol znoja!! Takvi su to bili koncerti" (Boris
Leiner, "Azra").
