Deep Purple Žive legende

Tvorci Hard Rocka
Deep Purple (znači... duboko modro, crveno, može i ... krvavo), formirani u u Engleskoj u Hertfordshireu 1968. (kad i Led Zeppelin i Black Sabbath). Odavno svjetski uzori. Četiri decenije traju. Nomadi rock pozornica, često su mijenjali članove i stil, od progresivnog rocka do zaglušujućeg teško-metalnog zvuka. Atrakcija svuda. Prodali preko 100 miliona albuma. Kandidovani su za Guinnessovu knjigu kao najglasniji rock sastav.

Sve je začeo Chris Curtis, može se reći, danas zaboravljeni bubnjar (prethodno u grupi Searchers). Tražio je pomoć od londonskog biznismena Tony Edwardsa 1967. godine. Trazio je da se osnuje grupa u kakvoj bi se muzičari lako mijenjali. Zvala bi se dosledno, Roundabout (vrteška). Edwardsu se to dopalo, odlučio je to finansirati. Prvoregrutovan je Jon Lord, klavijaturista klasičnog obrazovanja (prethodno svirao sa Art Woodom, bratom budućeg Rolling Stonesa - Ronnie Wooda). Zavrbovan je i mladi gitarista Ritchie Blackmore, tezgaroš iz hamburških noćnih klubova. Usred te potrage - idejni tvorac Chris Curtis, pokazalo se - robuje halucinogenom LSD-u. Kao takav bio je neprihvatljiv na duže staze. Izopštili su ga, ali - dovoljno je uradio za istoriju. Lord i Blackmor, bijahu voljni da nastave.

Za bas gitaristu Lord je predložio Nick Simpera (već su svirali skupa u grupi The Flower Pot Men and their Garden, prethodno poznatim kao The Ivy League). Kompletirali su ekipu pjevačem Rod Evansom i bubnjarom Ian Paiceom (iz grupe The Maze). Obrađivali su pjesme popularnih autora - Beatlesa, Ike Turnera, Joe Southa... na promotivnoj svirci po Danskoj, 1968. godine. Tada se učinilo da valja promijeniti ime. Ideja za novo bila je Fire (Vatra) - no, postojao je bend takvog naziva. Blackmor se nametao kao vođa, i odlučio: biće Deep Purple . Po omiljenoj pjesmici njegove babe (izvode je Nino Tempo i April Stevens).

Uspon (1968–1970)
Zvučali su kontra tonovima lagane uspavanke po kojoj su se nazvali. Prateći slavne Cream po Americi, oktobra 1968., promovisali su svoj debi album "Shades of Deep Purple". Neočekivano je, sa debi albuma, verzija Joe Southove pjesme "Hush", postala smjesta veliki hit u SAD. Popeo se na 4 mjesto. Uvodno na-na-na-na često se danas čuje kroz reklame ili plagirane pjesme.

Uprkos uspjehu s one strane okeana, gotovo niko nije mario za njih u rodnoj Britaniji, gdje objaviše drugu long play ploču, "The Book of Taliesyn". U pop maniru. Okrenuli su se tamo gdje ih vole - pa kroz Ameriku - muzicirali prepoznatljivi kroz pjesmu "Mandrake Root" sa dva instrumentala, dušu dala za brilijantne improvizacije Lorda i Blackmorea.

U Engleskoj su rezali i treći LP, istog imena kao i grupa: "Deep Purple". Zapažen je po žičanim instrumentima neobično prožetim hujanjem vjetra. Razni uticaji su se osjećali: od Vanilla Fudge, američke psihodelične grupe, do Lordovih klasićnih uzora Bacha i Rimsky-Korsakova. Izdvaja se instrumentalni dio pjesme "April". Ne zbog prvog dijela sa klasičnim partiturama za gitaru dvanesterku i muški hor, nego radi drugog, kraćeg, žestokog, snažnog. Nagovjestio je kuda su, muzički, krenuli. Bili su zreli za uspjeh. Iako je, u pozadini, nicalo sjeme razdora. Nasuprot bučnom rocku, manji dio grupe htio je nježnost. Poput je balade "Lalena".

Zemljaci ih nijesu još prihvatali. I zna se - na put "preko bare". Međutim, kompanija što ih je podržavala, Tetragrammaton, iznenada je propala ostavljajući Purpleovce bez novca. Morali su doma, u Englesku, 1969. I tamo su snimili single "Emmaretta", što je ime jedne tadašnje članice mjuzikla "Hair". Ostaje zapisano i da je pjevač Rod Evans zavodio njome stvarnu Emmarettu.

