Aleksandar Cepuš
Celje, Slovenija
Portret glazbenika
Glazbenik koji je u proteklih 20 godina u mnoštvo slovenskih sastava
bio prateća figura, već dugi niz godina pravi veoma zanimljive solo albume
koje slovenski mediji posljednjih godina sustavno ignoriraju. Nije u Deeli
tako sjajno kako mislimo. Ovdje donosimo njegov portret kao najavu budućih
izdanja koja će se moći pronaći i na našem trištu, kao i
recenzije njegova četiri posljednja albuma.
Odakle početi? Davne 1987. smo se upoznali za vrijeme sluenja
JNA u Ljubljani i odmah smo shvatili kako se ne uklapamo u dotičnu okolinu.
Razlozi su bili vrlo
sloene prirode, ali spojilo nas je jedno - strast prema rocku
i glazbi, te vrlo zamršen post adolescentni svjetonazor mladića od 20
godina. Bilo je nešto čarobno u tom momku. Svirao je freetless bas
u nekim lokalnim metal sastavima u Celju (sjećam se da je spominjao sastav
Morbidica), te je jednom prilikom na vojničkoj svećanosti, unatoč predviđenom
programu na kojem je na gitari planirao odsvirati jednu Andy Summerovsku
fingerpicking skladbu, izašao na pozornicu kasarne Šiška i
u trenu promjenio repertoar odsviravši skladbu "Vietnam". Skladba,
premda lirski sofisticirana, istovremeno je bila vrlo protestna, provokativna
i
u to vrijeme apsolutno nepodobna da se svira pred vojnim starješinama
i generalom Mihajlo Šaranovićem, kasnije izvjestiteljom srpske TV iz
Moskve u vrijeme kratkotrajnih ratnih događanja u Sloveniji, te dugogodišnjih
ratnih strahota u Hrvatskoj i BiH.
Sjećam se da nisam mogao vjerovati kako
taj plavokosi slovenski fant koji je djelio mjesto samnom u jedinici, ima
toliko hrabrosti i prkosa odsvirati i otpjevati jednu Bob Dylanovsku/U2 realnost
kojom je nagovjestio sve one silne rtve koje ce pokositi Miloševićev
reim. Tada su nas pumpali bratstvom i jedinstvom naroda i narodnosti
Jugoslavije, Marxovim i Engelsovim teorijama, načelima nesvrstanih naroda
i sličnim društveno, političko i nacionalnim svjetonazorima da nam
je jednostavno od toga utroba počela izlaziti kroz usta. Znali smo što
postoji na tom "pokvarenom" Zapadu, jer smo cijelo desetljeće
pratili događaje ne samo u glazbi, već i u ostalim segmentima tada još uvijek
nenametnute zapadnjačke kulture, a oni su nam pokušavali razbiti duh
s filozofijom trulog kapitalizma i iskorištavanja radničke klase. Tada
se nismo slagali s postojećim sistemom, te nam je bilo neopisivo smješno
kada smo na istoj svećanosti gledali momka s Kosova koji je pjevao njihovu
"Rokemandoljine" ili
velike Jugoslavene koji su šireći bratstvo i jedinstvo svaki dan pjevali
Bregovićevu umjetnu hit-tvorevinu, "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo",
koja je na kraju svećanosti puštena preko razglasa. Najinteresantnija
stvar bila je u tome kad se Alex još nakon nastupa zadrao iza
pozornice, te su neke starješine, a i sam general Šaranović došli
do mene i pozdravili nastup Aleksandra Cepuša rijecima: "... tko
je taj dečko? Neobićan je. Treba razmisliti o tome. Jako je dobar ako ga
uputimo
u pravu stvar...". Tko zna, vjerojatno su u njemu vidjeli novog govornika
generacije ako mu operu mozak.
Medutim, do toga nikada nije došlo. Poznavajući ga, znao sam da on
ima respekt i vlastiti stav od kojeg nikada neće odstupiti. JNA smo završili
veoma povoljno - ja sam izašao nakon 33 dana kasarne i 44 dana
ludnice s dijagnozom "emocionalno nezrele osobe", on se izvukao
nakon nekoliko mjeseci iz prekomande u Osijeku, te smo se još godinu
dana dopisivali putem pisama i razmjenjivali iskustva. Negdje 1989. godine,
prestali smo kontaktirati jer sam izgubio njegovu adresu da bih tek 1993.
godine, posjetom
slovenskog sastava It's Not 4 Sale u klub Podravac u Virju, saznao kako je
u međuvremenu bio prateći glazbenik u nekim sastavima, te da je počeo raditi
i nešto
sasvim vlastito, no od tada sam izgubio bilo kakav trag o njemu.
