Drago Mlinarec I n t e r v i e w

Po mnogima začetnici rock scene na ovim našim prostorima, Drago Mlinarec i Grupa 220, utrli su stazu pravom autorskom rocku u koji su kasnije krenuli mnogi glazbenici. Ultimativna kolekcija donosi presjek onoga što je Drago Mlinarec radio u vrijeme kada je Grupa 220 bila na vrhuncu popularnosti, ali isto tako i presjek rada tijekom samostalne karijere u kojoj se njegov kantautorski rad proteže na deset albuma. Drago Mlinarec, skladatelj, pjesnik, slikar i glazbenik, tijekom dugogodišnje karijere okušao se i u skladanju za film i kazalište, te kao producent, a svojim je opusom uvelike zadužio hrvatsku rock scenu. U povijesti hrvatskog rocka Drago Mlinarec ostat će zabilježen i kao producent prvog albuma Azre. Uz "Porina" 2005. za životno djelo, osvojio je nagradu Stari mačak za doprinos hrvatskoj rock glazbi, te 1987. godine Vjesnikovu nagradu "Josip Štolcer Slavenski".

Vaša glazbena karijera vuče korijene iz prve polovice šezdesetih godina, možete li nam opisati kako je to izgledalo u vrijeme kada ste se počeli baviti glazbom?

"Ja sam, davne 1962. godine, krenuo sa svirkom sa svojim dečkim iz kvarta Trnje, vježbali smo u jednoj baraci na Plesu i zvali smo se Jutarnje zvijezde. Tada su nas članovi Crvenog križa, te smo nastupili smo na njihovom dobrotvornom plesu. Već slijedeće subote svirali smo na plesnjaku, našem prvom pravom angažmanu. U to je vrijeme bilo puno plesnjaka, svi su se zabavljali plešući.
U svijetu su u to vrijeme bili popularni Beatlesi, Amerika je već dobro upoznala opus Boba Dylana, a mi smo glazbene informacije iz svijeta skupljali preko naših prijatelja koji su živjeli u inozemstvu i na taj smo način mogli vidjeti razliku između onoga što se radilo u svijetu i onoga što smo mi radili. S druge strane naše domaće dečke nismo mogli nigdje vidjeti, već smo na temelju usmene predaje mogli saznati gdje tko svira. Bijele strijele su svirale u Palaceu i Glazbenjaku, na maturalnim zabavama, Bezimeni sa već tada legendarnim Mamutom na saksofonu i Trulim na basu, kraljevali su na Medicinaru. Crveni koralji su tada još marljivo vježbali na nepoznatoj lokaciji pripremajući se za desant na našu električarsku scenu. Viki Glovacki je u Varieteu nastavljao seriju nedjeljnih matineja predstavljajući nove lako glazbene nade na "Prvom pljesku". Mlade snage su nadirale, rađale se nove zvijezde i sve uživo, uz pranju kućnog benda. Jutarnje zvijezde su također dobile poziv da se predstavimo s dvije pjesme, tako smo nakon nekoliko mjeseci nastupili uživo na radiju. Svirali smo i pjevali što su ljudi tražili, pa se na plesnjacima znalo okupiti neoliko tisuća ljudi. Mi smo bili ortodoksni rockeri, u početku smo svirali instrumentale jer nismo imali mikrofone, ali ljudi su s vremenom na plesnjacima tražili da se pjeva, pa sam ja na neki način propjevao na silu. Svirali smo strani repertoar i pjevali sve što su ljudi tražili."

Vaša prva pjesma bila je "Osmijeh" i ona vam je otvorila vrata glazbenog svijeta?

