Barikada
- World Of Music - Svastara - 2007 |
|
AMATERIZAM
I POSLIJE 50 GODINA
"Mislim... dakle, postojim!"
(Autor: Željko Milović, Bar, CG, 2007)
|
AMATERIZAM I POSLIJE 50 GODINA
Niti jedan segment javnog života u Crnoj Gori nema tako zamagljenu i nepoznatu
prošlost kao što je slučaj sa crnogorskom pop-rock (sub)kulturom. U nas još
nije publikovana niti jedna jedina knjiga koja bi tretirala ovu fenomenologiju,
a u djelima slične provenijencije, štampanih u zemljama u okruženju, nema pomena
o bilo kakvoj organizovanoj aktivnosti popularne kulture u Crnoj Gori prije
osamdesetih, iako je ona - bez ikakve sumnje - postojala. Tračak svjetlosti
na pionirske dane "crvenog talasa" u domaćoj muzici mogla bi baciti
jedino podrobnija proučavanja crnogorske - pa i jugoslovenske - periodike u
pedesetim i šezdesetim, naročito najdugovječnijeg crnogorskog dnevnog lista
- "Pobjede".
Paradoksalno je, obzirom da su još od početka pedesetih kod nas nastupale
tzv. "hotelske
kapele", koje su na terasama ugostiteljskih objekata svirale aktuelne
svjetske hitove, da se sve do 1959. godine zvanična republička novina nije
puno osvrtala na tzv. "beat", "zabavnu", "šlager" ili "električarsku" muziku.
Izuzetak su bile jedino sporadične najave gostovanja jugoslovenskih "vokalnih
solista" i "vokalno-instrumentalnih sastava", koja kao da su
se dešavala u vakuumu, jer "Pobjeda" nije bilježila nikakve reakcije
na muziciranje estradnih odličnika. U trend prećutkivanja ili pisanja u negativnom
kontekstu o "modernoj muzici" uključili su se i neki danas priznati
crnogorski intelektualci, tekstovima koji su danas za rubriku "vjerovali
ili ne".
Prve pomena vrijedne tekstove o aktivnostima crnogorskih muzičara "Pobjeda" je
ponudila tek 1959. godine, a povod je bio Prvi festival solista-amatera zabavnih
i narodnih melodija Crne Gore, održan u Pljevljima 22. i 23. maja, pod okriljem
Kulturno-prosvjetnog saveza i Saveza muzičkih društava Crne Gore. U razmaku
od mjesec dana, publikovana su dva teksta - u prvom su taksativno iznijeti
podaci o organizatorima, učesnicima i velikom broju nagrađenih, dok je drugi
predstavljao neku vrstu recenzije održanog festivala, sa posebnim osvrtom na
važnije segmente njegovog funkcionisanja. Na ovim stranicama "Monitora" se,
prvi put nakon gotovo pedeset godina, piše o prvoj zabilježenoj manifestaciji
pop/rock kulture u nas.
Na Festivalu je, piše tadašnja "Pobjeda", učestvovalo 45 "vokalnih
i instrumentalnih solista" iz četiri KUD-a: "Stanko Dragojević" iz
Titograda, "Zahumlje" iz Nikšića, "Njegoš" sa Cetinja i "Volođa" iz
Pljevalja. Po završetku festivala "svim učesnicima su podijeljene diplome,
dok je jedanaest izvođača dobilo novčane nagrade u ukupnom iznosu od 70.000
dinara".
Ostalo je zapisano da su dvije prve nagrade dodijeljene Podgoričanki Vjeri
Šaranović za vokalno izvođenje jazzy-numere "Poljubi me", i Baraninu
Miodragu Mikiju Jeleniću za solo trubu u jazz kompoziciji "Melanholična
rapsodija" (u originalu Doris Day). Dodijeljene su četiri druge nagrade,
i to: Vinki Kesler za kanconetu "Plavo u plavom", Zoltanu Sabou za
izvođenje na saksofonu "Mjesečeve serenade" Glenn Millera, Nadi
Šljivić za šlager "Kiša pada", te Šivča Jaši za splet narodnih makedonskih
pjesama na harmonici. Detaljni izvještaj sa Prvog festivala solista-amatera
završava se nabrajanjem trećih nagrada, dodijeljenih mahom za narodnu muziku.
Po 5.000 ondašnjih dinara tako su dobili folkloristi Antoaneta Kotra, Miodrag
Jablan, Mango Šerif i Žarko Lainović, te podgorička šlager-pjevačica Mirjana
Lukić za numeru "Naš lagani beguine".