Meki zvuk kakav je u ovoj pjesmi, Lord i Blackmore su htjeli istisnuti, uz pordšku bubnjara Paicea. Pjevač Evans i basista Simper nijesu to htjeli. Sukob. Otjerani su. Prvi veliki lom. Pokazalo se pozitivan.

Razglašeno je: Deep Purple traži pjevača i basistu. Lorda i Blackmorea, stari prijatelj Mick Underwood, bubnjar grupe Episode Six, zvao je upravo tada na koncert Sixovaca. Čuvši vokalistu, gosti su mu, ponudili: "Dođi kod nas". Ian Gillan je pristao. I predložio da s njim među Puarpleovce pređe i basista Roger Glover. Obostrano usvojeno. Episode Six je tako propala, nazdravlje novoj postavi Deep Purplea. Smatra se najuspješnijoj.

Po jutru se, međutim, dan nije poznavao jer startovali su poraznim singlom "Hallelujah". Tražili su, ubijeđeni u svoju vrijednost, način da uspiju. I dosjetili se - upriličili nešto neviđeno: "Concerto for Group and Orchestra", u Royal Albert Hallu. Jon Lord je time ostvario san, nagovješten u pomenutom instrumentalnom dijelu pjesme "April": sjedinjenje rock grupe s klasičnim orkestrom. Ne bi uspio bez svog profesora muzike, Malcom Arnolda - rukovodioca Kraljevskog simfonijskog orkestra. Kraljevski orkestar je, kraljevski, privlačio publiku ma šta svirao. Purpleovci su iskoristili to i na koncertu izveli nekoliko svojih pjesama. Predstavili se širokim narodnim masama. Taj presedanski spoj rocka i klasike donio im je popularnost u Britaniji. Ne veliku za početak, ali sada su bili neko.

Popularnost i svađe (1970–1976)
Osokoljeni, grozničavo su pojačali akrivnost. Postali traženi u Ujedinjenom Kraljevstvu i Evropi. Svirali u gotovo svakom većem mjestu, pogotovo u Njemačkoj i Skandinavskim zemljama. Prvi studijski album je osvanuo 1970-te, "Deep Purple in Rock" (ime izražava distancu od koncertnog nastupa, znači, nema više klasike). Izdvojile su se melodije "Speed King", "Into The Fire", i ... danas, diskofili kažu, obrazac, "Child in Time".

Hard-rockerska Blackmoreova gitara, Lordove klavijature, uz ritam Glovera i Paicea, i Gillanov osoben glas, postali su brand. Iskristalisan je naziv za novi zvuk: Hard Rock. Postaju slavni. Single "Black Night" popeo se na deseto mjesto u Britaniji. Recept za početnu uspješnost opet iskoristili najesen koncertom s klasičnim orkestrom. Sada sa The Light Music Society Orchestra, pod upravom, koga drugog do, Malcoma Arnolda. Bijaše to jedna kompozicija specijalno napisana za orkestar sa solo dionicama za svih pet Purpleovaca. Nešto drugačije od Concerto for Group and Orchestra, ali podjednako zanimljivo. Učvrstivši ugled na svom kontinentu, otišli su u Ameriku. Da vide da li ih se sjećaju. Uspjeh potpun. I u Australiji.

Bili su na vrhuncu. I pred sljedećim studijskim albumom. Javnost se pitala, hoće li idoli nastaviti u oprobanom stilu, ili otvoriti nove horizonte? I oni se pitali sami. U engleskom mjestašcu Welcombe Village su osamljeni razmišljali. Dvije nedjelje su pisali, komponovali i ... cugali u lokalnom pubu. Rezultat - minimalan: svega jedna pjesma pod nazivom "Prostitutka", kasnije prekrštena u "Strange Kind Of Woman". Singleica. Međusobni odnosi postajali su napeti, pogotovo između Gillana i Blackmorea. U proleće 1971., album je sastavljen: "Fireball" (vatrena lopta - kometa). Uprkos nazivu, zvučao je manje žarko. Pjesme bijahu mekše, sporije, uz jak uticaj bluesa i eksperimentisanje zvukom. Paice je koristio dva bas-bubnja, Ritchie je svirao novim blues zvukom, a Lord briljirao u pjesmi "No, No, No".