"Napisao sam je 1965. godine, a prije toga sam pisao instrumentalne teme i s vremena na vrijeme uspio sam uvjeriti dečke iz benda da koju i zasviramo. I "Osmjeh" je bio na listi čekanja do jeseni 1966. godine kada je osnovana Grupa 220, pa je sasvim slučajno došao red i na njega. Primili smo poziv da nastupimo na TV, gdje smo trebali snimiti neku englesku pjesmu, neki tadašnji hit, međutim, ekipa iz benda zadužena za prepjev pjesme nije napravila domaću verziju pjesme. Da ne propadne jedinstvena i neponovljiva mogućnost da se pojavimo na malim ekranima, da nas konačno priznaju i susjedi koji su se stalno žalili na buku koju smo u stanju proizvesti, dečki su se dosjetili kako mi imamo pjesmu na hrvatskom i "Osmjeh" je sasvim slučajno snimljen. Krenuo je na svoj put, svidio se radio slušateljstvu koje ga je odabralo kao "Melodiju tjedna" i uskoro je postao hit. Od tog trenutka Grupa 220 više nije bila nepoznati bend. U ožujku 1967. snimili smo prvu ploču, gdje su uz "Osmijeh" snimljene pjesme "Grad" i "Uvijek kad ostanem sam".

Koji trenutak u karijeri posebno pamtite?

"To je bilo vrijeme kada smo bili na vrhuncu popularnosti. Bila je 1967. godina i tada smo proglašeni najboljim bendom u bivšoj državi. Ja sam osobno bio jako sretan jer sam imao osjećaj slobode, nisam bio obvezan prema nikome, a iako su me mnogi tražili i očekivali to od mene, ja nikada nisam pristao napisati drugi "Osmijeh"".

Što danas slušate, kakva Vam se glazba sviđa?

"I danas volim poslušati dobru glazbu, posebno onu koja o nečemu govori, tako da slušam u principu repere, hip hopere, domaće, ali i strane."

Što je razlog raspada Grupe 220?

"Grupa se raspadala drugo vremena, ali je živjela još neko vrijeme i nakon što sam ja otišao u vojsku. Dečki su svirali na plesnjacima i kada sam se vratio iz vojske razgovarali smo o nastavku rada grupe, ali ja sam imao neke druge poglede na glazbu koji baš dečkima nisu bili posebno dragi. Tijekom boravka u vojsci napisao sam pjesme koje su bile drugačije u odnosu na ono što sam radio prije."

Nakon raspada grupe, krenuli ste u samostalnu karijeru?

"Krenuo sam u samostalnu karijeru, negdje 1971. godine, kada je izašla moja prva ploča "A ti se ne daj" koja je postigla zapažen uspjeh. U to sam vrijeme već bio okrenut i kazalištu - Malo kazalište Trešnjevka - "Senker", Mujičić, Škrabe - "Bajka o kneževiću Sveboru" i "Svarožici Sunčici". U ljeto 1972. godine otišao sam u planine, samo s gitarom, radiom i vrećom za spavanje. Neko vrijeme želio sam provesti u osami. Nakon povratka s planine uslijedilo je snimanje druge samostalna ploče, "Pjesme s planine". I taj je album bio zapažen od publike, posebice u Sloveniji. 1975. je objavljen album "Rođenje", 1977. "Negdje postoji netko". 1978. slijedi "Sve je u redu", 1979. "Tako lako". Uslijedilo je 1980. "Sabrano", a nakon 1983. i albuma "Pomaknuto". Napravio sam pauzu, te tek 1994. godine objavio kazetu "Analog". Danas se bavim kompjutorima, moje ladice su i dalje pune glazbe tako da uvijek nešto stvaram, a kako je danas vrijeme visoke tehnologije i u tom pogledu uvijek nešto učim. Danas je došlo vrijeme kada se sa svim tim kompjutorskim stvarima možete igrati na razne načine."

Koji su Vaši najznačajniji filmski projekti?

"Puno sam radio za kazalište i za film, recimo, pjesma "Grad" nakon tri je mjeseca postala naslovna skladba u filmu Fadila Hadžića "Protest", zatim sam pisao za filmove "Blagajnica ide na more" i "A ti se ne daj". Volim raditi dokumentarne filmove, pa sam tako radio glazbu za dokumentarni program HTV-a o Plitvičkim jezerima i Paklenici."