Kada sam početkom 21. stoljeća nabavio kompjuter, spojio se na Internet,
često sam traio njegovo ime, no nikada nisam uspio ništa pronaći
sve do ove, 2007. godine (priznajem da sam u zadnjih 2 godine bio potpuno
odustao od traenja), kada sam sasvim slučajno našao jedan blog
u kojem osoba s istim imenom i prezimenom na Internetu
uređuje stranicu o grobljima u Sloveniji. Odmah sam poslao e-mail da provjerim
ne radi li se
moda o istoj osobi... i nisam pogriješio! Da, to je bio on! Javio
mi se dan poslije i sve točno predoćio u nekoliko narednih dana. Pjesmu "Vietnam"
je napisao Martin Šporer-Dixie koji je napravio samoubojstvo, maltene
za Boić 1985/86 godine, vješajuci se za kuku od vrata, te su istu
kompoziciju Alex i njegov band izveli u nekoj TV emisiji, zamislite, Olivera
Mlakara, u
IV mjesecu 1989. godine na HTV! Nisam znao!!! (a i nikada nisam volio gledati
emisije gdje je Oliver voditelj). Tom prilikom pjevač je bio Goran Obrez
(prvi čovjek sportskog lista Ekipa iz Slovenije). Tko se sjeća toga ili
ima taj snimak, dobiva od mene 5 piva! Duge godine su prošle, skoro
dva puna desetljeća i tek sada razmatramo tko smo i što smo unazad
tolikih godina. Aleks je glazbenik o kome ce dalje biti riječ...
Prije svega, premda ga poznajem samo 2 mjeseca iz kasarne Šiška,
nikada nisam prestao razmišljati o njemu kao o glazbeniku koji je
u datom momentu pokazao strahovito veliki potencijal i imao je drskosti i
muda zamazati oči i samom vrhu tadašnje JNA. Poslao mi je skoro sve
svoje radove i tu počinje pravi i omiljeni "posao" za revnog
recenzenta. Od 1988. do 1991. djelovao je u sastavu Veronique kao bas
gitarist i pjevač, te osim što je bio pisac tekstova i glazbe, imao
je i veliki hit na slovenskom radiju Val 202 sa pjesmom "Mrtva pomlad" za
koju je napisao tekst (obrada "Love Hurts" - Nazareth). 1992.
bio je fretless basist u Don Mentony Bandu koji je objavio album "Ko
noć znamenja dan" za ZKP Ljubljana. Također valja navesti da je 1991.
napisao tekstove za tada vrlo popularni Šank Rock, pjesme "Macek", "Hej
stari" i "Crna mačka", pjesme koje su se vrtjele i po tada
ratom i krvlju zalivene Hrvatske i BiH. Uz rad na vlasitim solo projektima,
tek se kao kolaborator pojavio 1997. kao basist heavy metal sastava Requiem
iz Ljubljane, paralelno s time odravao je boogie projekt Undertaker
(Grobar), bio je basist punk-rock grupe Lokalne pizde, te je pisao tekstove
za vrlo dobro primljeni punk band The Drinkers (tekstovi "Rjava podmornica",
"Kok bi te obrno" i "Pijemo ga radi" - pola teksta)
koji se nalaze na albumu "Pivolucija" (1999. Megaton Records).
Isti band je nedavno nastupio i u Zagrebu. Također je vlasnik dva neobjavljena
albuma - "Cemeteryland" (progresivna
atonalna metal instrumental muzika) i "Tetragram" (koji su snimljeni
u vrlo dobrim studijima 1999. godine). Od 1996. počinje raditi kao učitelj
solo i bas gitare po vlastitom programu, te još valja izdvojiti da je
1994. svirao s austrijskim komercijalnim Der Perschluger u Zurichu i Palma
De Mallorci, te je u periodu 1994/95 radio glazbu za djecu objavivši
kazete "Škratek Solatek" i "Pišcanek Picek Pacek"
gdje je svirao akustičnu i bas gitaru, te je pjevao. Impresivno, kaj ne...?!
ALEKSANDAR CEPUŠ - Presnojedi blues
(2000, D.I.Y.)
Nakon dugog
destljeća u kome je Alex Bass radio s mnogobrojnim slovenskim izvođačima,
poćeo je snimati vlastite autorske kompozicije, isključivo potpomognut
osobnim snagama - bas i akustičnom ritam gitarom, te vlastitim vokalom.
Prije svega, on je sjajan pjevač (boja glasa otprilike kao kod Zoran Predina)
i odličan gitarist koji potpuno korespondira sa svim zakonitostima glazbene
fikcije, te na sasvim jednostavan kantautorski način pjeva svoje pjesme
pune velikih rijeći o velikim ljudskim stvarima. Sve svoje tekstove pjeva
na slovenskom
jeziku i kantautor je koji priča vrlo zanimljive i vjerojatno duboko proivljene
fabule o presnojedencima koji pretjeravaju sa hranom, pićem i porocima.