Odlučili su potom da snime živi album ali, nesvakidašnje - u praznoj dvorani. Zašto. Da bi izbjegli tupi zvuk prethodna dva albuma. Svidila im se akustika sale Kazina u Montreju u Švajcarskoj, pa su decembar '71. tamo proveli. Dva dana prije snimanja, u istoj sali, na obali Ženevskog jezera, koncert je imao Frank Zappa. Usred koncerta neko je ispalio petardu uvis. Planula je trska na plafonu i čitav je kazino potpuno izgorio te noći. Sa suprotne obale, iz hotela, Purpleovci su posmatrali nesvakidašnji prizor.Vatrene jezike kako visoko palacaju i dim kako prekriva Ženevsko jezero. To ih je inspirisalo za pjesmu "Smoke on the Water". Bukvalno su prepričali sve pominjući Zappu, svoje impresije, a refen je kratak uzvik "Dim na vodi, vatra na nebu". Treba reći: u antologiju je pjesma ušla i zbog jednostavnog, a tako prepoznatljivog riffa. Gotovo svaki gitarski početnik želi ga naučiti.

Niko nije, dobro je, stradao, kada se kazino pretvorio u pepeo, ali su Purpleovci ostali bez željenog mjesta za snimanje. Na brzinu, našli su prazan hotel na obali jezera, pa je album "Machine Head" tamo i snimljen. Zahtjevi za bendom su postali ogromni, pogotovo s "one strane" okeane. Pomenimo boravak u Japanu, 1972., u avgustu , snimili su dupli album "Made in Japan", od koncertnih snimaka. Otkrovenje za čitav svijet. Ostaće jedan od najbolje prodavanih live albuma u istoriji. Konstantno su putovali i snimali. Ova fenomanalna, druga rekosmo, postava je godinu poslije u prodaju poslala veliki vinil "Who Do We Think We Are" sa hitom "Woman from Tokyo", ali neslaganja i iscrpljenost su postajali očiti. Svađe kulminirale.

Pjevač Gillan napustio je drugove leta 1973., odmah poslije druge turneje po Japanu, ljeta 1973., a Roger Glovera su izgurali za njim. I time je okončan zlatni period. Ali sijali su i dalje. Do ostatka sastava je stigao demo snimak anonimnog prodavca cipela iz Jorkshirea. Impresionirala ih je blueserska boja glasa, pa su ga priključili. Bio je to David Coverdale. Novi basista i prateći glas je postao Glenn Hughes, već svirao u satavu Trapeze. Tako je rođena treća postava grupe. Bacila se na posao i 1974. objavila teškometalni blues rock album "Burn". Izdvojio se hit "Mistreated", a video snimak sa koncerta uživo i danas je veoma tražen. S velikim uspjehom. Novajlije su izuzetno slagali galasove. Najviše se to osjetilo na narednoj kompilaciji, "Stormbringer" ("Donosilac oluje"). Osim "olujonosca", radio stanice su neprestano okretale i "Lady Double Dealer" i "The Gypsy". Govoreći o trećoj postavi sastava, karakterističnoj iznad svega po pjevaču, recimo da će prije svega David Coverdale biti pamćen po baladi "Soldier Of Fortune". Prevedeno znači - "Vojnik sreće", što je eufemizam za ratne plaćenike. Postala je najpoznatija lagana stvar grupe, i jedna od najslušanijih u rocku, uopšte.

Blackmore je uprkos svemu bio nezadovoljan albumom, i - napustio drugove. Oformio novu grupu Rainbow. Blackmorovom ostavkom je, vele muzički istoričari, otvorena jedna od najvećih praznina u velikim sastavima. Obožavaocima je bio nezamjenljiv, ali ostatak drugara iznenadio je izjavom kako će nezamjenljivog naslijediti Amerikanac Tommy Bolin (člana zaboravljenih iz 60. - Denny & The Triumphs, American Standard, and Zephyr.). Coverdale je, tačnije, predložio da čuju Bolina, člana nekih propalih sastava. Evo kako su opisali audiciju: "Ušetao je, mršav kao grabulje, s perjem u kosi ofarbanoj zeleno-žuto-plavo. Pored njega se šunjala zadivljujuća Havajka u heklanoj haljini bez ičega ispod. Prikopčao se na pojačalo Marshall od100 vati i ... dobio posao. Rezultat je bio album "Come Taste the Band". Bez obzira na različite kritike, revitalizovao je Purpleovce donoseći, stručno rečeno, funk note. Bolinov uticaj je ispunio nadom Hughesa i Coverdalea. Novi gitarista imao je dosta materjala, ali krio je nešto.

