U vrijeme kada je Hrvatsku pogodila munja nazvana "Blues berača
šparuga" i publici ponudila nadahnutu kombinaciju duhovite čakavštine, pop-rock
stilizacija, te zaraznih melodija, <ča val> je bio jedva nešto više
od medijske doskočice. Točnije, žanrovski pregradak s diskografskim pokrićem
tek
u <fenomenu> Vitasovićevog debuta "Gušti su gušti", istarskim <štalama> Gustafa,
te povremenim eskapadama one and only Francija Blaškovića i Gori ussi Winnettou.
"Blues berača šparuga" i njegovi udarni brojevi poput skladbe
"Lovranske črešnje" - laganice koja je Šaji priskrbila trajnu naklonost ženske
publike - u hipu su naime prihvaćeni kao istoznačnica za uzlet, šarm i moć <ča
vala> koji se, već godinu kasnije, osnažen Gustafima pretvorio u moćni
plimni val. Nimalo slučajno. Naime, prostor između <populističkog> Vitasovića
i lucidnog kantautora Blaškovića, pokazao se idealnim staništem za Šajetu.
Konačno, s rukopisom Livia Morosina, autora Vitasovićevih hitova, Dražen Turina
Šajo dijelio je istu sklonost za pitke pop melodije i leksiku <bazičnog> rock
and rolla. Naslovna tema Šajetinog prvijenca je, naime, bila rasni blues sročen
po svim zakonima <dvanaestice>. Pa će ovaj broj sročen u slavu lokalne <namirnice>,
najbolja je skladba na gastronomsku temu poslije "Texas Cooking" Guya Clarka
ili Dediceve "Pravilne ishrane".
"Kus mojega raja" i "Zbog nje i za nju" prave su klasične rock
balade, a "Trava doma mog" reggae, ali i himnički broj za publiku sklonu <joint-aventureu>.
"Lovranske črešnje" je emocijama natopljena laganica poput Jaggerove "Angie",
"Porka mizerija" funk s reperskim umetkom iliti Šajinom <parlatinom> a
"Moji koraki" broj na tragu pop-rock stilizacija i U2... Duhoviti pak tekstovi
u dijalektu
čiji je zaštitni znak urnebesna "Trava doma mog", ali i posve neuobičajene
slike u gotovom svakoj skladbi zaklamane uz pitke pop melodije i iskazane govorom <po
domaću>, Šaju su predstavile kao bliskog rođaka Francija Blaškovića.
Treći sastojak koji je presudno odredio nastupni album bio
je utjecaj Đorđa Balaševića čvrsto srastao sa Šajinim osobnim nadahnućima
i domaćim istrijanskim uzorima. Skladba "Ove besedi" i njen emocionalan tekst
zacijelo
je ogledni primjerak posvojenih balaševićevskih ljubavnih tema koje su, unatoč
atmosferi <za rezanje vena>, cijepljene protiv jeftine patetike i cendravosti.
Istim balaševićevskim tragom Šajo je išao i u jednoj od najboljih skladbi,
ne samo albuma već cijele karijere: "Lovranjske črešnje", ali i brojevima-doskočicama
folk rock timbra poput zaključne "Leteće Barbare".
Imaginarni soundtrack <filma koji se vrtio samo u glavama
glazbenika koji su ga snimili>, "Blues berača šparuga" i osam godina nakon
objavljivanja izvornika, ostaje reprezentativan zgoditak <ča vala> devedesetih
u njegovom formativnom razdoblju, ali i najbolji komad Šajine diskografije.
Stoga, bez imalo dvojenja ponovno stavljam svoj potpis pod navode koje sam
prije punih osam godina zapisao u Feral Tribuneu proglašavajući Šajetin prvijenac
jednim od favorita tadašnje sezone: <... Put od anonimnosti do nasljednika
Vitasovića ili metafore <ča vala> za najširu publiku, Šajeta je prevalila
u hipu zahvaljujući zanimljivom debutu obdarenom zgodnim kombinacijama bluesa,
tvrdih poskočica, folk rocka i ispovjedanjem evanđelja po Blaškoviću i Morosinu...>.
Vengo coj, kazao bi <osmi povjerenik> Renato Baretić!