Nedugo po objavljivanju prvog članka u kome se decidno potvrđuje postojanje
solista koji preferiraju popularne melodije, pojavio se i drugi. Pod nazivom "Još
jedan uspjeh amaterizma" novinar M. Futivić se iz stručnog ugla osvrće
na Prvi festival solista-amatera zabavnih i narodnih melodija Crne Gore, te
se sa velikom sigurnošću može reći da je ovo prvi kritički tekst o manifestacijama
popularne muzike u crnogorskoj periodici.
Futivić na početku pravilno primjećuje da je odziv na festivalu bio nesrazmjeran
aktivnostima solista i solistkinja, jer je potpuno izostalo prijavljivanje
izvođača sa primorja, "iako su ti gradovi poznati po svojom njegovanju
pjesme". Posebnu pažnju obraća i na činjenicu da su "solisti iz Titograda
pokazali više afiniteta za zabavnu i džez muziku, pokazujući najveću zrelost",
pri čemu se, kaže se u tekstu, "ne smije smeći s uma da su to gotovo svi
učenici Muzičke škole koji su samim tim imali izvjesnu moralnu i artističku
prednost pred solistima iz drugih gradova".
U presjeku festivalskih dešavanja, autor članka potencira da su se "naročito
istakli vokalisti Vjera Šaranović i Vinka Kesler, te od instrumentalista Miodrag
Jelenić, izrazit talenat za džez trubu", ali ističe i interpretatorku
narodne muzike iz Nikšića Antoanetu Kodru i njenu sugrađanku - šlager-pjevačicu
Nadu Babović, te Cetinjanina Miodraga Jablana.
Izuzetno su zanimljiva i zapažanja vezana za organizaciju Prvog festivala
solista-amatera zabavne i narodne muzike, koja - kako kaže M. Futivić - "nije
bila bez zamjerki": "Možda je to bio rezultat činjenice da je to
bio prvi festival takve vrste kod nas, ali ne može se tolerisati pojava da
izvjestan
broj solista do zadnjeg dana nije znao ko će da ih prati, na kakvom instrumentu
i sa kakvim ansamblom. Isto tako, priličan je broj solista imao probe sa orkestrom
tek na sam dan koncerta, pri čemu je došlo i do izmjena programa". Svaka
sličnost sa nekim skorašnjim muzičkim manifestacijama je, svakako, sasvim slučajna.
Futivić, ne bez jeda, objašnjava da je narodna muzika interpretirana na "kafansko-šablonski
način", te da su "gotovo svi izvođači interpretirali bosanku narodnu
pjesmu, begovsko-agiskog tipa i karaktera", te da se crnogorska pjesma
na festivalu crnogorskih pjevača-amatera "uopšte nije čula".
Autor ovaj osvrt zaključuje sudom da je Festival, i pored svih nedoststaka,
opravdao svoje postojanje, te da bi mogao "da postane neka vrsta tradicije". "Prvi
koraci učinjeni na ovom, prvom festivalu, svakako su ozbiljan rezultat na putu
oživljavanja i širenja muziciranja u našoj Republici" - zaključne riječi
iz "Pobjede" od prije gotovo pedeset godina, i danas su, na žalost,
aktuelne. Oživljavanje još nije završeno, ali je zato pacijent u nešto boljem
stanju.
Pop-rock subkultura je i danas u stadijumu (polu)amaterizma, jer nikada uistinu
nije zaživjelo funkcionisanje estradnih pravila uobičajenih za zemlje koje
imaju muzičku svakodnevicu. Nema muzičara koji konstantno vježbaju i nastupaju
uživo, niti ima mjesta rezervisanih za izvođenja crnogorskih muzičara; nema
značajnijeg priliva novih nosača zvuka ovdašnjih performera, niti crnogorske
low-budget izdavačke kuće koja bi publikovala snimljeni materijal; nema izbacivanja
singlova, samim tim ni snimanja spotova, niti emitovanja tih klipova na državnoj
televiziji; nema organizovanog tržišta, a samim tim ni novaca koje bi performere
stimulisao za rad, i time je krug zatvoren. Riječju, isto kao i prije pedeset
godina - s vremena na vrijeme se organizuje neki festival, a crnogorski muzičari
broje dane od jedne do druge prilike za dokazivanje pred širim auditorijumom.
Samo što se amaterizam "ovog" i "onog" doba prilično razlikuju.
|