Raspad (1976–1984)
Ispod žita su se valjali Bolinovi problemi s drogom. Kad se otkrilo, morali su otkazati nekoliko showa jer se gitaristi u ključnim momentima znala paralizovati ruka. Zbog nemarnih i čestih uboda iglom. Uz to - Lord i Paice - posljednji originalni članovi, nijesu više htjeli skupa.

Raspali su se na turneji po Britaniji, marta 1976. David Coverdale je istupio u suzama, nemoćan, razočaran. U liverpulskom Kraljevskom teatru, neko ga je, navodno, čuo kako "napušta bend koji - ne postoji". Docnije, Bolin je snimio solo album P"rivate Eyes". A onda, pratio čuvenog gitaristu Jeff Becka u Majamiju. Tamo ga je djevojka našla van svijesti, decembra 1976. Nemoćna da ga probudi, pozvala je "hitnu", ali kasno. Uzrok smrti: trovanje drogom. Imao je 25 godina.

Bivši Purpleovci su nastavili uspješne karijere u drugim bendovima: Rainbow, Whitesnake, Black Sabbath i Gillan. Razni promoteri su početkom 80-tih pokušavali obnoviti grupu. Tada se okupila neautorizovana verzija sastava, predvođena prvim pjevačom Rod Evansom, jedinim originalnim članom, ali im je sud zabranio da rade pod tim imenom.

Novo okupljanje (1984–1994)
I, poslije osam godina, BBC je izvjestio: Blackmore, Gillan, Glover, Lord, i Paice se ponovo okupljaju. Stvarno, objavili su album "Perfect Strangers", u oktobru 1984. Postao je platinast. Nikad više nisu izbacili hit za vrh top liste, ali za poklonike hard rocka su noviteti bili dovoljno dobri da ispunjavaju podijume od Australije preko Amerike do Europe . Praktično, od tada samo održavaju staru slavu. Kući su upriličili koncert na otvoreniom u selu Knebworth (skupa sa Scorpionsima). Po lošem vremenu i okupili 80,000 ljudi.

Pa snimili još albume: "The House of Blue Light" 1986, "Nobody's Perfect" (1988), a povodom dvadesetogodišnjice formiranja i novu verziju prvog hita "Hush". I - opet svađa. Gillan je najuren iz benda zbog trzavica sa Blackmoreom i zamijenjen je bivšim vokalistom grupe Rainbow, Joe Lynn Turnerom. Takva je postava snimila samo jedan album, "Slaves & Masters" 1990. i turnejom ga podržala. S Tarnerom nije štimalo. Blackmore je pokušavao da ga opravda, kazavši kako da mu je "Robovi i Gospodari" najdraži album jer ga poštovaoci vole više nego kompilacije njegove prethodne grupe Rainbow. Sarkastrična kritika, predložila je da se grupa nazove Deep Rainbow umjesto Deep Purple. Zagriženi fanovi su tražili Gillana. Tarner je morao napolje. Lord, Paice, Glover su isto zahtjevali Gillana nazad. Blackmore je omekšao i klasična postava se opet okupila. Snimila novi album, no krajem 93., opet, žaoke između Gillana i Blackmorea. Sada je Blackmore napustio sastav. Da se nikad više ne vrati.

Novi uzlet sa Steve Morseom sa (1994 – do danas)
"Draftovan" je američki renomirani gitarista, Joe Satriani, za svirke po Japanu i Evropi. Ali nije mogao biti stalan član radi već sklopljenih ugovora. Doveden je stoga, takođe američki, gitarista Steve Morse (iz grupe Kansas). On je kreativno oporavio grupu. Na sljedećem albumu, "Purpendicular", čuo se širok repertoar muzičkih stilova. Teško metalni cirkus održavao je ugled s nesmanjenim entuzijazmom. Jon Lord je po treći put napravio koncert za grupu i orkestar, 1999. Ovog puta sa London Symphony Orchestra. Uz izbor iz Purpleovskog opusa svirane su pjesme iz solo karijere svakog člana. Slična dva koncerta bila su u Tokiju prve godine ovog vijeka - što je objavljeno na CD-ima "The Soundboard Series". Stalno su putovali nastupajući do 2002, a tada je Lord (koji je jedini s Ian Paiceom bio u svim inkarnacijama benda), obznanio povlačenje radi solo projekata. Njegovo mjesto dobio je veteran rock klavijatura, Don Airey. U tom sastavu su objavili još dva albuma, solidno kotirana, (kontraverzno nazvan) studijski album "Bananas" i "Rapture of the Deep" obilježavajuči ga, kao i prethodne, diljem planete ... Na pauzu ne pomišljaju...