Mnogi glazbeni kritičari Grupu 220 i Vas kao njezinog frontmena smatraju začetnicima rock scene na ovim našim prostorima, slažete li se s time?

"To sam pročitao davnih dana kada je taj podatak objavljen u Billboardu, kada se sedamdesetih slavila godišnjica rocka. Vjerujem da su nam dali taj epitet zato što smo krenuli s autorskim pjesmama, a to su sve bile pjesme koje su pisane za bend. U naše je vrijeme bilo važno da budeš svoj, da ne budeš nalik ni na koga. To je bila naša ideja i ona je prošla."

Kako je Grupa 220 dobila ime?

"Jednostavno, po struji. Nakon jedne ljetne turneje po Jadranu razmišljali smo o imenu i došli smo na ideju da se nazovemo po struji, jer još nitko do tada nije upotrijebio brojke u nazivu grupe. To nam je izgledalo zgodno, jer smo prije toga razmišljali o nekim štosnim imenima, a na kraju smo se odlučili za broj 220, jer nas je taj broj i samo ime obilježilo kao grupu. I mislim da nismo pogriješili u nazivu."

Kako ste zadovoljni kompilacijom, biti će u svakom slučaju zanimljivo imati sve te snimke na jednom mjestu?

"Nisam opterećen ovom kompilacijom i njezinim eventualnim uspjehom. Drago mi je da sam još jednom mogao potonuti u sve te snimke i to u današnje vrijeme sa suvremenom tehnikom i znanjem koje imam, tako da sam na neki način uspio osvježiti sve te pjesme. Imali smo jedino problem što je većina pjesama predugačka, pa smo ih morali skratiti i po nekoliko minuta. Bilo mi je interesantno raditi na ovom projektu, tako da će zanimljivo biti vidjeti kompilaciju i sve te pjesme na jednom mjestu. Drago mi je što je pokrenut cijeli ovaj projekt "Ultimativne kolekcije" jer će biti zanimljivo vidjeti sve te kompilacije na jednom mjestu, kada se stave jedna kraj druge."

Prije tri godine dobili ste "Porina" za životno djelo, koliko Vam znači ta nagrada i koliko Vam je ona pomogla?

"Lakše je s nagradama nego bez nagrada. Ali da nije bilo tog "Porina" ja danas vjerojatno ne bih bio ovdje. Mislim da bi sjedio u svojoj sobi i razmišljao i punio ladice. "Porin" mi je otvorio vrata, omogućio mi da se družim s raznim ljudima, da putujem. Zato sam sretan što sam ga dobio, jer je na određen način svakom čovjeku čast primiti takvo priznanje. Ono znači da si u životu nešto postigao i da će to ostati iza tebe."

Čime se danas bavite?

"Radim kao stalni vanjski suradnik u Croatia Records, bavim se multimedijom, slažem arhivu, snimam, radim masteringe, sve u svemu svašta. Rekao bi da je ovo što radim jedna vrsta istraživačkog rada, jer pokušavam stare snimke koje postoje sačuvati i arhivirati kako bi ih mogli koristiti u budućnosti. Osim toga slikam, trčim, produciram, snimam filmove, družim se s prijateljima..."

Zašto ste dobili nadimak Stari mačak?

"Iskreno, ne znam zašto sam dobio taj nadimak, možda zbog toga što sam sada već u godinama pa me zovu Stari mačak, a oduvijek sam svirao sa mlađima, pa su me oni zvali Stari. Vjerujem da je to zbog nagrade "Stari mačak" koju sam dobio one godine kada je ustanovljena, tako da sam bio na neki način njen prvi dobitnik."

Croatia Records News web: www.crorec.hr / shop.crorec.hr mail: propaganda@crorec.hr tel: +385 1 2900 840 / fax: +385 1 2900 862

---