Tekstovi su odlični (posebno skladba "Moja poezija"), melodijske
strukture imaju veliki komercijalni potencijal i prikazuju ga kao sjajnog šansonjera
koji sustavno barata od najjeftinijih trivijalnosti do znamenitih gitarskih
pasaa. Također, na ovome albumu se moe uočiti i njegova "presnojeda"
filozofija gdje priča o svakodnevnim trendsetterima koji se povladuju nekom
trenutnom
hiru. Kao da govori o Vlatki Pokos, za koju moda i ne zna, te mnogim
poznatim (ali neimenovanim) licima, isto kao i zvijezdama i ne zvijezdama
ex-YU scene koje komunisti nisu "postrelili". Također, postavlja
se i kao folk-autor koji priča o ekološkoj katastrofi, prehrani gdje
prezire sve mesno i masno, o svjetonazoru kada je "trend" i "in" daleko
vanija stvar od zdravog ivota, o simboličkom statusu "imati
fiću ili mercedes", te o tome da je neznatno malo ljudi zainteresirano
za kiselo zelje. Tekstualno jak i moćan rad. Imati će učinak na slušatelje
ne samo prosvjećene sa eko-sistemom, nego i na pušače, alkose i konzumente
kave i droga. Vrlo čvrsti tekstualni primjerci od kojih se smrzneš!
Ti bokca, ovo je čisti i još uvjek neprepoznati Morrissey! Fenomenalan
akustičan rad koji stie iz Slovenije! Album je snimljen u jednom
mahu, 30. XII 1999., te sam autor tvrdi da nije za javnost, pa ga prema tome
nije niti promovirao. Šteta, radi se o sjajnom
albumu. Naslovi: 1. "Presnojedi blues", 2. "Si še vedno
presnojedec",
3. "Gurman", 4. "Raz vajencek", 5. "Hoj ideal",
6. "Hipohonder", 7. "Moja poezija", 8.
"Svo bodel
seti", 9. "Sovraih praznike!", 10. "Teharski laser",
11. "Horda", 12." 5.12.1999.",
13. "Sekta", 14. "Bratje ili sestre", 15. "Al sek
res bolan?" Ocijena (1-10): 9
ALEKSANDAR CEPUŠ - Vikingvin Sings The Boogie
(2006)
Svirački
i produkcijski najbolji album Alexa koji ovdje pokazuje prave i najznačajnije
rock-blues plesne korijene uivičene u odlične kompozicije - "Hani,
Hani" i "Js mam blues", "Vegetarijanec", "Avtobusar
blues". Strašna svirka koja granici s najboljim radovima Voodoo
Cadilac, ponekim ZZ Top, Partibrejkersima i Majkama koje su povremeno znale
iznenaditi. Albumom se preplice sjajan rock-blues temperament sa sad već
potpuno zrelim i odraslim tekstovima o vegeterijanstvu. Svirka je odlična
i zasluuje najveće moguće pohvale. Vidim da se Alex nimalo nije promjenio
svih ovih 20 godina. Štoviše, postao je potpuno rafinirani blues-rocker
koji zna što treba reći i kako svirati. Nevjerojatna stvar je u tome što
sam mu prije dalekih 20 godina u JNA govorio da je jako vana prehrana
i način ivota, osobno sam taj princip drao jako dugi niz godina,
a sada kada poslušam njegove skladbe uočavam da se potpuno toga dri što
smo prićali u smb odorama ispijajući pivo u podrumu kantine. Svaka čast!
Isplati se ovakvog umjetnika imati za poznanika, ili u mom slučaju prijatelja
iz JNA. Sjajan je autor, moda glazbeno previše "oldtimer",
ali ima u njemu ive i vrele krvi budući da se prije 3-4 godine ostavio
pića i poroka i ivi ivot u kojem nema auto, nema trave, droge
i ostalih bedastoća, ali i ima 12-godina staru kčerku koju voli najviše
na svijetu , te dva husky psa s kojima redovito ide na šetnju. Ovim
albumom uljeva nadu da će njegovi budući radovi biti još bolji.
Album je također snimljen u jednom danu, u stvari u dva - prvi je
bio negdje 1994., a drugi 1996. godine. Zaštičen je kod slovenske udruge
za autorska prava, SAZAS, kao i i sva njegova naredna izdanja. Naslovi: 1.
"Hani Hani" (1996.),
2. "Js mam blues" (1996.), 3. "Karirast reklc blues" (1996.),
4. "Vegetarijanec" (1996.), 5. "Avtobusar blues" (1994.),
6. "e
dolgo nisn nc jedo" (1994.), 7. "Tašcina kašca" (1994.),
8. "Gusti
blues" (1994.) Ocijena (1-10): 8
ALEKSANDAR CEPUŠ - Garsonjera šansonjera
(2006)
Album
je objavljen pod nazivom "Vikingvin" kako ponekad voli nazivati samog sebe,
a u stvari, radi se o lingvistickoj sloenici od vikinga i pingvina.