Svi članovi grupe Deep Purple
• Ian Gillan - glavni vocal, harmonica (1969 - 1973, 1984 - 1989, 1992 - do danas)
• Steve Morse - gitara (1994 - do danas)
• Roger Glover - bas gitara (1969 - 1973, 1984 - do danas)
• Don Airey - klavijature (2002 - do danas)
• Ian Paice - bubnjevi (1968 - 1976, 1984 - do danas)
• Ritchie Blackmore - gitara (1968 -1975, 1984 - 1993)
• Jon Lord - klavijature i drugi glas (1968 - 1975, 1984 - 2002)
• David Coverdale - glavni vocal (1973 - 1976)
• Glenn Hughes - bas i drugi glas (1973 - 1976)
• Rod Evans - glavni vocal (1968 - 1969)
• Nick Simper - bass i drugi glas (1968 - 1969)
• Joe Satriani - gitara (1993 - 1994)
• Joe Lynn Turner - glavni vocal (1990 - 1992)

Studijski albumi:
Shades of Deep Purple (1968) • The Book of Taliesyn (1968) • Deep Purple (1969) Deep Purple in Rock (1970) • Fireball (1971) • Machine Head (1972) • Who Do We Think We Are (1973) • Burn (1974) • Stormbringer (1974) • Come Taste the Band (1975) • Perfect Strangers (1984) • The House of Blue Light (1987) • Slaves & Masters (1990) • The Battle Rages On (1993) • Purpendicular (1996) • Abandon (1998) • Bananas (2003) • Rapture of the Deep (2005)

Live albumi:
Concerto for Group and Orchestra • Made in Japan • Made in Europe • Last Concert in Japan • Deep Purple in Concert • Live in London • Scandinavian Nights • Nobody's Perfect • In the Absence of Pink: Knebworth '85 • Come Hell or High Water • King Biscuit Flower Hour Presents: Deep Purple in Concert • California Jamming • Mk III: The Final Concerts • Live at the Olympia '96 • Gemini Suite Live • In Concert with the London Symphony Orchestra • Total Abandon: Live in Australia • Deep Purple: Extended Versions • Live at the Rotterdam Ahoy • This Time Around: Live in Tokyo • The Soundboard Series • Live in Paris 1975 • Inglewood - Live in California • Kneel & Pray • Space Vol 1 & 2 • Denmark 1972 • Perks and Tit / Live in San Diego 1974 • Just Might Take Your Life • Live in Stockholm • Live in Montreux 1969 • Live in Europe 1993 • Live at Montreux 1996 • They All Came Down to Montreux

Kompilacije:
Purple Passages • 24 Carat Purple • Powerhouse • When We Rock, We Rock, and When We Roll, We Roll • The Mark II Purple Singles • Deepest Purple: The Very Best of Deep Purple • The Anthology • The Deep Purple Singles A's and B's • 30: Very Best of Deep Purple • Days May Come and Days May Go • Listen, Learn, Read On • Winning Combinations: Deep Purple and Rainbow • The Early Years • The Platinum Collection

Video i DVD:
Concerto for Group and Orchestra • Live in Concert 1972/73 • California Jam / Live in California 74 • Rises Over Japan • Special Edition EP • Come Hell or High Water • Bombay Calling • Live at Montreux 1996 • In Concert with the London Symphony Orchestra • Total Abandon Australia '99 • New, Live & Rare • Perihelion • Live Encounters

Link do emisije o Deep Purple sa Radija Crne Gore:
http://rapidshare.com/files/66705654/DeepPurple-biografija.mp3

Autor priloga. Časlav Vujotić Podgorica, Crna Gora vujotic@gmail.com

---