Zlatko GALL
U razmjerno kratkome roku, udarni trojac čakavskoga pop-izričaja
(Alen Vitasović iz Orbanica, Gustafi iz Vodnjana i Šajeta iz Opatije) realizirao
je svoje druge albume. Alen Vitasović stavio je točku na "i" iznimno uspješne
festivalske sezone kompilacijom festivalskih uspješnica i prigodnim live-dodatkom,
Gustafi su proširili vidike najboljim albumom 1995. "Zarad tebe", a Šajeta
je, zapravo, drugim albumom tek zakoračila izvan čakavskoga govornog područja.
Nastupni album, "Čestitke i aplauzi", jedno od najuvjerljivijih pop-izdanja
u 1994. realiziran je samo na kasetnom formatu i distribuiran uglavnom na području
Istre i Kvarnera, pa nije imao daleki domet.
"Blues berača šparuga" prikazuje Šajetu u sasvim drukčijem
svjetlu. Narodni pop-tribun Dražen Turina, lider banda, duhovite je stihosastavljačke
pokušaje zabilježene na nastupnom albumu transformirao u izvanserijsku pjesničku
radinost na "Bluesu berača šparuga" i tako, zapravo, dokazao svoj iznimni
talent.
Dobar dio hrvatskoga zabavnoglazbenog korpusa temelji stihovlje
na standardiziranim ljubavnim situacijama, variranima na stotine načina. Rijetki
su oni koji uspijevaju pjesmom ispričati emotivnu priču, a od mladih autora
to kontinuirano jedino uspijeva Gibonniju. Skladbama s "Bluesa berača šparuga",
Dražen Turina otkriva visoki potencijal slaganja stihova, što je poduprto i
odgovarajućom skladateljskom potporom. Glazba Šajete ne pruža ništa revolucionarno,
ali izleti u klasičan rock 'n' roll, reggae, rap ili mainstream-pop
savršeno odgovaraju stihovnom predlošku.
Sve to nadgrađeno je vrlo dobro odrađenom svirkom cijelog banda
i do u tančine razradenom produkcijom hrvatskoga Richarda Claydermana Borisa
Krainera. Kako bi sve bilo na mjestu, na albumu gostuju i specijalni gosti
- Alen Vitasović (u pjesmi "Ona je sama") i Vesna Valenčić iz Battifiace (u
pjesmi "Kus mojga raja").
Skretanje s pravca razuzdanih napitnica prema ozbiljnijem pop-izrazu
vjerojatno će Šajeti (nekad su se zvali Šajeta & Capra d'Oro) oduzeti
pokojeg istarskog fana, ali svakako je već sad promoviraju u nacionalnu zvijezdu.
No bez obzira na zvjezdani status, "Blues berača šparuga" nameće se žestokom
uvjerljivošču, što znači da u prvoj trećini 1996. nema dostojnog konkurenta
za titulu albuma godine. (Bojan Muščet, STIL magazin 1996.)
Veseli orkestar Šajeta & Capra D'Oro iz Opatije nakon
Gustafa je vjerojatno najindikativniji sinonom za glazbenu "istrijansku štalu".
Prpošne popijevke s duhovitim i darovitim tekstom realizirane na njihovu prvijencu
iz 1994. "Čestitke i aplauzi" vrlo brzo stekle su status kulta u Istri, a njihovi
mahniti koncerti postali su im trade mark. No osim lanjskoga gostovanja na
nastupu Alena Vitasovića u "Lisinskom", domet toga kulta nije prešao Gorski
kotar. Drugim albumom "Blues berača šparuga", situacija ce se stubokom promijeniti.
Osim što su skratili ime, clanovi Šajete dali su materijal u ruke vrsnome producentu
Borisu Kraineru. S iznimnim autorskim rukopisom Dražena Turine koji svaku pjesmu
pretače u efektnu priču, od standardnih napitnica do intimnih pasaža, kakvi
i dominiraju na albumu. Sve to rezultira izvrsnim albumom, koji dokazuje da
su Gustafi i Alen Vitasović u pravu kad su odavno tvrdili da im je Šajeta
omiljen band. (Bojan Muščet VJESNIK 1996.)