Svih 8 kompozicija je snimljeno za svega desetak sati u celjskom studiju
K3, 3. VI 2006. "od prve", bez ikakvih naknadnih nadosnimavanja što
on voli nazivati "at first take", te je sav trošak pokrio
sponzor, dok je miks otplaćen radom na reklamnom spotu za radio Celje.
Ovdje se Aleks pojavljuje u leernijoj, šansonjerskoj varijanti
koja je u skoro zabavnjačkoj formi zbog melodija i same vokalne forme. Uz
gotovo easy listening ambijent naziru se ritmovi nezaobilaznog bluesa, countrya,
boogija i povremenih surf gitarskih solaa obavijeni emotivnim skladbama
s naglašenom ljubavnom lirikom. Osim standardnog instrumentarija (gitara,
bubnjevi i bas) povremeno se pojavljuju i sitni detalji odsvirani na klavijaturama.
Kako je album snimljen iz prve, tako se miksanjem samo vjerno predoćila
atmosfera studija bez ikakvih naknadnih efekata jer sam Aleks tvrdi da radi
bez ikakvih
pomagala, te da gitare uključuje direktno u pult. Zbog toga album i zvuk
na njemu djeluju posve kristalno čisto i jasno.
Fini i nepretenciozan album u trajanju od svega 35 minuta. Naslovi: 1. "Človek
brez naslova" (1996.), 2. "Najdi v meni" (2004.), 3. "Vzhajajoca
moć" (2003.), 4. "Daj mi le pogled" (2000.), 5. "Še
vedno isti" (1987.), 6. "Predolga pravljica" (2003.), 7. "Strt" (2005.),
8. "Vidim sončni
arek ki umira" (1993.) Ocijena (1-10): 8
ALEKSANDAR CEPUŠ - Boogie Šanson (2006)
Ovdje Alex ima pratnju
neimenovanog pratećeg sastava s kojim u klasičnoj rock formaciji (gitara,
bas i bubanj) predstavlja vlastiti ivot umjetnika
koji je u Sloveniji prošao mnogo toga interesantnog i neprilagođenog
za medije. U stvari, radi se o kompilaciji koja je njemu najdrai pregled
rada od 90-tih do danas. U vremenu kada su nastajale neke od pjesama, Aleks
je imao vrlo dobar feedback medija koji su ga neprestano zvali i emitirali,
no jedan individualni medijski ispad ga je koštao toga da su mu od tada
vrata slovenskih komercijalnih radio stanica počela biti čvrsto zatvorena.
Tako se ovdje nalaze rock-blues orijentirana naslovna "Boogie šanson",
vrlo emotivna laganica "Julka", potencijalni hit plesni pijani
birtijaški rock "Natakar povej", blues "Blues padlega
songa", plesni kabaret-blues "Sprehajam se po britofu",
čvrsti rock "Zato, zato", vedra pesimistička "Samski dom" u
stilu Tom Waitsa, te fantasticna lagana balada "Stran leti".
Posebno vrijedi obratiti panju na halucinogeni tekst "Delirijum
tremens" kojeg je napisao iz vlastitog iskustva. Vrlo jezovita priča
koju nikad ne bi elio iskusiti... ("...prehitro sem se ostavil
od flaše, zdaj imam v sobi mafijaše, eden skipi dim pištolo,
drugi druzga z puško in macolo, trejti pa z maceto igra se...".
O njegovim snanim i posve jasnim tekstualnim porukama dovoljno govori
to da se u svakoj pjesmi pretvara u vlastiti ego kojim je bio voden tokom
proteklih 20 godina. Sjajan i jednostavan album gdje Alex prikazuje sebe
kao potpunog rockera sklonog svemu onome što je bilo u njegovom ivotu,
a morati ćemo priznati i u mnogim našim. No, spram neobjavljenog "Presnojedi
blues", ovo je nešto "tanje" izdanje bez obzira što
sam autor smatra da je to vrhunac. Snimljen je takoder "at first take" za
svega 7-8 sati 23. IX 2006. Naslovi: 1. "Boogie šanson" (2006.), 2. "Julka" (1992.), 3. "Natakar povej" (1992.), 4. "Blues padlega songa" (2002.), 5. "Sprehajam
se po Britofu" (2001.),
6. "Zato, zato" (2006.), 7. "Samski dom" (2006.), 8. "Delirium tremens" (2006.),
9. "Stran leti" (1999.), 10. "Odkar vem za sebe" (2006.) Ocijena (1-10): 7